DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 75 <-- 75 --> PDF |
STRUČNI ČLANCI - PROFESSIONAL PAPERS Šumarski list br. 3 4, CXXVIII (2004). 173-179 (JDK 630* 156 t 132 BOLESTI DIVLJAČI, ZOONOZE I MOGUĆI NAČINI PROVEDBE PROFILAKTIČNIH MJERA DISEASES OF GAME, ZOONOSIS AND POSSIBLE METHODS FOR CONDUCTING THE PREVENTIVE MEASURES Dean KONJEVIĆ, Zdravko JANICKI* SAŽETAK: Cilj ove stručne rasprave je ukazati svim osobama uključenim u šumarstvo, lovstvo i veterinu, na problematiku pojavnosti bolesti u divljih životinja, rezervoare uzročnika i održavanje uzročnika u prirodnim ognjištima bolesti. Posebno se ukazuje na kontrolu zdravstvenog stanja divljači u lovištu i spoznaju o mogućem prijenosu pojedinih bolesti na domaće životinje i ljude. Naglasak je stavljen na rizične skupine ljudi poput šumara, lovaca, izletnika i istraživača divljeg svijeta, kao i njihovu zaštitu. Rasprava pruža nove poglede na bolesti divljači, ugrožene vrste, dijagnostiku i preventivu. Poseban naglasak stavlja se na provedbu zdravstvenog nadzora u lovištu, kao sveobuhvatnog programa namijenjenog prepoznavanju rizičnih momenata i njihovom pravodobnom tretiranju. Za razliku od dosadašnjeg stajališta i rješavanja svake promjene (znaka bolesti) sanitarnim odstrjelom, ova rasprava naglašava negativne strane takvog pristupa i stavlja sanitarni odstrjel kao krajnju mjeru, a ne mjeru izbora. Izuzetak čine bolesti kod kojih određene karakteristike izričito zahtijevaju odstrjel. Danas porast ekonomske vrijednosti divljači traži izbjegavanje svakog nepotrebnog gubitka te se ukazuje na druge, povoljnije mjere preventive. Osnovni preduvjet za takav pristup je svakako sustavni nadzor i interpretacija stečenih rezultata od specijalista s područja divljih životinja. U konačnici, rasprava naglašava i potrebu provedbe zaštitnih mjera na ljudima i sprječavanje infekcija kod ljudi. K Ij u č n e r ij e č i: bolesti divljači, rezervoari uzročnika, prirodna ognjišta, preventiva, zaštita ljudi UVOD - Introduction Određene zarazne i parazitarne bolesti divljih životiči prirode. Osim spomenute opasnosti po ljude i domaće nja prenosive su na čovjeka (zoonoze), a većina njih životinje, znamo daje divljač prema odredbama Zakona pod odgovarajućim uvjetima prelazi i na domaće životio lovu (1994) okarakterizirana kao dobro od interesa za nje. Iz tog razloga neophodno je poznavati moguće Republiku Hrvatsku, te se tako valja i odnositi prema izvore bolesti i načine njihova prijenosa, kako bismo njoj. Veći dio toga u svakom slučaju leži na sada već mogli izbjeći eventualno oboljenje, ali i učinkovito se stoljetnoj tradiciji organiziranog lovstva u nas, odredbaboriti protiv njih. Izravno ugroženu skupinu ljudi predma lovačke etike i održivog gospodarenja s divljači. stavljaju oni koji razmjerno često dolaze u doticaj s priSamo to, ipak više nije dostatno. Pitanje bolesti divljih rodom te izravno ili neizravno sa divljim životinjama. životinja pa tako i divljači kao posebne zakonske kateTu spadaju šumari, lovci, veterinari, izletnici i istraživa-gorije postavlja se dugi niz godina, ponajprije sa stajali šta divljači kao mogućih rezervoara uzročnika bolesti i * Dean Konjevič, dr. vet. med. & prof. dr. se. Zdravko Janicki: prenositelja istih na ljude i domaće životinje (Zaha- Katedra za biologiju, patologiju i uzgoj divljači, Veterinarski rija 1968). Danas je situacija donekle promijenjena i to fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hcinzelova 55, 10 000 Zagreb, ponajprije na način da se divlje životinje više ne gleda tel. 2390-156, e-mail: dean.konjevic@vef.hr |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 76 <-- 76 --> PDF |
D. Konjević. Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI. ZOONO/h [ MOCiUC´l NAČINI PROVEDBE Šumarski list br. 3-4, CXXVII1 (2004), 173-179 isključivo kao rezervoare bolesti (Cleaveland et al. nja s jedne strane te divljači s druge strane, a samim 2002), stoje djelomično uzrokovano porastom ekonomtime i za prijenos uzročnika bolesti (Delahay et al. ske vrijednosti divljači, ali i postojanjem sve većeg bro2003). Uz to Daszak et al. (2001) tvrde da se porast ja izuzetno ugroženih i osjetljivih vrsta, koje isto tako učestalosti određenih bolesti vezanih uz prirodna ognjimoramo štititi od mogućih epizootija (masovni oblik šta u novije vrijeme može dovesti i u spregu s promjenapojavljivanja bolesti u životinja). Spomenute epizootije ma u virulenciji uzročnika bolesti, prilagodbi na nove mogle bi u potpunosti uništiti određenu populaciju. domaćine, ali i unosu stranih vrsta u stanište. U ovome Smanjenjem broja i površine slobodnih staništa te poizlaganju želimo upoznati zainteresirane ljude i djelatnirastom brojnosti pučanstva ostvareni su preduvjeti za ke u lovstvu sa važnošću prisutnosti uzročnika bolesti u češći izravni i neizravni kontakt ljudi i domaćih životidivljači i mogućnostima borbe protiv njih. REZERVOARI BOLESTI - Disease reservoirs U svrhu jasnijeg razumijevanja izloženoga teksta neophodno je pojasniti neke pojmove. Profilaktične mjere zapravo su sve mjere usmjerene na prepoznavanje, i suzbijanje bolesti, a poglavito na sprječavanje pojave bolesti djelovanjem na neki od čimbenika u modificiranom Vogralikovom lancu (infekcija i virulentna doza, izvori infekcije, načini širenja, ulazna vrata i primljivost i dispozicija makroorganizma). Svaki od navedenih čimbenika neophodan je za pojavu bolesti. U sklopu nauke o masovnom pojavljivanju bolesti, posebno mjesto zauzimaju i divlje životinje kao rezervoari bolesti. No, danas taj pojam i nije više tako jednostran i možemo reći da je s vremenom evoluirao u jedan sasvim novi pristup. Tako Zaharija (1968) sumirajući definicije ruskih i američkih znanstvenika kaže da su rezervoari bolesti divlje životinje u kojima se uzročnik održava u prirodi, poput primjerice divljih bivola u Africi, koji su rezervoari slinavke i šapa, ili lisica, vukova i čagljeva kao rezervoara bjesnoće u nas. Razlog takvog stava je ponajprije u gledištu da su domaće životinje skupina od posebne vrijednosti po čovjeka. No, tijekom 20 stoljeća, spomenutim smanjivanjem prirodnih staništa i razvojem lovnog turizma, a danas sve više i foto-lo va, vrijednost divljači nalazi se u stalnom porastu. Danas, s obzirom na promijenjeni pristup ovoj problematici, možemo zaključiti kako se lisice, čagljevi pa i domaći psi primjerice mogu istovremeno opisati kao rezervoari i vektori bjesnoće za vukove, kao ugroženu vrstu. Ili pak reći da su domaći psi zapravo rezervoari virusa štenećaka za divlje kanide i kune. Neki su od rezervoara specifično prilagođeni točno određenom uzročniku i ne očituju kliničke znakove bolesti (latentno inficirani), ali izlučuju uzročnika i njime onečišćuju sredinu (Heath i Johnson 1994). Posebnu skupinu rezervoara i širitelja infekcije predstavljaju glodavci i insekti, a među njima posebno mjesto zauzimaju krpelji. Svi pobrojani predstavljaju osnovni uvjet za održavanje prirodnih ognjišta bolesti. Prirodna ognjišta su manji dio nekog kraja u kojem uzročnik bolesti kruži (i održava se) neovisno o čovjeku i domaćim životinjama (Zaharij a 1968). Fenomen prirodnih ognjišta bolesti počeo se proučavati još u SSSR-u nakon oktobarske revolucije, kada su tijekom gospodarskog iskorištavanja nenaseljenih područja u Sibiru ljudi počeli obolijevati ponajprije od krpeljnog encefalitisa, ali i nekih drugih bolesti (Zaharij a, 1968). BOLESTI DIVLJACI VEZANE UZ PRIRODNA OGNJIŠTA Diseases of game related to natural foci Paraziti su najčešći uzrok bolesnih stanja divljači. Medu značajnije danas spadaju šuga lisica i divokoza, štrkljivost jelenske divljači, piroplazmoza, a prema novijim izvještajima i fascioloidoza (veliki američki metilj), ponajprije u jelenske divljači (Marinculić et al. 2002). Sve se one učestalije pojavljuju na pojedinim područjima, ovisno o uvjetima okoliša i postojanju posrednika. Tako je primjerice za razvoj jetrenog metilja neophodan posrednik u obliku barskog pužića, a on je opet vezan uz površinske vode. Od zaraznih bolesti u obzir dolaze leptospiroza (Milas et al. 2002), bjesnoća, tuberkuloza, zarazni keratokonjunktivitis, borelioza, bruceloza, tularemija, Q groznica (Tablica). Simpson (2002) navodi da su divlje životinje u Velikoj Britaniji rezervoari uzročnika tuberkuloze, leptospiroze, borelioze, influence peradi, pačjeg enteritisa i louping ill-a. Možemo navesti kako je uzročnik tuberkuloze dokazan u jelenske divljači, lisice, tvora, krtice, smeđog štakora i mačke (Delahay et al. 2001), no kao najznačajniji rezervoar ovog uzročnika svugdje se spominje jazavac. Prema Hengge et al. (2003) rezervoari borelioze su ptice, miševi, puhovi, krtice i gušteri, a Q groznice lisice, glodavci, jeleni i ptice (McQuinston i Childs 2002). U slučaju teške hemoragijske groznice uzrokovane hantavirusima, kao rezervoare uzročnika Vapa1 ah ti et al. (2003) spominju ponajprije krticu (serovar Puumala), žutogrlog miša (serovar Dobrava) i poljskog miša (serovar Saaremaa). Uzročnici bolesti rjeđe se prenose izravnim kontaktom sa živom životinjom ili lešinom (bjesnoća, tularemija, hemoragijska groznica), a puno češće preko sekundarnih izvora poput onečišćene vode, hrane, površina, kuhinjskih otpadaka i dr. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 77 <-- 77 --> PDF |
D. Konjević, Z. Janicki: BOLESTI DIVLJACI. ZOONOZE I MOGUĆI NAČINI PROVEDBE ... Šumarski list br. 3-4. CXXVIII (2004). 173-179 Tablica 1. Najčešće bolesti divljači uključene u tematiku ovog rada Table I The most frequent diseases of game included in topic of this paper Vrsta uzročnika Bolest Divljač Vektor i način prijenosa Domaće životinje Čovjek 1. lyssavirus bjesnoća sisavci lisica, čagalj najčešće, ugriz sve toplokrvne Da izravni 2. pestivirus svinjska kuga divlje svinje i neizravni svinje Ne kontakt divlji kanidi, izravni i 3. Medipestvirus štenećak lasice, neizravni psi Ne tvorovi kontakt 3. Borelia burgdoferi borelioza glodavci krpelji konj, govedo, ovce Da 4. Mycobac. Bovis tuberkuloza jazavac, jelenska divljač neizravni kontakt, izmet i mokraća goveda Da, posredno jelenska izravni i 5. Brucella abortus bruceloza divljač, neizravni svinje Da zečevi kontakt 6. Leptospira interrogans leptospiroza glodavci najvažnije vodom sve, dugo kliconoštvo Da 7. Francisella tularensis tularemija dvozupci, glodavci kontakt, krpelji pas, ovca Da 8. Moraxella bovis primarno zarazno sljepilo divokozc prašina, trava, muhe goveda Ne divlji krpelji, ovce, 9. Coxiella burnetii Q groznica sisavci i hrana, voda, goveda, psi, Da ptice prašina mačke jelenska goveda, 10. Fascioloides magna fascioloidoza divljač, hrana, voda ovce, svinje, Ne d. svinje koze MOGUĆE MJERE PROFILAKSE - Possible prophylactic measures Profilaktične mjere usmjerene na suzbijanje bolesti se preporučuje sanitarni odstrjel. Ipak treba imati na strogo su specifične za svaku pojedinu bolest. No, želiumu da svaki sanitarni odstrjel predstavlja i nepovratan mo li ostvariti učinkovit način borbe protiv bolesti, gubitak, kako ekonomski tako i na fondu divljači (ne moramo znati prepoznati i razumjeti rizične čimbenike obole samo grla loše kvalitete). Iako je činjenica da sakoji omogućuju infekciju, prijenos i održavanje bolenitarni odstrjel predstavlja vrlo učinkovitu mjeru s obsti. Iz navedenoga proizlazi da je osnovna, početna zirom da izravno uklanja mogući izvor infekcije, treba mjera svake borbe protiv bolesti točna i ispravna dijagga izbjegavati kada god je to moguće, upravo iz razlonoza. Ipak, sama dijagnostika bolesti divljači u lovištu ga što nepovratno i neiskoristivo uklanja divljač iz lonije jednostavna. višta. Ne možemo ga izbjeći u slučaju pojave pojedinačnih slučajeva ili čak epizootija zoonoza (tularemija, Sanitarni odstrjel - Prophylactic hunt bjesnoća), neizlječivih bolesti ili preskupog liječenja. Kao lakši, a samim time i manje pouzdani način Također ni u svakom drugom slučaju kada je to odreustanovljavanja bolesti u lovištu, navodi se promatrađeno zakonima, poput primjerice pojave izrazito konnje s eventualnim uočavanjem promjena u izgledu (mrtagioznih bolesti. Sanitarni odstrjel je naprotiv, uvijek šavost, neuredna i izmijenjena dlaka, nakostriješenost, poželjna mjera kada želimo ukloniti grla loše kvalitete otekline, deformiteti, slinjenje, proljev i si.) ili ponaša( kržljavcc), koja nikada ne postignu željeni razvoj, a nju, poput izostanka straha, pojave prisilnih kretnji, nastalno predstavljaju moguće rezervoare bolesti i izvore stranog apetita i si. (Konjević 2002). U slučaju uoinfekcije. Promatramo li populaciju kao jedan organičavanja takvih znakova, kao osnovnu mjeru uglavnom zam, tada kržljavci predstavljaju tzv. locus minoris re |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 78 <-- 78 --> PDF |
D. Konjević. Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI. ZOONOZL I MOGUĆI NAČINI PROVEDBE ... Šumarski list br. 3-4, CXXVIII (2004). 173-179 sistenciae, ili mjesto smanjene otpornosti i polazište za razvoj bolesti. Svoju svrhu sanitarni odstrjcl postiže isključivo ako lešine temeljito pregleda stručnjak i ustanovi uzrok takvog stanja, a lešina nakon toga neškodljivo uništi. Lešine i sanitarno odstrijeljene i prirodno uginule divljači, mogu se uklanjati na nekoliko načina, ovisno o postavljenoj dijagnozi, uvjetima i odluci stručne osobe. Među najjednostavniji spada svakako duboko zakopavanje (kako ne bi bila dostupna drugim životinjama) i prelijevanje živim vapnom. Dobro je u tu jamu ubaciti i sastrugani površinski sloj zemlje na kojemu je lešina ležala. Ukoliko želimo izbjeći sanitarni odstrjel kada god je to moguće, nužno je poznavati situaciju u vlastitom lovištu glede uzročnika bolesti, otkriti latentno inficirane životinje, kao i na vrijeme otkriti prijetnju iz drugih lovišta. Za to je neophodno u lovištu provoditi drugi, znatno kompleksniji i učinkovitiji program poznat kao zdravstveni nadzor. Zdravstveni nadzor- Health monitoring Provedba zdravstvenog nadzora u lovištu i razmjena epizootioloških podataka s nadležnom veterinarskom službom osnova su za formiranje matične baze podataka o uzročnicima bolesti za svako pojedino lovište, predviđanje moguće pojave bolesti i planiranje preventivnih mjera (Konjević et al. 2002). Kada nam je to poznato, u točno odgovarajuće vrijeme možemo preventivno djelovati na neki od čimbenika (ili više njih) Vogralikova lanca. Valja imati na umu da zdravstveni nadzor obuhvaća i promatranje divljači. No, divljač trebaju promatrati i njihovim se zdravljem baviti specijalisti za divlje životinje, a to znači stručno osposobljeni djelatnici. Razlog je u brojnim posebnostima koje odlikuju divljač i razlikuju ih od domaćih životinja. Pa nije slučajnost što jedno od najvećih kanadskih, ali i svjetskih sveučilišta (Guelph) ima veterinara koji je isključivo specijalist za patobiologiju divljih životinja. Naime, uočeno treba ispravno protumačiti i donijeti najprikladniju odluku, što će reći da nije sve namijenjeno sanitarnom odstrjelu, ali i da svaka pojava ne zahtijeva liječenje. Neke se mogu spriječiti jednostavnijim zahvatima u lovištu. U manje složene i možemo reći opće mjere preventive u lovištu spadaju sanitacija, ponajprije pojilišta, kaljužišta i hranilišta. Pojam sanitacija ovdje podrazumijeva izgradnju uređenih pojilišta, održavanje čistoće i povremeno dezinficiranje. U slučaju hranilišta osnovu predstavlja pravilan izbor terena za gradnju, tako da podloga onemogućava duže zadržavanje vode i stvaranje blata. Hranilice je potrebno čistiti i povremeno dezinficirati, barem metodom aretacije (premazivanje vapnom ili katranom). Vrlo dobra preventivna mjera je i podržavanje većeg broja poljskih i šumskih koka u lovištu, kojima glavninu životinjskog dijela ishrane predstavljaju insekti (od kojih je veći dio vektor pojedinih bolesti), a među njima se nađu i kukuljice štrkova te konačno i pokoji sitni glodavac. Borba protiv glodavaca je iznimno teška. Jedna od mjera je trovanje, no same otrove treba oprezno i pravilno izlagati, ali i sakupljati lešine uginulih glodavaca kako ne bismo prouzročili sekundarno otrovanje neke druge vrste (Nelson et al. 2002). Ponekad u slučaju potrebe, moguću mjeru predstavlja i melioracija terena, kao primjerice pri suzbijanju metiljavosti. S obzirom daje to danas iznimno teško, jer na taj način mijenjamo izgled staništa i odnose u biocenozi, u borbi protiv spomenute metiljavosti ponajprije dolazi u obzir izlaganje lijekova hranom te sprječavanje transporta pozitivnih grla. Veliki američki metilj u Hrvatsku je najvjerojatnije dospio prirodnom migracijom jelena iz Mađarske tijekom rike, ili možda prijenosom posrednika. Na taj način širenja bolesti iznimno je teško utjecati. Ono što možemo je stroga priprema i kontrola uvoza i svakog transporta. Osim što se uvozom stranih vrsta unose bolesti, puno je značajnija činjenica da takvi uzročnici bolesti u novih domaćina uzrokuju obično fatalne bolesti (Huber 1982). Tako je primjerice veliki američki metilj smrtonosan za bjelorepog jelena (izvorni domaćin) u invaziji od preko 200 000 metacerkarija (metacerkarij-razvojni stadij kao preteča odraslom metilju), dok primjerice ovcu ubija svega nekoliko metilja. Sva divljač koja se transportira iz jednog u druga lovišta, a posebice ako u njemu postoji dotična bolest, mora proći karantenu i dijagnostičke postupke. Samo ukoliko su sve pretrage negativne može se pristupiti transportu. Provedba zdravstvenog nadzora u konačnici predstavlja najisplativiji način kontrole zdravstvenog statusa divljači, kroz strogo ciljanu i pravodobnu terapiju i preventivu, ali i odluku o unosu novih jedinki u lovište ili gater. Vakcinacija - Vaccination Vakcinacija je danas jedna od češće korištenih profilaktičkih mjera. Svrha vakcinacija je poticanje stvaranja aktivnog imuniteta na točno određenu bolest aplikacijom antigena. Pri tome valja imati na umu da je vakciniranje divljih životinja povezano s brojnim problemima. Prvi od njih je način aplikacije i učinkovitost doze. Dozu, kao i neophodni broj aplikacija nužno je utvrditi za svaku vrstu divljači posebno. Drugo, vakcina se može aplicirati iz ruke, pomoću puške za omamljivanje (tzv. bio-bullet) ili pomoću mamaca za oralnu vakcinaciju. Aplikacija iz ruke je izrazito nepraktična, jer zahtijeva dosta radne snage, opasna je po divljač zbog pojave stresa i mogućih miopatija, ali i razmjerno skupa. Uz to, utvrđeno je da izazvani, manipulacijski stres negativno utječe na jačinu imunosnog odgovora (Cross et al. 1999). Iz toga proizlazi daje najjednostavnija metoda oralna vakcinacija. U tom slučaju vakcina je uklopljena u atraktivan mamac, što se razlikuje ovisno o ciljanoj vrsti divljači. Tako Delahay et al. (2003) navode da se mamci za vakcinaciju jazavaca protiv tuberkuloze sastoje od mješavine životinjskih i |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 79 <-- 79 --> PDF |
D. Konjević, Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI, ZOONOZE I MOGUĆI NAČINI PROVEDBU Šumarski list br. 3-4. CXXVIII (2004). 173-179 biljnih sastojaka uz dodatak ribljeg ulja i čokoladni pokrov. Ponekad su mamcima dodane i mirisne komponente atraktivne za tu divljač (Saunders i Harris; 2000). Uzimanje mamaca kontrolira se u pravilu preko) učinka nekog dodanog sredstva, markera, primjerice: tctraciklina. Tetraciklin oboji zube i kosti te posredno) služi za potvrdu unosa mamca od dotične vrste. Naravno da je nemoguće u potpunosti izbjeći činjenicu datneka druga vrsta (pored ciljane) uzme takav mamac. Na primjeru sprječavanja pojave i suzbijanja nekih bolesti, vidljivo je da oralna vakcinacija postaje dominantna mjera. Tako se primjerice u prošlosti bjesnoćatsuzbijala uništavanjem i plinjenjem lisičjih jazbina, raspačavanjem otrova, postavljanjem zamki i odstrjelom (H a n 1 o n etal. 1999). Danas kada gospodarimo iigrabežljivcima, lisice i čagljeve treba razumno odstrjeljivati (ovisno o kapacitetu staništa glede raspoložive; hrane i gospodarenja s divljači) i na pojačani odstrjcl1 odlučit ćemo se samo u slučaju izravne opasnosti odjprijenosa na ljude ili druge životinje, odnosno pojave; epizootije bjesnoće. Naravno, i ovdje napominjem daigovorimo isključivo o bolesti, svakako da je pojačani iiodstrjel i mjera za reguliranje brojnosti. Osnovnu metodu borbe protiv bjesnoće u divljači prema tomu danas predstavlja provedba vakcinacije domaćih pasa, ali iii divljih pripadnika porodice pasa. Danas se to radi već; spomenutim mamcima za oralnu vakcinaciju. U njimaise nalazi oslabljeni uzročnik bjesnoće smješten u am- puli od tankog stakla ili osjetljivoj plastičnoj ambalaži. Naime, mehanizam djelovanja pretpostavlja da će zagrizom mamca životinja ozlijediti sluznicu usta i na taj jjnačin otvoriti vrata za ulaz vakcinalnog soja u organizam. Time se u stanovitoj mjeri imitira situacija kojainastaje unosom uzročnika pri ugrizu. Kako su mikro) ozljede sluznice usne šupljine prirodno pojava za svakog kanida to znači da nastanak novih ozljeda (prilikom konzumiranja mamca) nije isključivi uvjet za us ZAKLJUČAK Lovstvo kao perspektivna grana ljudske djelatnosti zahtijeva praćenje modernih svjetskih trendova i prilagodbu preventivnih i uzgojnih mjera. Borba protiv bolesti je sustavna djelatnost koncipirana na nekoliko razina, a započinje ispravnim uzgojnim radom i eliminacijom potencijalnih kliconoša. Nasuprot tomu sanitarni odstrjel kao preventivnu mjeru valja ostaviti kad god je pješnu vakcinaciju. Jedna od prvih vakcinacija lisica protiv bjesnoće provedena je u Švicarskoj u razdoblju od 1978. do 1982. godine (Wandeler 1994). Imunizacija 50-80 % lisica zaustavila je širenje bjesnoće i smanjila njenu pojavnost na tom području. Pri tome valja imati na umu da uspješnost provedbe mjera vakcinacije ponajprije ovisi o postotku imuniziranih životinja (Delahay et al. 2003). Oralna vakcinacija koristi se i u borbi protiv tuberkuloze jazavaca (Delahay et al. 2003) te svinjske kuge. Spomenuta vakcinacija pomoću specifičnih pušaka iskorištena je u sklopu preventivnih zahvata na bizonima u Americi (Davis i Elzer 2002) protiv bruceloze. Neke bolesti, poput leptospiroze uzrokovane su velikim brojem serovarova i podržane od strane čitavog niza domaćina i rezervoara (Barwick et al. 1998). Spomenute činjenice znatno otežavaju borbu protiv bolesti. Zaštita ljudi -Human protection Iako se preventivnom djelovanju protiv bolesti na terenu pridaje sve veće značenje i postižu značajniji rezultati, ostaje nam i dalje pridržavati se svih potrebitih mjera zaštite čovjeka. Odnosno, pri svakom sanitarnom odstrjelu ili nailasku na lešinu divljači nužno je nositi zaštitne rukavice, a nakon kontakta i oprati te dezin ficirati ruke. Poseban oprez nalaže se pri kontaktu s glodavcima. Preporučena je vakcinacija svih rizičnih skupina ljudi (ove bolesti se često nazivaju i profesionalnim bolestima), dakle u ovom slučaju šumara, lovaca i ostalih koji često borave u prirodi. Ukoliko je borba protiv bolesti u prirodi neučinkovita, dodatni naglasak stavlja se na vakcinaciju ljudi, primjerice protiv borelioze ili hemoragijske groznice (Hjelie 2002; Hengge etal. 2003). Konačno, vrlo važan dio borbe protiv bolesti predstavlja i edukacija pučanstva, a posebice ugroženih skupina ljudi, kako bi se što jednostavnije izbjegla pojava ovih, vrlo često teških oboljenja. -Conclusion to moguće za sam kraj, kada su druge metode iscrpljene ili procijenjene kao neučinkovite. Posebnu pozornost treba obratiti na eventualno postojanje prirodnih ognjišta bolesti i uzročnika zoonoza. Dodatne mjere opreza i preventive valja usmjeriti na rizične skupine ljudi koji su u neposrednom ili posrednom kontaktu s divljači, tj. šumare, lovce, veterinare i izletnike. LITERATURA -References Barwick, R. S., H. O. Mohammed, P. L. Cleaveland,S.,G. R. Hess, A. P Dobson,M.K. McDonough, M. E. White, 1998: EpideLaurenson, H. I. McCallum, M. G. Romiologic features of equine Leptospira interroberts, R. Woodroffe, 2002: The role of gans of human significance, Preventive Veteripathogens in biological conservation, U: The nary Medicine, 36, str. 153-165. ecology of wildlife diseases (Hudson, J. P., A. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 80 <-- 80 --> PDF |
D. Konjcvić. Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI, ZOONOZE I MOGUĆI NAČINI PROVEDBE Šumarski list br. 3-4, CXXVI1I (2004). 173-179 Rizzoli, B. T. Grenfell, H. Heesterbcek, A. P. Dobson, ur.), Oxford University Press Inc., New York, USA, str. 139-150. Cross, M. L., E. Swale, G. Young, C. Mackintosh , 1999: Effect of field capture on the measurement of cellular immune responses in wild ferrets, Veterinary Research, 30, str. 401^410. Daszak, P., A. A. Cunningham, A. D. Hyatt, 2001: Anthropogenic environmental change and the emergence of infectious diseases in wildlife, Acta Tropica, 78, str. 103-116 Davis, D. S., P. H. Elzer, 2002: Brucella vaccines in wildlife, Veterinary Microbiology, 90, 533-544. Delahay, R. J., C. L. Cheeseman, R. S. Clifton - Had ley, 2001: Wildlife disease reservoirs: the epidemiology of Mycobacterium bovis infection in the European badger (Meles meles) and other British mammals, Tuberculosis, 81, str. 43-49. Delahay, R. J., G.J. Wilson, G.C. Smith, C. L. Cheeseman , 2003: Vaccinating badgers (Meles meles) against Mycobacterium bovis: the ecological considerations, The Veterinary Journal, 166, str. 43-51. Hani on, C. A., J. E.Chi Ids, V. F.Netties, 1999: Article III: Rabies in wildlife, Journal of American Veterinary Medicine Association, 215, str. 1612-1618. Heath, S. E., R. Johnson, 1994: Clinical update: Leptospirosis, Journal of American Veterinary Medicine Association, 205, 1518-1523. Hengge, U. R., A. Tannapfel, S. K. Tyring, R. Erbel,G. Arendt,T. Ruzicka, 2003: Lyme borreliosis, Lancet Infectious Diseases, 3, str. 489-500. Hj elle , B., 2002: Vaccines against hantaviruses, Expert Rev. Vaccines, 1, str. 373-384. Huber,Đ. , 1982: Djelovanje nekih parazita na nespecifične nosioce kao ograničavajući faktor za useljavanje novih vrsta divljači, Veterinarska stanica, 13, 29-33. Konj e vić , D., 2002: Kako prepoznati bolest u lovištu, Lovački vjesnik, 111, str. 49. Konjević, D., A. Slavica,Z. Janicki, 2002: Potreba za zdravstvenim nadzorom u uvjetima čestog premještanja divljači u lovištima RH, Veterinarska stanica, 33, str. 299-301. Marinculić, A., N. Džakula, Z. Janicki, Z. Hardy, S. Lučinger, T. Živičnjak, 2002: Appearance of American liver fluke (Fascioloides magna, Bassi, 1875) in Croatia, Veterinarski arhiv, 72, str. 319-325. McQuinston,J. H., J. E.Chi Ids, 2002: Q fever in humans and animals in the United States, Vector Borne Zoonotic Disease, 2, str. 179-191. Milas, Z., N. Turk, V. Starešina, J. Margaletić, A. Slavica,D. Živković,Z. Modrić, 2002: The role of myomorphus mammals as reservoirs of leptospira in the pedunculate oak forests of Croatia, Veterinarski arhiv, 72, str. 119-129. Nelson, J. T, B. L. Wood worth, S. G. Fancy, G. D. Lindsey , E. J. Tweed, 2002: Effectiveness of rodent control and monitoring techniques for montane rainforest, Wildlife Society Bulletin, 30, str. 82-92. Saunders, G., S. Harris, 2000: Evaluation of attractants and bait preferences of captive red foxes, Wildlife Research, 27, str. 237-243. Simpson , V R., 2002: Wild animals as reservoirs of infectious diseases in the UK, The Veterinary Journal, 163, str. 128-146. Vapalahti, O., J. Mustonen,A. Lundkvist, H. Henttonen, A. Plyusnin, A. Vaheri, 2003: Hantaviruses infections in Europe, Lancet Infectious Diseases, 3, 653-661. Wandeler , A. I., 1994: Oral immunization of wildlife, U: The natural history of rabies (Baer, G. M., ur.), CRC Press, Boca Raton, Florida, str. 485-503. Zaharija , I., 1968: Opća epizootiologija, Školska knjiga, Zagreb, Hrvatska. Zakon o lovu, 1994, Narodne Novine br. 10/94. SUMMARY: The goal of this discussion is to address all persons involved in forestry, hunting and veterinary medicine on problems associated with disease manifestation in wildlife, reservoirs of pathogens and maintaining of pathogens in natural foci. It is especially pointed on health control among wildlife in hunting grounds and knowledge on possible transmission of certain disease on livestock and humans. The accent is put mainly on potentially risky groups like foresters, hunters, tourists and wildlife researchers, as well |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 81 <-- 81 --> PDF |
D. Konjević, Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI, ZOONOZF. I MOGUĆI NAČINI PROVEDBE ... Šumarski list br. 3-4, CXXVIII (2004), 173-179 as on their protection. This discussion reveals new approach to diseases of game, threatened species, diagnostic procedures and prophylaxis. The authors emphasize conduction of health monitoring in hunting grounds as comprehensive program assigned for recognition of risk factors and their treatment in time. As a difference to former approach and resolving of every change (signs of disease) by prophylactic hunt, this discussion points on all negative effects of such approach and puts prophylactic hunt as a final measure, not as a measure of choice. Certainly, with exception of diseases where certain characteristics demands the hunt. Nowadays, the increase in economical value of game seeks for avoiding of each unnecessary loss and address on other, more acceptable preventive measures. A base of such approach is systemic monitoring and interpretation of gained results by wildlife experts. Finally, this discussion points the necessity of preventive measures in humans. Key words: diseases of game, reservoirs of pathogens, natural foci, prophylaxis, human protection |