DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 13/2003 str. 97 <-- 97 --> PDF |
Ž. Španjol. D. Barćić. R. Rosavec: ZAŠTIĆENI DIJELOVI PRIRODE NA VELEBITU Šumarski list - SUPLEMENT (2003), 93-106 ne primorske padine Velebita raznolikih su geomorfoloških oblika te predstavljaju diskontinuitet u reljefnoj strukturi cjelokupne planine. Današnji izgled reljefa na kojemu su vidljive posljedice dugotrajnog djelovanja vodenih tokova, klimatskih čimbenika i biljnog pokrova, u prošlosti su uvjetovale geološko - tektonske promjene. Najznačajniji reljefni izrazi Velebita su kanjoni Velike i Male Paklenice, koji su se usjekli u tijelo planine ispod najviših planinskih vrhova (Vaganski vrh, Babin vrh, Sveto Brdo) na južnim padinama, prema moru. Nacionalni park "Paklenica" je fenomen hrvatskog krša, jer u gornjim tokovima bujičastih korita Velike i Male Paklenice i Orljače vode uvijek ima, a inače u kršu, zbog karakteristika tla, voda ponire u pukotinama i brzo nestaje. Na cijeloj dužini, od Senja do Zrmanje, doline Velike i Male Paklenice jedini su prekidi kontinuiteta cjelovite primorske padine Velebita. Kanjon Velike Paklenice dužine je 6,5 km, a širine 30 - 40 m. U njemu se uzdižu vertikalne stijene s obje strane kanjona i do 400 m. Strmi pad potoka nizvodno od Anića luke, gdje se strmi kukovi uzdižu iznad potoka i zatvaraju usku pukotinu. Među kukovima, najzanimljiviji i najatraktivniji je Anića kuk (712 m) s najvišom stijenom u Velebitu (oko 400 m) te Velika Glavica (710 m). Kanjon Male Paklenice nešto je skromnijih dimenzija, jer je i bujica što njime teče slabija, ali je prostor teže prohodan i slabije pristupačan. Za posjet Maloj Paklenici najprikladnije je ljeto, jer se tada uglavnom koristi suho korito. Čim naiđu veće kiše, klanac postaje neprohodan za čovjeka bez opreme i planinarske kondicije. Kanjon je širok 300 — 500 m, a okolne visine su 600 - 650 m. Cijeli sliv Male Paklenice teže je pristupačan i slabije posjećen (pretežno planinari), pa je i označen kao "zona divljine". Ovakve su zone poželjne u svim nacionalnim parkovima, ponajprije zbog zaštite faune, koja obično ne podnosi veći protok ljudi i općenito uznemiravanje. Nešto uzvodnije od klanca, na koti 484, Maloj Paklenici pridružuje se pritok Orljača, s dolinom sličnih kanjonskih svojstava. Kompletan masiv Velebita građenje od debelih naslaga vapnenca, te ima raznovrstan i zanimljiv podzemni svijet raznih speleoloških objekata. Životinjski podzemni organizmi također su raznoliki i obiluju endemičnim vrstama. Speleološki objekti predstavljaju dio temeljnog prirodnog fenomena krških kanjonskih prodora, a među njima se ističu: - Manitapeć u kanjonu Velike Paklenice - Jama Vodarica na prijelazu kanjona Velike i Male Paklenice - Golubinja spilja u kanjonu Male Paklenice - Jama Golubinka na Velikom Rujnu U nacionalnom parku najljepši objekt je Manita peć u donjem dijelu Velike Paklenice. Dio otopljenog vapnenca sad je gotovo vraćen i taloži se kao spiljski nakit sige. Istražena dužina ove spilje je 175 m, s impresivnim dimenzijama podzemnih dvorana. Ona najveća duga je 65 m, široka 40 m, visoka 32 m, a pojedini stalagniti izrasli su sa spiljskog dna i do 20 m. Ulaz u spilju ujedno je lijep vidikovac. Pećina je osvijetljena i jedina je uređena za posjet i turističko razgledavanje uz pratnju vodiča. U neposrednom susjedstvu Manite peći je poput tornja visoka i vitka stijena - Zub ili Maniti kuk. Bogatstvo i raznolikost velebitske vegetacije (2 700 vrsta i 78 endema) potvrdilo je upisivanje ove planine u međunarodnu mrežu rezervata biosfere (UNESCO). Nacionalni park "Paklenica" dostojan je predstavnik ovoga bogatstva i u sferi šumskih zajednica i u prizemnoj flori. Nacionalni park je prostor velikog visinskog raspona (200 -1 600 m) obogaćenog uz to modifikacijama koje uzrokuju dolinski prodori (reljefni i klimatski). Neki mediteranski elementi uvlače se kroz klance dublje u unutrašnjost, ali i obrnuto: neki kontinentalni predstavnici ovdje se spuštaju niže nego bismo mi očekivali (bukva na 300 m i si.). Najzastupljenije šumske vrste drveća su bukva (Fagus sylvaticä), crni bor (Pinus nigra), bijeli grab (Carpinus orientalis), crni grab (Ostrya carpinifolid), crni jasen (Fraxinus ornus), hrast medunac (Quercus pubescens), javor gluhač {Acer obtusatum), klen (Acer campestre) i maklen (Acer monspessulanum) i dr. Od ukupne parkovne površine gotovo dvije trećine su pod šumom (uključujući i degradirane šume). U bližem obalnom dijelu jači je utjecaj čovjeka, pa su ovi dijelovi nacionalnog parka jače degradirani (šikare). Zbog jakog antropogenog i zoogenog utjecaja, uz šumske zajednice redovito se javljaju vegetacijski stadiji šibljak, kamenjare, paljevine i dr. Uslijed znatnih visinskih razlika dolazi do izražaja visinsko zoniranje klime i vegetacije: a) Brdski polusredozemni (submediteranski) pojas do 600 m, u kojemu dolaze zajednice: šuma medunca i bijelog graba (Querco - Carpinetum orientalis), šu ma medunca i crnog graba (Seslerio -Ostryetum); b) Pojas niskogorskih (submontanskih) šuma od 600 do 800 m, sa sljedećim zajednicama: šuma bukve s jesenskom šašikom (Seslerio - Fagetum svlvaticae), brdska šuma bukve s mrtvom koprivom (Lamio orvale - Fagetum sylvaticae), šuma bukve s bekicom (Luzulo -fagetum sylvaticae), šuma crnog bora s dunjaricom (Cotoneastro - Pinetum nigrae); c) Pojas gorskih (montanskih) šuma od 800 do 1 200 m; d) Pojas predplaninskih šuma iznad 1 200 m, sa pretplaninskom šumom bukve s urezicom (Homogino alpinae ~ Fagetum sylvaticae) i klekovinom bora s planinskom kozokrvinom (Lonicero -Pinetum mugi). |