DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 105 <-- 105 --> PDF |
Uređenje vodnih režima složena je disciplina, koja uz vlastite instrumente koristi saznanja drugih znanosti (hidraulika, geomorfologija, geotehnika, znanost o konstrukcijama i dr.). Ona obuhvaća pravila o gradnji i njihovu primjenu za eliminiranje uzroka ili smanjenje učinka aluvijalnih fenomena, erozije i odrona. U praksi se često za ovu disciplinu upotrebljava i naziv "Uređivanje bujica", ali to zapravo predstavlja samo dio široke problematike koja obuhvaća i druge radove, sve do vraćanja vegetacije i uspostavljanja prirodne ravnoteže koja je narušena. Sve ovo čini materiju nedjeljivom od šumarstva, kako je to bilo i u prošlosti, ne samo u Italiji, već i u ostalim europskim zemljama. Registrirana aktivnost na uređenju planinskih vodenih tokova u alpskom području spada u vrijeme oko polovice XIX. stoljeća, nakon višestrukih prirodnih katastrofa uzrokovanih nepovoljnim klimatskim čimbenicima i pustošenjem šumske vegetacije zbog povećanja broja stanovnika. Veliki francuski stručnjak Prospere Demontzey (1894) rekao je: "Ne znam plemenitije uloge od one da se pomogne prirodi da obnovi red u svojim planinama koji je postojao, a kojega je ljudska nesmotrenost i egoizam promijenila u stvarni kaos". Italija je osim dijela koji je bio pod Austrijom, bila u zaostatku u odnosu na ostale europske zemlje. Zbog toga je Ministarstvo javnih radova poslalo 1893. godine četiri inženjera u Austriju, Francusku i Švicarsku na specijalizaciju iz uređivanja planinskih vodenih tokova (bujica). Oni su stečena praktična iskustva prenijeli na područje Italije. U talijanskom zakonodavstvu se prvi put spominje vodno uređivanje u Uredbi od 26. ožujka 1905. godine. Na toj osnovi izdanje dekret kojim su precizirani radovi u planinskim bazenima na: intenzivne vodne zahvate i šumske radove ekstenzivnog karaktera. Dana je preporuka projektantima: da se ne pretjeruje u pošumljavanju svih obronaka koji čine jedan sliv, da se postupa po pravilima ekonomičnosti, skromnosti i jednostavnosti, izbjegavajući skupe "spomenike" i velike građevinske radove te da se koriste priručni materijali - kamen i drvo - uz primjenu adekvatnih vrsta vegetacije za učvršćiva nje terena. Treba izbjegavati zidane konstrukcije i koristiti plotove od kolja, pletera i snopova pruća. U razdoblju između dva rata, a posebno poslije Drugog svjetskog rata metode uređivanja vodenih tokoVa su promijenjene. To postaju veliki zahvati, posebice u središnjoj i sjevernoj Italiji, koji se uskoro primjenjuju i u južnoj Italiji. Polovicom prošlog stoljeća predsjednik Republike Luigi Einaudi, upozorio je na probleme Italije vezane za pojave ugroženosti velikih površina od erozije, odrona i poplava te nagovijestio dugu i tešku borbu protiv progresivne destrukcije tla. To je shvaćeno kao glavni zadatak. Direkcija za šumarstvo mijenja ime u Direkcija očuvanja tla i šuma. Novinari, političari i znanstvenici postali su jedinstveni u zaključku daje potrebno zlo iskorijeniti u začetku, to jest potrebno je regulirati tokove u planinama da voda teče laganije, a ne praviti ogromne brane na rijekama da bi se spasila ravnica. S ovim idejama Einaudi je inicirao program sustavnih regulacija prirodnih tokova, stoje djelovalo na povećanje broja studija, tehnoloških inovacija, istraživanja i konačno radilišta. Među mnogim novostima je i odbacivanje prethodnog stajališta da šumari ne mogu raditi zahtjevne vodne konstrukcije. Građevinska inženjerija treba se pretežito baviti uređenjem riječnih tokova u ravnicama, a šumari izvode sve radove (ekstenzivne i zahtjevne) na planinskim i podplaninskim predjelima, uključujući odrone i dine u obalnom predjelu. U daljnjem svom izlaganju autor je iznio opis raznih vrsta zaštitnih konstrukcija, način njihove izrade i vrste materijala. Neke od tih izvedbi i danas su u primjeni, s eventualnim tehničkim izmjenama. U cilju internacionalizacije problema uređivanja tokova i zaštite tla ustanovljena je 1952. godine radna grupa FAO/EFC. U aktivnosti ove grupe sudjeluju delegati Europe i specijalisti s drugih kontinenata, što doprinosi plodnoj razmjeni iskustava. a) baterije brane na Torrente Gallitclla (Potcnza) u vrijeme gradnje b) pogled na istu branu nakon perioda od oko 20 godina |