DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 76 <-- 76 --> PDF |
D. Konjević. Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI. ZOONO/h [ MOCiUC´l NAČINI PROVEDBE Šumarski list br. 3-4, CXXVII1 (2004), 173-179 isključivo kao rezervoare bolesti (Cleaveland et al. nja s jedne strane te divljači s druge strane, a samim 2002), stoje djelomično uzrokovano porastom ekonomtime i za prijenos uzročnika bolesti (Delahay et al. ske vrijednosti divljači, ali i postojanjem sve većeg bro2003). Uz to Daszak et al. (2001) tvrde da se porast ja izuzetno ugroženih i osjetljivih vrsta, koje isto tako učestalosti određenih bolesti vezanih uz prirodna ognjimoramo štititi od mogućih epizootija (masovni oblik šta u novije vrijeme može dovesti i u spregu s promjenapojavljivanja bolesti u životinja). Spomenute epizootije ma u virulenciji uzročnika bolesti, prilagodbi na nove mogle bi u potpunosti uništiti određenu populaciju. domaćine, ali i unosu stranih vrsta u stanište. U ovome Smanjenjem broja i površine slobodnih staništa te poizlaganju želimo upoznati zainteresirane ljude i djelatnirastom brojnosti pučanstva ostvareni su preduvjeti za ke u lovstvu sa važnošću prisutnosti uzročnika bolesti u češći izravni i neizravni kontakt ljudi i domaćih životidivljači i mogućnostima borbe protiv njih. REZERVOARI BOLESTI - Disease reservoirs U svrhu jasnijeg razumijevanja izloženoga teksta neophodno je pojasniti neke pojmove. Profilaktične mjere zapravo su sve mjere usmjerene na prepoznavanje, i suzbijanje bolesti, a poglavito na sprječavanje pojave bolesti djelovanjem na neki od čimbenika u modificiranom Vogralikovom lancu (infekcija i virulentna doza, izvori infekcije, načini širenja, ulazna vrata i primljivost i dispozicija makroorganizma). Svaki od navedenih čimbenika neophodan je za pojavu bolesti. U sklopu nauke o masovnom pojavljivanju bolesti, posebno mjesto zauzimaju i divlje životinje kao rezervoari bolesti. No, danas taj pojam i nije više tako jednostran i možemo reći da je s vremenom evoluirao u jedan sasvim novi pristup. Tako Zaharija (1968) sumirajući definicije ruskih i američkih znanstvenika kaže da su rezervoari bolesti divlje životinje u kojima se uzročnik održava u prirodi, poput primjerice divljih bivola u Africi, koji su rezervoari slinavke i šapa, ili lisica, vukova i čagljeva kao rezervoara bjesnoće u nas. Razlog takvog stava je ponajprije u gledištu da su domaće životinje skupina od posebne vrijednosti po čovjeka. No, tijekom 20 stoljeća, spomenutim smanjivanjem prirodnih staništa i razvojem lovnog turizma, a danas sve više i foto-lo va, vrijednost divljači nalazi se u stalnom porastu. Danas, s obzirom na promijenjeni pristup ovoj problematici, možemo zaključiti kako se lisice, čagljevi pa i domaći psi primjerice mogu istovremeno opisati kao rezervoari i vektori bjesnoće za vukove, kao ugroženu vrstu. Ili pak reći da su domaći psi zapravo rezervoari virusa štenećaka za divlje kanide i kune. Neki su od rezervoara specifično prilagođeni točno određenom uzročniku i ne očituju kliničke znakove bolesti (latentno inficirani), ali izlučuju uzročnika i njime onečišćuju sredinu (Heath i Johnson 1994). Posebnu skupinu rezervoara i širitelja infekcije predstavljaju glodavci i insekti, a među njima posebno mjesto zauzimaju krpelji. Svi pobrojani predstavljaju osnovni uvjet za održavanje prirodnih ognjišta bolesti. Prirodna ognjišta su manji dio nekog kraja u kojem uzročnik bolesti kruži (i održava se) neovisno o čovjeku i domaćim životinjama (Zaharij a 1968). Fenomen prirodnih ognjišta bolesti počeo se proučavati još u SSSR-u nakon oktobarske revolucije, kada su tijekom gospodarskog iskorištavanja nenaseljenih područja u Sibiru ljudi počeli obolijevati ponajprije od krpeljnog encefalitisa, ali i nekih drugih bolesti (Zaharij a, 1968). BOLESTI DIVLJACI VEZANE UZ PRIRODNA OGNJIŠTA Diseases of game related to natural foci Paraziti su najčešći uzrok bolesnih stanja divljači. Medu značajnije danas spadaju šuga lisica i divokoza, štrkljivost jelenske divljači, piroplazmoza, a prema novijim izvještajima i fascioloidoza (veliki američki metilj), ponajprije u jelenske divljači (Marinculić et al. 2002). Sve se one učestalije pojavljuju na pojedinim područjima, ovisno o uvjetima okoliša i postojanju posrednika. Tako je primjerice za razvoj jetrenog metilja neophodan posrednik u obliku barskog pužića, a on je opet vezan uz površinske vode. Od zaraznih bolesti u obzir dolaze leptospiroza (Milas et al. 2002), bjesnoća, tuberkuloza, zarazni keratokonjunktivitis, borelioza, bruceloza, tularemija, Q groznica (Tablica). Simpson (2002) navodi da su divlje životinje u Velikoj Britaniji rezervoari uzročnika tuberkuloze, leptospiroze, borelioze, influence peradi, pačjeg enteritisa i louping ill-a. Možemo navesti kako je uzročnik tuberkuloze dokazan u jelenske divljači, lisice, tvora, krtice, smeđog štakora i mačke (Delahay et al. 2001), no kao najznačajniji rezervoar ovog uzročnika svugdje se spominje jazavac. Prema Hengge et al. (2003) rezervoari borelioze su ptice, miševi, puhovi, krtice i gušteri, a Q groznice lisice, glodavci, jeleni i ptice (McQuinston i Childs 2002). U slučaju teške hemoragijske groznice uzrokovane hantavirusima, kao rezervoare uzročnika Vapa1 ah ti et al. (2003) spominju ponajprije krticu (serovar Puumala), žutogrlog miša (serovar Dobrava) i poljskog miša (serovar Saaremaa). Uzročnici bolesti rjeđe se prenose izravnim kontaktom sa živom životinjom ili lešinom (bjesnoća, tularemija, hemoragijska groznica), a puno češće preko sekundarnih izvora poput onečišćene vode, hrane, površina, kuhinjskih otpadaka i dr. |