DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 75     <-- 75 -->        PDF

STRUČNI ČLANCI - PROFESSIONAL PAPERS Šumarski list br. 3 4, CXXVIII (2004). 173-179
(JDK 630* 156 t 132


BOLESTI DIVLJAČI, ZOONOZE I MOGUĆI NAČINI
PROVEDBE PROFILAKTIČNIH MJERA


DISEASES OF GAME, ZOONOSIS AND POSSIBLE METHODS
FOR CONDUCTING THE PREVENTIVE MEASURES


Dean KONJEVIĆ, Zdravko JANICKI*


SAŽETAK: Cilj ove stručne rasprave je ukazati svim osobama uključenim
u šumarstvo, lovstvo i veterinu, na problematiku pojavnosti bolesti u divljih
životinja, rezervoare uzročnika i održavanje uzročnika u prirodnim ognjištima
bolesti. Posebno se ukazuje na kontrolu zdravstvenog stanja divljači u
lovištu i spoznaju o mogućem prijenosu pojedinih bolesti na domaće životinje
i ljude. Naglasak je stavljen na rizične skupine ljudi poput šumara, lovaca,
izletnika i istraživača divljeg svijeta, kao i njihovu zaštitu. Rasprava pruža
nove poglede na bolesti divljači, ugrožene vrste, dijagnostiku i preventivu.


Poseban naglasak stavlja se na provedbu zdravstvenog nadzora u lovištu,
kao sveobuhvatnog programa namijenjenog prepoznavanju rizičnih momenata
i njihovom pravodobnom tretiranju. Za razliku od dosadašnjeg stajališta i
rješavanja svake promjene (znaka bolesti) sanitarnim odstrjelom, ova rasprava
naglašava negativne strane takvog pristupa i stavlja sanitarni odstrjel
kao krajnju mjeru, a ne mjeru izbora. Izuzetak čine bolesti kod kojih određene
karakteristike izričito zahtijevaju odstrjel. Danas porast ekonomske vrijednosti
divljači traži izbjegavanje svakog nepotrebnog gubitka te se ukazuje na
druge, povoljnije mjere preventive. Osnovni preduvjet za takav pristup je svakako
sustavni nadzor i interpretacija stečenih rezultata od specijalista s područja
divljih životinja. U konačnici, rasprava naglašava i potrebu provedbe
zaštitnih mjera na ljudima i sprječavanje infekcija kod ljudi.


K Ij u č n e r ij e č i: bolesti divljači, rezervoari uzročnika, prirodna ognjišta,
preventiva, zaštita ljudi


UVOD - Introduction


Određene zarazne i parazitarne bolesti divljih životiči
prirode. Osim spomenute opasnosti po ljude i domaće
nja prenosive su na čovjeka (zoonoze), a većina njih životinje, znamo daje divljač prema odredbama Zakona
pod odgovarajućim uvjetima prelazi i na domaće životio
lovu (1994) okarakterizirana kao dobro od interesa za
nje. Iz tog razloga neophodno je poznavati moguće Republiku Hrvatsku, te se tako valja i odnositi prema
izvore bolesti i načine njihova prijenosa, kako bismo njoj. Veći dio toga u svakom slučaju leži na sada već
mogli izbjeći eventualno oboljenje, ali i učinkovito se stoljetnoj tradiciji organiziranog lovstva u nas, odredbaboriti
protiv njih. Izravno ugroženu skupinu ljudi predma
lovačke etike i održivog gospodarenja s divljači.
stavljaju oni koji razmjerno često dolaze u doticaj s priSamo
to, ipak više nije dostatno. Pitanje bolesti divljih
rodom te izravno ili neizravno sa divljim životinjama. životinja pa tako i divljači kao posebne zakonske kateTu
spadaju šumari, lovci, veterinari, izletnici i istraživa-gorije postavlja se dugi niz godina, ponajprije sa stajali


šta divljači kao mogućih rezervoara uzročnika bolesti i


*
Dean Konjevič, dr. vet. med. & prof. dr. se. Zdravko Janicki: prenositelja istih na ljude i domaće životinje (Zaha-
Katedra za biologiju, patologiju i uzgoj divljači, Veterinarski
rija 1968). Danas je situacija donekle promijenjena i to


fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hcinzelova 55, 10 000 Zagreb,


ponajprije na način da se divlje životinje više ne gleda


tel. 2390-156, e-mail: dean.konjevic@vef.hr




ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 76     <-- 76 -->        PDF

D. Konjević. Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI. ZOONO/h [ MOCiUC´l NAČINI PROVEDBE Šumarski list br. 3-4, CXXVII1 (2004), 173-179
isključivo kao rezervoare bolesti (Cleaveland et al. nja s jedne strane te divljači s druge strane, a samim
2002), stoje djelomično uzrokovano porastom ekonomtime
i za prijenos uzročnika bolesti (Delahay et al.
ske vrijednosti divljači, ali i postojanjem sve većeg bro2003).
Uz to Daszak et al. (2001) tvrde da se porast
ja izuzetno ugroženih i osjetljivih vrsta, koje isto tako učestalosti određenih bolesti vezanih uz prirodna ognjimoramo
štititi od mogućih epizootija (masovni oblik šta u novije vrijeme može dovesti i u spregu s promjenapojavljivanja
bolesti u životinja). Spomenute epizootije ma u virulenciji uzročnika bolesti, prilagodbi na nove
mogle bi u potpunosti uništiti određenu populaciju. domaćine, ali i unosu stranih vrsta u stanište. U ovome
Smanjenjem broja i površine slobodnih staništa te poizlaganju
želimo upoznati zainteresirane ljude i djelatnirastom
brojnosti pučanstva ostvareni su preduvjeti za ke u lovstvu sa važnošću prisutnosti uzročnika bolesti u
češći izravni i neizravni kontakt ljudi i domaćih životidivljači
i mogućnostima borbe protiv njih.


REZERVOARI BOLESTI - Disease reservoirs


U svrhu jasnijeg razumijevanja izloženoga teksta
neophodno je pojasniti neke pojmove. Profilaktične
mjere zapravo su sve mjere usmjerene na prepoznavanje,
i suzbijanje bolesti, a poglavito na sprječavanje pojave
bolesti djelovanjem na neki od čimbenika u modificiranom
Vogralikovom lancu (infekcija i virulentna
doza, izvori infekcije, načini širenja, ulazna vrata i primljivost
i dispozicija makroorganizma). Svaki od navedenih
čimbenika neophodan je za pojavu bolesti. U
sklopu nauke o masovnom pojavljivanju bolesti, posebno
mjesto zauzimaju i divlje životinje kao rezervoari
bolesti. No, danas taj pojam i nije više tako jednostran i
možemo reći da je s vremenom evoluirao u jedan sasvim
novi pristup. Tako Zaharija (1968) sumirajući
definicije ruskih i američkih znanstvenika kaže da su rezervoari
bolesti divlje životinje u kojima se uzročnik
održava u prirodi, poput primjerice divljih bivola u Africi,
koji su rezervoari slinavke i šapa, ili lisica, vukova i
čagljeva kao rezervoara bjesnoće u nas. Razlog takvog
stava je ponajprije u gledištu da su domaće životinje
skupina od posebne vrijednosti po čovjeka. No, tijekom
20 stoljeća, spomenutim smanjivanjem prirodnih staništa
i razvojem lovnog turizma, a danas sve više i foto-lo


va, vrijednost divljači nalazi se u stalnom porastu. Danas,
s obzirom na promijenjeni pristup ovoj problematici,
možemo zaključiti kako se lisice, čagljevi pa i domaći
psi primjerice mogu istovremeno opisati kao rezervoari
i vektori bjesnoće za vukove, kao ugroženu vrstu. Ili
pak reći da su domaći psi zapravo rezervoari virusa štenećaka
za divlje kanide i kune. Neki su od rezervoara
specifično prilagođeni točno određenom uzročniku i ne
očituju kliničke znakove bolesti (latentno inficirani), ali
izlučuju uzročnika i njime onečišćuju sredinu (Heath i
Johnson 1994). Posebnu skupinu rezervoara i širitelja
infekcije predstavljaju glodavci i insekti, a među njima
posebno mjesto zauzimaju krpelji. Svi pobrojani predstavljaju
osnovni uvjet za održavanje prirodnih ognjišta
bolesti. Prirodna ognjišta su manji dio nekog kraja u kojem
uzročnik bolesti kruži (i održava se) neovisno o čovjeku
i domaćim životinjama (Zaharij a 1968). Fenomen
prirodnih ognjišta bolesti počeo se proučavati još u
SSSR-u nakon oktobarske revolucije, kada su tijekom
gospodarskog iskorištavanja nenaseljenih područja u Sibiru
ljudi počeli obolijevati ponajprije od krpeljnog encefalitisa,
ali i nekih drugih bolesti (Zaharij a, 1968).


BOLESTI DIVLJACI VEZANE UZ PRIRODNA OGNJIŠTA
Diseases of game related to natural foci


Paraziti su najčešći uzrok bolesnih stanja divljači.
Medu značajnije danas spadaju šuga lisica i divokoza,
štrkljivost jelenske divljači, piroplazmoza, a prema novijim
izvještajima i fascioloidoza (veliki američki metilj),
ponajprije u jelenske divljači (Marinculić et al.
2002). Sve se one učestalije pojavljuju na pojedinim
područjima, ovisno o uvjetima okoliša i postojanju posrednika.
Tako je primjerice za razvoj jetrenog metilja
neophodan posrednik u obliku barskog pužića, a on je
opet vezan uz površinske vode. Od zaraznih bolesti u
obzir dolaze leptospiroza (Milas et al. 2002), bjesnoća,
tuberkuloza, zarazni keratokonjunktivitis, borelioza,
bruceloza, tularemija, Q groznica (Tablica). Simpson
(2002) navodi da su divlje životinje u Velikoj Britaniji
rezervoari uzročnika tuberkuloze, leptospiroze, borelioze,
influence peradi, pačjeg enteritisa i louping ill-a.


Možemo navesti kako je uzročnik tuberkuloze dokazan
u jelenske divljači, lisice, tvora, krtice, smeđog štakora i
mačke (Delahay et al. 2001), no kao najznačajniji rezervoar
ovog uzročnika svugdje se spominje jazavac.
Prema Hengge et al. (2003) rezervoari borelioze su
ptice, miševi, puhovi, krtice i gušteri, a Q groznice lisice,
glodavci, jeleni i ptice (McQuinston i Childs
2002). U slučaju teške hemoragijske groznice uzrokovane
hantavirusima, kao rezervoare uzročnika Vapa1
ah ti et al. (2003) spominju ponajprije krticu (serovar
Puumala), žutogrlog miša (serovar Dobrava) i poljskog
miša (serovar Saaremaa). Uzročnici bolesti rjeđe se
prenose izravnim kontaktom sa živom životinjom ili lešinom
(bjesnoća, tularemija, hemoragijska groznica), a
puno češće preko sekundarnih izvora poput onečišćene
vode, hrane, površina, kuhinjskih otpadaka i dr.




ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 77     <-- 77 -->        PDF

D. Konjević, Z. Janicki: BOLESTI DIVLJACI. ZOONOZE I MOGUĆI NAČINI PROVEDBE ... Šumarski list br. 3-4. CXXVIII (2004). 173-179
Tablica 1. Najčešće bolesti divljači uključene u tematiku ovog rada


Table I The most frequent diseases of game included in topic of this paper


Vrsta uzročnika Bolest Divljač Vektor i način
prijenosa
Domaće
životinje Čovjek
1. lyssavirus bjesnoća sisavci lisica, čagalj
najčešće, ugriz
sve
toplokrvne Da
izravni
2. pestivirus svinjska kuga divlje svinje i neizravni svinje Ne
kontakt
divlji kanidi, izravni i
3. Medipestvirus štenećak lasice, neizravni psi Ne
tvorovi kontakt
3. Borelia burgdoferi borelioza glodavci krpelji konj, govedo,
ovce Da
4. Mycobac. Bovis tuberkuloza
jazavac,
jelenska
divljač
neizravni
kontakt,
izmet i
mokraća
goveda Da,
posredno
jelenska izravni i
5. Brucella abortus bruceloza divljač, neizravni svinje Da
zečevi kontakt
6. Leptospira interrogans leptospiroza glodavci najvažnije
vodom
sve, dugo
kliconoštvo Da
7. Francisella tularensis tularemija dvozupci,
glodavci
kontakt,
krpelji
pas, ovca Da
8. Moraxella bovis
primarno
zarazno
sljepilo divokozc prašina,
trava, muhe goveda Ne
divlji krpelji, ovce,
9. Coxiella burnetii Q groznica sisavci i hrana, voda, goveda, psi, Da
ptice prašina mačke
jelenska goveda,
10. Fascioloides magna fascioloidoza divljač, hrana, voda ovce, svinje, Ne
d. svinje koze


MOGUĆE MJERE PROFILAKSE - Possible prophylactic measures


Profilaktične mjere usmjerene na suzbijanje bolesti se preporučuje sanitarni odstrjel. Ipak treba imati na
strogo su specifične za svaku pojedinu bolest. No, želiumu
da svaki sanitarni odstrjel predstavlja i nepovratan
mo li ostvariti učinkovit način borbe protiv bolesti, gubitak, kako ekonomski tako i na fondu divljači (ne
moramo znati prepoznati i razumjeti rizične čimbenike obole samo grla loše kvalitete). Iako je činjenica da sakoji
omogućuju infekciju, prijenos i održavanje bolenitarni
odstrjel predstavlja vrlo učinkovitu mjeru s obsti.
Iz navedenoga proizlazi da je osnovna, početna zirom da izravno uklanja mogući izvor infekcije, treba
mjera svake borbe protiv bolesti točna i ispravna dijagga
izbjegavati kada god je to moguće, upravo iz razlonoza.
Ipak, sama dijagnostika bolesti divljači u lovištu ga što nepovratno i neiskoristivo uklanja divljač iz lonije
jednostavna. višta. Ne možemo ga izbjeći u slučaju pojave pojedinačnih
slučajeva ili čak epizootija zoonoza (tularemija,
Sanitarni odstrjel - Prophylactic hunt bjesnoća), neizlječivih bolesti ili preskupog liječenja.
Kao lakši, a samim time i manje pouzdani način Također ni u svakom drugom slučaju kada je to odreustanovljavanja
bolesti u lovištu, navodi se promatrađeno
zakonima, poput primjerice pojave izrazito konnje
s eventualnim uočavanjem promjena u izgledu (mrtagioznih
bolesti. Sanitarni odstrjel je naprotiv, uvijek
šavost, neuredna i izmijenjena dlaka, nakostriješenost, poželjna mjera kada želimo ukloniti grla loše kvalitete
otekline, deformiteti, slinjenje, proljev i si.) ili ponaša(
kržljavcc), koja nikada ne postignu željeni razvoj, a
nju, poput izostanka straha, pojave prisilnih kretnji, nastalno
predstavljaju moguće rezervoare bolesti i izvore
stranog apetita i si. (Konjević 2002). U slučaju uoinfekcije.
Promatramo li populaciju kao jedan organičavanja
takvih znakova, kao osnovnu mjeru uglavnom zam, tada kržljavci predstavljaju tzv. locus minoris re




ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 78     <-- 78 -->        PDF

D. Konjević. Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI. ZOONOZL I MOGUĆI NAČINI PROVEDBE ... Šumarski list br. 3-4, CXXVIII (2004). 173-179
sistenciae, ili mjesto smanjene otpornosti i polazište za
razvoj bolesti. Svoju svrhu sanitarni odstrjcl postiže isključivo
ako lešine temeljito pregleda stručnjak i ustanovi
uzrok takvog stanja, a lešina nakon toga neškodljivo
uništi. Lešine i sanitarno odstrijeljene i prirodno
uginule divljači, mogu se uklanjati na nekoliko načina,
ovisno o postavljenoj dijagnozi, uvjetima i odluci stručne
osobe. Među najjednostavniji spada svakako duboko
zakopavanje (kako ne bi bila dostupna drugim životinjama)
i prelijevanje živim vapnom. Dobro je u tu
jamu ubaciti i sastrugani površinski sloj zemlje na kojemu
je lešina ležala. Ukoliko želimo izbjeći sanitarni
odstrjel kada god je to moguće, nužno je poznavati situaciju
u vlastitom lovištu glede uzročnika bolesti, otkriti
latentno inficirane životinje, kao i na vrijeme otkriti
prijetnju iz drugih lovišta. Za to je neophodno u
lovištu provoditi drugi, znatno kompleksniji i učinkovitiji
program poznat kao zdravstveni nadzor.


Zdravstveni nadzor- Health monitoring


Provedba zdravstvenog nadzora u lovištu i razmjena
epizootioloških podataka s nadležnom veterinarskom
službom osnova su za formiranje matične baze
podataka o uzročnicima bolesti za svako pojedino lovište,
predviđanje moguće pojave bolesti i planiranje
preventivnih mjera (Konjević et al. 2002). Kada
nam je to poznato, u točno odgovarajuće vrijeme možemo
preventivno djelovati na neki od čimbenika (ili
više njih) Vogralikova lanca. Valja imati na umu da
zdravstveni nadzor obuhvaća i promatranje divljači.
No, divljač trebaju promatrati i njihovim se zdravljem
baviti specijalisti za divlje životinje, a to znači stručno
osposobljeni djelatnici. Razlog je u brojnim posebnostima
koje odlikuju divljač i razlikuju ih od domaćih životinja.
Pa nije slučajnost što jedno od najvećih kanadskih,
ali i svjetskih sveučilišta (Guelph) ima veterinara
koji je isključivo specijalist za patobiologiju divljih životinja.
Naime, uočeno treba ispravno protumačiti i
donijeti najprikladniju odluku, što će reći da nije sve
namijenjeno sanitarnom odstrjelu, ali i da svaka pojava
ne zahtijeva liječenje. Neke se mogu spriječiti jednostavnijim
zahvatima u lovištu. U manje složene i možemo
reći opće mjere preventive u lovištu spadaju sanitacija,
ponajprije pojilišta, kaljužišta i hranilišta. Pojam
sanitacija ovdje podrazumijeva izgradnju uređenih
pojilišta, održavanje čistoće i povremeno dezinficiranje.
U slučaju hranilišta osnovu predstavlja pravilan izbor
terena za gradnju, tako da podloga onemogućava
duže zadržavanje vode i stvaranje blata. Hranilice je
potrebno čistiti i povremeno dezinficirati, barem metodom
aretacije (premazivanje vapnom ili katranom).
Vrlo dobra preventivna mjera je i podržavanje većeg
broja poljskih i šumskih koka u lovištu, kojima glavninu
životinjskog dijela ishrane predstavljaju insekti
(od kojih je veći dio vektor pojedinih bolesti), a među
njima se nađu i kukuljice štrkova te konačno i pokoji


sitni glodavac. Borba protiv glodavaca je iznimno teška.
Jedna od mjera je trovanje, no same otrove treba
oprezno i pravilno izlagati, ali i sakupljati lešine uginulih
glodavaca kako ne bismo prouzročili sekundarno
otrovanje neke druge vrste (Nelson et al. 2002). Ponekad
u slučaju potrebe, moguću mjeru predstavlja i
melioracija terena, kao primjerice pri suzbijanju metiljavosti.
S obzirom daje to danas iznimno teško, jer na
taj način mijenjamo izgled staništa i odnose u biocenozi,
u borbi protiv spomenute metiljavosti ponajprije dolazi
u obzir izlaganje lijekova hranom te sprječavanje
transporta pozitivnih grla. Veliki američki metilj u Hrvatsku
je najvjerojatnije dospio prirodnom migracijom
jelena iz Mađarske tijekom rike, ili možda prijenosom
posrednika. Na taj način širenja bolesti iznimno je
teško utjecati. Ono što možemo je stroga priprema i
kontrola uvoza i svakog transporta. Osim što se uvozom
stranih vrsta unose bolesti, puno je značajnija činjenica
da takvi uzročnici bolesti u novih domaćina
uzrokuju obično fatalne bolesti (Huber 1982). Tako
je primjerice veliki američki metilj smrtonosan za bjelorepog
jelena (izvorni domaćin) u invaziji od preko
200 000 metacerkarija (metacerkarij-razvojni stadij
kao preteča odraslom metilju), dok primjerice ovcu
ubija svega nekoliko metilja. Sva divljač koja se transportira
iz jednog u druga lovišta, a posebice ako u
njemu postoji dotična bolest, mora proći karantenu i
dijagnostičke postupke. Samo ukoliko su sve pretrage
negativne može se pristupiti transportu. Provedba
zdravstvenog nadzora u konačnici predstavlja najisplativiji
način kontrole zdravstvenog statusa divljači,
kroz strogo ciljanu i pravodobnu terapiju i preventivu,
ali i odluku o unosu novih jedinki u lovište ili gater.


Vakcinacija - Vaccination


Vakcinacija je danas jedna od češće korištenih profilaktičkih
mjera. Svrha vakcinacija je poticanje stvaranja
aktivnog imuniteta na točno određenu bolest aplikacijom
antigena. Pri tome valja imati na umu da je
vakciniranje divljih životinja povezano s brojnim problemima.
Prvi od njih je način aplikacije i učinkovitost
doze. Dozu, kao i neophodni broj aplikacija nužno je
utvrditi za svaku vrstu divljači posebno. Drugo, vakcina
se može aplicirati iz ruke, pomoću puške za omamljivanje
(tzv. bio-bullet) ili pomoću mamaca za oralnu
vakcinaciju. Aplikacija iz ruke je izrazito nepraktična,
jer zahtijeva dosta radne snage, opasna je po divljač
zbog pojave stresa i mogućih miopatija, ali i razmjerno
skupa. Uz to, utvrđeno je da izazvani, manipulacijski
stres negativno utječe na jačinu imunosnog odgovora
(Cross et al. 1999). Iz toga proizlazi daje najjednostavnija
metoda oralna vakcinacija. U tom slučaju vakcina
je uklopljena u atraktivan mamac, što se razlikuje
ovisno o ciljanoj vrsti divljači. Tako Delahay et al.
(2003) navode da se mamci za vakcinaciju jazavaca
protiv tuberkuloze sastoje od mješavine životinjskih i




ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 79     <-- 79 -->        PDF

D. Konjević, Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI, ZOONOZE I MOGUĆI NAČINI PROVEDBU Šumarski list br. 3-4. CXXVIII (2004). 173-179
biljnih sastojaka uz dodatak ribljeg ulja i čokoladni pokrov.
Ponekad su mamcima dodane i mirisne komponente
atraktivne za tu divljač (Saunders i Harris;
2000). Uzimanje mamaca kontrolira se u pravilu preko)
učinka nekog dodanog sredstva, markera, primjerice:
tctraciklina. Tetraciklin oboji zube i kosti te posredno)
služi za potvrdu unosa mamca od dotične vrste. Naravno
da je nemoguće u potpunosti izbjeći činjenicu datneka druga vrsta (pored ciljane) uzme takav mamac.
Na primjeru sprječavanja pojave i suzbijanja nekih bolesti,
vidljivo je da oralna vakcinacija postaje dominantna
mjera. Tako se primjerice u prošlosti bjesnoćatsuzbijala uništavanjem i plinjenjem lisičjih jazbina,
raspačavanjem otrova, postavljanjem zamki i odstrjelom
(H a n 1 o n etal. 1999). Danas kada gospodarimo iigrabežljivcima, lisice i čagljeve treba razumno odstrjeljivati
(ovisno o kapacitetu staništa glede raspoložive;
hrane i gospodarenja s divljači) i na pojačani odstrjcl1
odlučit ćemo se samo u slučaju izravne opasnosti odjprijenosa na ljude ili druge životinje, odnosno pojave;
epizootije bjesnoće. Naravno, i ovdje napominjem daigovorimo isključivo o bolesti, svakako da je pojačani
iiodstrjel i mjera za reguliranje brojnosti. Osnovnu metodu
borbe protiv bjesnoće u divljači prema tomu danas
predstavlja provedba vakcinacije domaćih pasa, ali
iii divljih pripadnika porodice pasa. Danas se to radi već;
spomenutim mamcima za oralnu vakcinaciju. U njimaise nalazi oslabljeni uzročnik bjesnoće smješten u am-
puli od tankog stakla ili osjetljivoj plastičnoj ambalaži.
Naime, mehanizam djelovanja pretpostavlja da će zagrizom
mamca životinja ozlijediti sluznicu usta i na taj
jjnačin otvoriti vrata za ulaz vakcinalnog soja u organizam.
Time se u stanovitoj mjeri imitira situacija kojainastaje unosom uzročnika pri ugrizu. Kako su mikro)
ozljede sluznice usne šupljine prirodno pojava za svakog
kanida to znači da nastanak novih ozljeda (prilikom
konzumiranja mamca) nije isključivi uvjet za us


ZAKLJUČAK


Lovstvo kao perspektivna grana ljudske djelatnosti
zahtijeva praćenje modernih svjetskih trendova i prilagodbu
preventivnih i uzgojnih mjera. Borba protiv bolesti
je sustavna djelatnost koncipirana na nekoliko razina,
a započinje ispravnim uzgojnim radom i eliminacijom
potencijalnih kliconoša. Nasuprot tomu sanitarni
odstrjel kao preventivnu mjeru valja ostaviti kad god je


pješnu vakcinaciju. Jedna od prvih vakcinacija lisica
protiv bjesnoće provedena je u Švicarskoj u razdoblju
od 1978. do 1982. godine (Wandeler 1994). Imunizacija
50-80 % lisica zaustavila je širenje bjesnoće i
smanjila njenu pojavnost na tom području. Pri tome
valja imati na umu da uspješnost provedbe mjera vakcinacije
ponajprije ovisi o postotku imuniziranih životinja
(Delahay et al. 2003). Oralna vakcinacija koristi
se i u borbi protiv tuberkuloze jazavaca (Delahay
et al. 2003) te svinjske kuge. Spomenuta vakcinacija
pomoću specifičnih pušaka iskorištena je u sklopu preventivnih
zahvata na bizonima u Americi (Davis i
Elzer 2002) protiv bruceloze. Neke bolesti, poput
leptospiroze uzrokovane su velikim brojem serovarova
i podržane od strane čitavog niza domaćina i rezervoara
(Barwick et al. 1998). Spomenute činjenice
znatno otežavaju borbu protiv bolesti.


Zaštita ljudi -Human protection


Iako se preventivnom djelovanju protiv bolesti na terenu
pridaje sve veće značenje i postižu značajniji rezultati,
ostaje nam i dalje pridržavati se svih potrebitih mjera
zaštite čovjeka. Odnosno, pri svakom sanitarnom
odstrjelu ili nailasku na lešinu divljači nužno je nositi
zaštitne rukavice, a nakon kontakta i oprati te dezin


ficirati ruke. Poseban oprez nalaže se pri kontaktu s glodavcima.
Preporučena je vakcinacija svih rizičnih skupina
ljudi (ove bolesti se često nazivaju i profesionalnim
bolestima), dakle u ovom slučaju šumara, lovaca i ostalih
koji često borave u prirodi. Ukoliko je borba protiv
bolesti u prirodi neučinkovita, dodatni naglasak stavlja
se na vakcinaciju ljudi, primjerice protiv borelioze ili
hemoragijske groznice (Hjelie 2002; Hengge etal.
2003). Konačno, vrlo važan dio borbe protiv bolesti
predstavlja i edukacija pučanstva, a posebice ugroženih
skupina ljudi, kako bi se što jednostavnije izbjegla pojava
ovih, vrlo često teških oboljenja.


-Conclusion
to moguće za sam kraj, kada su druge metode iscrpljene
ili procijenjene kao neučinkovite. Posebnu pozornost
treba obratiti na eventualno postojanje prirodnih
ognjišta bolesti i uzročnika zoonoza. Dodatne mjere
opreza i preventive valja usmjeriti na rizične skupine
ljudi koji su u neposrednom ili posrednom kontaktu s
divljači, tj. šumare, lovce, veterinare i izletnike.


LITERATURA -References


Barwick, R. S., H. O. Mohammed, P. L. Cleaveland,S.,G. R. Hess, A. P Dobson,M.K.
McDonough, M. E. White, 1998: EpideLaurenson,
H. I. McCallum, M. G. Romiologic
features of equine Leptospira interroberts,
R. Woodroffe, 2002: The role of
gans of human significance, Preventive Veteripathogens
in biological conservation, U: The
nary Medicine, 36, str. 153-165. ecology of wildlife diseases (Hudson, J. P., A.




ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 80     <-- 80 -->        PDF

D. Konjcvić. Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI, ZOONOZE I MOGUĆI NAČINI PROVEDBE
Šumarski list br. 3-4, CXXVI1I (2004). 173-179
Rizzoli, B. T. Grenfell, H. Heesterbcek, A. P.
Dobson, ur.), Oxford University Press Inc., New
York, USA, str. 139-150.


Cross, M. L., E. Swale, G. Young, C. Mackintosh
, 1999: Effect of field capture on the measurement
of cellular immune responses in wild
ferrets, Veterinary Research, 30, str. 401^410.


Daszak, P., A. A. Cunningham, A. D. Hyatt,
2001: Anthropogenic environmental change and
the emergence of infectious diseases in wildlife,
Acta Tropica, 78, str. 103-116


Davis, D. S., P. H. Elzer, 2002: Brucella vaccines in
wildlife, Veterinary Microbiology, 90, 533-544.


Delahay, R. J., C. L. Cheeseman, R. S. Clifton
- Had ley, 2001: Wildlife disease reservoirs:
the epidemiology of Mycobacterium bovis
infection in the European badger (Meles meles)
and other British mammals, Tuberculosis, 81,
str. 43-49.


Delahay, R. J., G.J. Wilson, G.C. Smith, C. L.
Cheeseman , 2003: Vaccinating badgers
(Meles meles) against Mycobacterium bovis: the
ecological considerations, The Veterinary Journal,
166, str. 43-51.


Hani on, C. A., J. E.Chi Ids, V. F.Netties, 1999:
Article III: Rabies in wildlife, Journal of American
Veterinary Medicine Association, 215, str.
1612-1618.


Heath, S. E., R. Johnson, 1994: Clinical update:
Leptospirosis, Journal of American Veterinary
Medicine Association, 205, 1518-1523.


Hengge, U. R., A. Tannapfel, S. K. Tyring, R.
Erbel,G. Arendt,T. Ruzicka, 2003: Lyme
borreliosis, Lancet Infectious Diseases, 3, str.
489-500.


Hj elle , B., 2002: Vaccines against hantaviruses, Expert
Rev. Vaccines, 1, str. 373-384.


Huber,Đ. , 1982: Djelovanje nekih parazita na nespecifične
nosioce kao ograničavajući faktor za
useljavanje novih vrsta divljači, Veterinarska
stanica, 13, 29-33.


Konj e vić , D., 2002: Kako prepoznati bolest u lovištu,
Lovački vjesnik, 111, str. 49.


Konjević, D., A. Slavica,Z. Janicki, 2002: Potreba
za zdravstvenim nadzorom u uvjetima čestog
premještanja divljači u lovištima RH, Veterinarska
stanica, 33, str. 299-301.


Marinculić, A., N. Džakula, Z. Janicki, Z.
Hardy, S. Lučinger, T. Živičnjak, 2002:
Appearance of American liver fluke (Fascioloides
magna, Bassi, 1875) in Croatia, Veterinarski
arhiv, 72, str. 319-325.


McQuinston,J. H., J. E.Chi Ids, 2002: Q fever in
humans and animals in the United States, Vector
Borne Zoonotic Disease, 2, str. 179-191.


Milas, Z., N. Turk, V. Starešina, J. Margaletić,
A. Slavica,D. Živković,Z. Modrić,
2002: The role of myomorphus mammals as
reservoirs of leptospira in the pedunculate oak
forests of Croatia, Veterinarski arhiv, 72, str.
119-129.


Nelson, J. T, B. L. Wood worth, S. G. Fancy, G.


D. Lindsey , E. J. Tweed, 2002: Effectiveness
of rodent control and monitoring techniques for
montane rainforest, Wildlife Society Bulletin,
30, str. 82-92.
Saunders, G., S. Harris, 2000: Evaluation of
attractants and bait preferences of captive red
foxes, Wildlife Research, 27, str. 237-243.


Simpson , V R., 2002: Wild animals as reservoirs of
infectious diseases in the UK, The Veterinary
Journal, 163, str. 128-146.


Vapalahti, O., J. Mustonen,A. Lundkvist, H.
Henttonen, A. Plyusnin, A. Vaheri,
2003: Hantaviruses infections in Europe, Lancet
Infectious Diseases, 3, 653-661.


Wandeler , A. I., 1994: Oral immunization of wildlife,
U: The natural history of rabies (Baer, G.
M., ur.), CRC Press, Boca Raton, Florida, str.
485-503.


Zaharija ,
I., 1968: Opća epizootiologija, Školska
knjiga, Zagreb, Hrvatska.
Zakon o lovu, 1994, Narodne Novine br. 10/94.


SUMMARY: The goal of this discussion is to address all persons involved
in forestry, hunting and veterinary medicine on problems associated with disease
manifestation in wildlife, reservoirs of pathogens and maintaining of
pathogens in natural foci. It is especially pointed on health control among
wildlife in hunting grounds and knowledge on possible transmission of certain
disease on livestock and humans. The accent is put mainly on potentially
risky groups like foresters, hunters, tourists and wildlife researchers, as well




ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 81     <-- 81 -->        PDF

D. Konjević, Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI, ZOONOZF. I MOGUĆI NAČINI PROVEDBE ... Šumarski list br. 3-4, CXXVIII (2004), 173-179
as on their protection. This discussion reveals new approach to diseases of
game, threatened species, diagnostic procedures and prophylaxis.


The authors emphasize conduction of health monitoring in hunting
grounds as comprehensive program assigned for recognition of risk factors
and their treatment in time. As a difference to former approach and resolving
of every change (signs of disease) by prophylactic hunt, this discussion points
on all negative effects of such approach and puts prophylactic hunt as a final
measure, not as a measure of choice. Certainly, with exception of diseases
where certain characteristics demands the hunt. Nowadays, the increase in
economical value of game seeks for avoiding of each unnecessary loss and
address on other, more acceptable preventive measures. A base of such
approach is systemic monitoring and interpretation of gained results by
wildlife experts. Finally, this discussion points the necessity of preventive
measures in humans.


Key words: diseases of game, reservoirs of pathogens, natural foci,
prophylaxis, human protection