DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 78 <-- 78 --> PDF |
D. Konjević. Z. Janicki: BOLESTI DIVLJAČI. ZOONOZL I MOGUĆI NAČINI PROVEDBE ... Šumarski list br. 3-4, CXXVIII (2004). 173-179 sistenciae, ili mjesto smanjene otpornosti i polazište za razvoj bolesti. Svoju svrhu sanitarni odstrjcl postiže isključivo ako lešine temeljito pregleda stručnjak i ustanovi uzrok takvog stanja, a lešina nakon toga neškodljivo uništi. Lešine i sanitarno odstrijeljene i prirodno uginule divljači, mogu se uklanjati na nekoliko načina, ovisno o postavljenoj dijagnozi, uvjetima i odluci stručne osobe. Među najjednostavniji spada svakako duboko zakopavanje (kako ne bi bila dostupna drugim životinjama) i prelijevanje živim vapnom. Dobro je u tu jamu ubaciti i sastrugani površinski sloj zemlje na kojemu je lešina ležala. Ukoliko želimo izbjeći sanitarni odstrjel kada god je to moguće, nužno je poznavati situaciju u vlastitom lovištu glede uzročnika bolesti, otkriti latentno inficirane životinje, kao i na vrijeme otkriti prijetnju iz drugih lovišta. Za to je neophodno u lovištu provoditi drugi, znatno kompleksniji i učinkovitiji program poznat kao zdravstveni nadzor. Zdravstveni nadzor- Health monitoring Provedba zdravstvenog nadzora u lovištu i razmjena epizootioloških podataka s nadležnom veterinarskom službom osnova su za formiranje matične baze podataka o uzročnicima bolesti za svako pojedino lovište, predviđanje moguće pojave bolesti i planiranje preventivnih mjera (Konjević et al. 2002). Kada nam je to poznato, u točno odgovarajuće vrijeme možemo preventivno djelovati na neki od čimbenika (ili više njih) Vogralikova lanca. Valja imati na umu da zdravstveni nadzor obuhvaća i promatranje divljači. No, divljač trebaju promatrati i njihovim se zdravljem baviti specijalisti za divlje životinje, a to znači stručno osposobljeni djelatnici. Razlog je u brojnim posebnostima koje odlikuju divljač i razlikuju ih od domaćih životinja. Pa nije slučajnost što jedno od najvećih kanadskih, ali i svjetskih sveučilišta (Guelph) ima veterinara koji je isključivo specijalist za patobiologiju divljih životinja. Naime, uočeno treba ispravno protumačiti i donijeti najprikladniju odluku, što će reći da nije sve namijenjeno sanitarnom odstrjelu, ali i da svaka pojava ne zahtijeva liječenje. Neke se mogu spriječiti jednostavnijim zahvatima u lovištu. U manje složene i možemo reći opće mjere preventive u lovištu spadaju sanitacija, ponajprije pojilišta, kaljužišta i hranilišta. Pojam sanitacija ovdje podrazumijeva izgradnju uređenih pojilišta, održavanje čistoće i povremeno dezinficiranje. U slučaju hranilišta osnovu predstavlja pravilan izbor terena za gradnju, tako da podloga onemogućava duže zadržavanje vode i stvaranje blata. Hranilice je potrebno čistiti i povremeno dezinficirati, barem metodom aretacije (premazivanje vapnom ili katranom). Vrlo dobra preventivna mjera je i podržavanje većeg broja poljskih i šumskih koka u lovištu, kojima glavninu životinjskog dijela ishrane predstavljaju insekti (od kojih je veći dio vektor pojedinih bolesti), a među njima se nađu i kukuljice štrkova te konačno i pokoji sitni glodavac. Borba protiv glodavaca je iznimno teška. Jedna od mjera je trovanje, no same otrove treba oprezno i pravilno izlagati, ali i sakupljati lešine uginulih glodavaca kako ne bismo prouzročili sekundarno otrovanje neke druge vrste (Nelson et al. 2002). Ponekad u slučaju potrebe, moguću mjeru predstavlja i melioracija terena, kao primjerice pri suzbijanju metiljavosti. S obzirom daje to danas iznimno teško, jer na taj način mijenjamo izgled staništa i odnose u biocenozi, u borbi protiv spomenute metiljavosti ponajprije dolazi u obzir izlaganje lijekova hranom te sprječavanje transporta pozitivnih grla. Veliki američki metilj u Hrvatsku je najvjerojatnije dospio prirodnom migracijom jelena iz Mađarske tijekom rike, ili možda prijenosom posrednika. Na taj način širenja bolesti iznimno je teško utjecati. Ono što možemo je stroga priprema i kontrola uvoza i svakog transporta. Osim što se uvozom stranih vrsta unose bolesti, puno je značajnija činjenica da takvi uzročnici bolesti u novih domaćina uzrokuju obično fatalne bolesti (Huber 1982). Tako je primjerice veliki američki metilj smrtonosan za bjelorepog jelena (izvorni domaćin) u invaziji od preko 200 000 metacerkarija (metacerkarij-razvojni stadij kao preteča odraslom metilju), dok primjerice ovcu ubija svega nekoliko metilja. Sva divljač koja se transportira iz jednog u druga lovišta, a posebice ako u njemu postoji dotična bolest, mora proći karantenu i dijagnostičke postupke. Samo ukoliko su sve pretrage negativne može se pristupiti transportu. Provedba zdravstvenog nadzora u konačnici predstavlja najisplativiji način kontrole zdravstvenog statusa divljači, kroz strogo ciljanu i pravodobnu terapiju i preventivu, ali i odluku o unosu novih jedinki u lovište ili gater. Vakcinacija - Vaccination Vakcinacija je danas jedna od češće korištenih profilaktičkih mjera. Svrha vakcinacija je poticanje stvaranja aktivnog imuniteta na točno određenu bolest aplikacijom antigena. Pri tome valja imati na umu da je vakciniranje divljih životinja povezano s brojnim problemima. Prvi od njih je način aplikacije i učinkovitost doze. Dozu, kao i neophodni broj aplikacija nužno je utvrditi za svaku vrstu divljači posebno. Drugo, vakcina se može aplicirati iz ruke, pomoću puške za omamljivanje (tzv. bio-bullet) ili pomoću mamaca za oralnu vakcinaciju. Aplikacija iz ruke je izrazito nepraktična, jer zahtijeva dosta radne snage, opasna je po divljač zbog pojave stresa i mogućih miopatija, ali i razmjerno skupa. Uz to, utvrđeno je da izazvani, manipulacijski stres negativno utječe na jačinu imunosnog odgovora (Cross et al. 1999). Iz toga proizlazi daje najjednostavnija metoda oralna vakcinacija. U tom slučaju vakcina je uklopljena u atraktivan mamac, što se razlikuje ovisno o ciljanoj vrsti divljači. Tako Delahay et al. (2003) navode da se mamci za vakcinaciju jazavaca protiv tuberkuloze sastoje od mješavine životinjskih i |