DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 13/2003 str. 98 <-- 98 --> PDF |
Ž. Španjol, D. Barčic. R. Rosavec: ZAŠTIĆENI DIJELOVI PRIRODE NA VELEBITU Šumarski list - SUPLEMENT (2003). 93-106 U flori Paklenice, kao i Velebita općenito, posebno mjesto pripada vegetaciji stijena i točila. Tu su zastupljene mnoge endemične vrste Velebita (46 stenoendema). U primorskom pojasu dolazi zajednica prozorskog zvonca (Campanulum fenestrellatea) u kanjonima Velike i Male Paklenice. Od endemičnih vrsta tu su Kluzijeva petoprsta (Potentilletum clusianae), Kitajbelov jaglac {Primula leitnibelianri), Kitajbelov pakujac (Aquilegia kitnibeli), zlatan (Lilium martagori) i tamnogrimizni ljiljan (Lilium ealanniae). Na primorskoj padini dolazi zajednica točila mekinjaka (Drypetum spinosae), a u višem dijelu padine dolaze zajednice snjeguljka i koprca {Bunio -Iberetum carnosae) za koje je vezana velebitska degenija (Degenia velebitica). U ovoj zajednici, prema Rapavcu, nađena je hrvatska sibirea {Sibirea croatica) -još jedan endem. U vršnom dijelu Velebita dolazi na točilima zajednica planinskog mekinjaka (Diypetum Linnaenae). Veliki visinski raspon i različitost staništa uvjetuje i faunističko bogatstvo nacionalnog parka. Goleme su ekološke razlike između toplih priobalnih kamenoloma, prostranih šuma unutrašnjosti i otvorenih pašnjačkih prostora na vrhovima Velebita. Prisutnost stalne žive vode u gornjim tokovima posebno je značajna za egzistenciju i bogatstvo životinjskog svijeta. Zabilježen je velik broj vrsta, osobito ptica i gmazova, te velik broj endemičnih i ugroženih vrsta. Vjerojatno su ptice najzanimljiviji segment pakleničke faune, posebno za običnog posjetitelja. Ornitofauna je zastupljena sa 192 vrste ptica na prostoru cijelog nacionalnog parka. U tom smislu Paklenica je i u velebitskim razmjerima na prvom mjestu. Fenomen parka je kolonija bjeloglavog supa u Maloj Paklenici; to je njegovo jedino kopneno gnjezdilište u Hrvatskoj, a brojnost od deset parova je ujedno i 10 % od čitave hrvatske populacije. Od ostalih grabljivica na stijenama se gnijezde sivi sokolovi, orao zmijar, sovuljaga, vjetruša i mnogobrojne pjevice. U šumskim dijelovima parka obitavaju rijetke vrste djetlova i žuna, a u vršnoj zoni parka prisutni su planinski popić, planinska trepteljka, žutokljuna galica i dr. Po kamenjarima se zadržava jarebica kamenjarka, a prema unutrašnjosti brojne vrane i čavke. Herpetofauna (gmazovi) Paklenice također je raznovrsna. Potrebno je najprije upozoriti na dvije otrovnice: poskoka i ridovku, a od neotrovnih tu su najčešće kockavica, bjelouška, crvenkapica, četveroprugi kravosas, šilac i šara poljarica. Susrećemo i veći broj guštera, kao što su npr. zelembać, sljepić, zidna i mrka gušterica (endem i stočnoj adranske obale). Od sisavaca, na ovom području najvažnije su petrofilne vrste. Paklenica je jedino područje uz našu obalu južno od Karlobaga gdje živi žutogrli šumski miš, te je jedini naš nacionalni park u kojeme žive čak četiri vrste puha, a to su sivi puh, puh lješnjikar, gorski puh i krški puh (endemična vrsta). Tu su i staništa običnog zeca i vjeverice, a od zvijeri tu susrećemo lisicu, lasicu, tvora, jazavca i divlju mačku. Sa sjevernog Velebita se proširio ris koji ponovo zauzima svoja nekadašnja staništa. Od krupne divljači zastupljeni su srna i divlja svinja, ponekad i jeleni, a mogu se pojaviti medvjed i vuk. SJEVERNI VELEBIT Nacionalni park "Sjeverni Velebit" je naš najmlađi nacionalni park. Taj prostor je proglašen nacionalni parkom 28. 5. 1999. godine (NN 58/99). Površina mu je 10 900 ha. Dužine je oko 18 km, a širina mu varira od 4-1 0 km. Nadmorska visina nacionalnog parka kreće se između 518 i 1676 m. Najviši vrhovi su mu Veliki zavižan, Gromovača, Vratarski kuk (1676 m). Unutar nacionalnog parka su područja od posebne zaštite prema zakonu o zaštiti prirode, a to su botanički rezervati Visibaba i Zavižan - Balinovac - Zavižanska kosa, posebni rezervat šumske vegetacije Štirovača, te strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi. Reljef nacionalnog parka "Sjeverni Velebit" ima izrazite odlike krša s mnoštvom vrijednih speleoloških objekata. Najveći dio nacionalnog parka zauzimaju jurski vapnenci, a mjestimice su manje ili veće površine pod pleistocenskim ili paleogenim te u manjoj mjeri holocenskim naslagama. Tu živi mnogo biljnih i životinjskih vrsta, od kojih ima mnoštvo endema. Budući daje u ovom području slab utjecaj čovjeka, staništa su u veli koj mjeri očuvana. Nacionalni park "Sjeverni Velebit" karakterizira dugo zadržavanje snijega. Snježni pokrov je maksimalne debljine veće od 200 cm, a 40 - 100 dana u godini snježni pokrivač je deblji od 30 cm. Temperaturne inverzije javljaju se u depresijama, a temperatura se u najvećem dijelu područja kreće između 4 - 6 °C. Mjestimice se javljaju obilne orografske oborine, a srednje godišnje kreću se od 2 000 -3 000 mm. Vegetacija u parku je karakteristična planinska. S kontinentalne strane, na nadmorskim visinama od 600 - 900 m nadmorske visine javljuju se gorske bukove šume (Fagetum illyricum montanum) s bogatim biljnim sastavom. U višim gorskim predjelima sjeveroistočnih obronaka karakteristična je bukova šuma s jelom (Abieti - Fagetum illyricum), a najviši pojas gradi pretplaninska šuma bukve (Aceri - Fagetum illyricum). Na najvišim nadmorskim visinama sporadično je razvijena zajednica klekovine bora krivulja (Lonicero borbasianae - Pinetum mugi), kao najvišeg šumskog vegetacijskog pojasa. U vlažnim udolinama i većim |