DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 13/2003 str. 100     <-- 100 -->        PDF

Ž. Španjul. D. Barčić. R. Rosavec: ZAŠT1ĆUNI DOPLOVI PRIRODH NA VKLEB1TU Šumarski list - SUPI.hMl-NT (2003). 93-106


rest Areas). Zelena akcija, nevladina udruga za zaštitu
okoliša iz Zagreba, Šumarski institut Jastrebarsko,
WWF i Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja
potpisali su 2001. godine povelju "Velebit - dar
Zemlji". U 2003. godini započeo je i projekt "Očuvanje
krških ekosustava" (KEC), kojeg uz potporu Svjetske
banke provodi Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog
uređenja u suradnji s upravama zaštićenih područja u
Ličko-senjskoj i Primorsko-goranskoj županiji.


Kako nam kazuju geografski, orografski i drugi izvori,
brdski masiv Velebita, jedan od najznatnijih u
užem dinarskom području, proteže se u dužinu otprilike
145 km, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu,
do okuke Zrmanje na jugoistoku. Od obalnog pojasa
do kopnenog položaja u Lici u prosjeku je širok 14 km,
ali od mjesta do mjesta širina varira, od najviše 30 km
u sjevernom dijelu, do najmanje 10 km u njegovom
južnom dijelu. Na površini približno 2 270 km2 razasut
je splet bezbrojnih krševitih grebena i vrtača, kukova,
gorskih hrptova, dolina i planinskih vrhova, od kojih
njih 130 u prosjeku prelazi nadmorsku visinu 1 370 m.
Oni u sjevernom dijelu Velebita dosežu visinu od gotovo
1 700 m (Mali Rajnic 1 699 m), u srednjem dijelu
više od 1 600 m (Šatorinal 624 m, Ogradenik 1 614 m,
Ograđenica 1614 m), a u južnom i najvišem dijelu od
1 700 do 1 758 m (Babin vrh 1 746 m, Vaganski vrh
1 758 m, Segestin 1 725 m, Malovan 1 708 m, Sveto
brdo 1 753 m).


Od prirodnih prijevoja koji kopneno podnožje Velebita
spajaju s primorjem, pa njima od davnine prolaze
putovi i ceste, najvažniji su: Vratnik (698 m), Oltari
(950 m), Alan (1 412 m), Stara vrata (927 m) kod Baških
Oštarija, Mali Halan (1 045 m) i Prezid (778 m).
Najznačajniji je medu njima oštarijski prijevoj, koji
brdski masiv Velebita približno na sredini dijeli u dva
dijela, pa se tako nekada Velebit i dijelio na sjeverni i
južni Velebit. Prema cestovnim prijelazima što danas
postoje, Velebit se može podijeliti u pet dijelova: Senjsko
bilo (od Vratnika do Oltara), sjeverni Velebit (od
Oltara do Alana), srednji Velebit (od Alana do Baških
Oštarija), južni Velebit (od oštarijskog prijevoja do malog
Halana) i jugoistočni Velebit (od Malog Halana,
preko Prezida do Zrmanje).


Prosječna godišnja količina oborina povećava se od
sjeverozapadnog početka masiva prema njegovom jugoistočnom
kraju. Tako u području Zavižana, na nadmorskoj
visini 1 500 m, iznosi 1 800 - 2 000 mm, na Oštarijama
(924 m), približno na sredini velebitskog masiva,
2 100 - 2 500 mm, a na Malom Halanu (1 045 m), na
izmaku južnog Velebita 2 500 - 4 000 mm. Najviše je
oborina, dakako, u studenome i prosincu te u ožujku i
travnju, a najmanje u kolovozu i rujnu.


Raslinstvo Velebita svoju osebujnost i svoj čar, koji
odavna privlači pozornost ljubitelja prirode, uvelike
zahvaljuje upravo opisanim općim odlikama velebit


skog brdskog masiva, odlikama što su tijekom geoloških
razdoblja utjecale, a utječu i danas, na razvoj i opstanak
biljnog svijeta. No, na sastav i raspored biljnog
svijeta Velebita uvelike su utjecale i promjene izazvane
i seobama biljaka, razvojem povoljnih ili manje povoljnih
uvjeta da se održe upravo te biljke starosjedioci,
da se izdvoji društvo odabranih i rijetkih biljaka te s
vremenom razviju svojte endemskog značenja. Napokon,
na sve je to stoljećima utjecala i djelatnost čovjeka
i onih životinja koje je uzgojio da mu služe. Danas
je utjecaj koji bi na biljni svijet Velebita mogle imati životinje
zanemariv u usporedbi s utjecajem čovjeka.


Ovisno o duljini i smjeru pružanja, sjeverozapadni
dijelovi Velebita u vegetacijskom pogledu povezani su
s ostalim planinama sjeverozapadne Hrvatske, gdje se
biljni pokrov razvio u uskoj vezi s razvojem biljnog
svijeta Istočnih Alpa. Senjsko bilo povezuje Sjeverni
Velebit s Velikom Kapelom i Gorskim kotarom, što
znači i s raslinstvom sjeverozapadne Hrvatske, koje se
razvilo u uskoj vezi s biljnim svijetom Istočnih Alpi.
Odatle i sličnost Velebitskog šumskog raslinstva s raslinstvom
navedenog područja. Južni i jugoistočni dijelovi
masiva dopiru do toplijih predjela istočnojadranske
obale, gotovo do područja uvijek zelenog sredozemnog
raslinstva. No, kako cijelo područje istočnojadranske
obale kojim se prostire Velebit ipak pripada
krajnjem sjevernom, hladnijem i vlažnijem dijelu Sredozemlja,
to ni s primorske strane Velebita nema uvijek
zelene vegetacije, već je to još područje termofilnog
listopadnog raslinstva. Na prostoru podgorske zaravni
rastu samo manje osjetljive sredozemne biljke, i
to nešto više u njegovom južnom dijelu. Tako, primjerice,
česmina (Qiiercus ilex) mjestimično raste tek od
Jurjcva, uspinjući se u drage i prodore do 400 m u Maloj
Paklenici, odnosno 550 m u Velikoj Paklcnici. Smilje
{Helyc.hrisum italicum) učestalije raste tek od Karlobaga,
dopirući do nadmorske visine 400 m.


Na relativno velikom, prijelaznom prostoru eurosibirsko-
sjevernoameričke i sredozemne vegetacije biljni
se svijet razvijao slično kao i svijet drugih planina
Dinarskog gorja. Upravo je sukobljavanje i prepletanje
dvaju različitih vegetacijskih područja, curosibirskosjevernoameričkog
i sredozemnog, jedna od osnovnih
karakteristika biljnog svijeta Velebita.


Klimatske prilike Sredozemlja najviše se očituju na
primorskoj velebitskoj padini. Sušnost za ljetnih mjeseci,
neujednačenost oborina, neznatan ili nikakav
snježni pokrov, visoke i postojane ljtne temperature,
jaka kolebanja u zimskim mjesecima. U skladu s tim,
velebitska primorska padina, od primorja do granice
šume na glavnom grebenu, izgleda jednoliko. Golih
stijena ima više nego površina obraslih raslinjem. Izuzmu
li se nepravilno razbacane šikare i šumarci, potonji
većinom u ogradama i branjevinama, cijelim prostorom
prevladava kamenjar kao opća odlika. Na podgor