DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 85 <-- 85 --> PDF |
Slika 6. Plodovi Brekinja je pionirska, odnosno postpionirska vrsta sa širokom ekološkom valencijom. Poluskiofdna je, u mladosti dobro podnosi zasjenu, a kasnije traži dosta svjetla. Termofilna je do mezofilna vrsta otporna na sušu, hladnoću i kasne proljetne mrazove. U našim je šumama ona sporedna vrsta koja doprinosi biološkoj raznolikosti, stabilnosti sastojine, potpori glavnim vrstama drveća i poboljšanju kvalitete tla (Mat i ć &Vukelić , 2001). Vrlo je osjetljiva na kompeticiju ostalih vrsta u zajednici, te su za njen uspješan razvoj neophodne prikladne uzgojne mjere (Kotar, 1998). Stabla u sjeni rastu sporo, no u optimalnim svjetlosnim i drugim stanišnim uvjetima raste brže od hrasta. Doživi starost oko 100 godina, a prema nekim izvori ma i preko 200 godina (B a r e n g o et al., 2001; H e g i, 1981). U zapadnoj Europi izvješteno je o vrlo visokim cijenama koje u nekoliko posljednjih godina postiže drvo brekinje (Holz-Zentralblatt, 2000), a kao posljedica toga dolazi do intenzivnog iskorištavanja s malo brige o kvalitetnoj obnovi te plemenite vrste (Demeseure, 2001). Prirodno je brckinja rasprostranjena u zapadnoj, srednjoj i južnoj Europi, sjevernoj Africi, Krimu, Maloj Aziji, Kavkazu i Transkavkaziji (slika 7). U visinu dolazi do 900 m n. v. Raste mozaično, tj. pojedinačno ili u manjim skupinama, pomješana s ostalim vrstama, uglavnom u termofilnim šumskim zajednicama hrasta medunca i u zajednicama hrasta kitnjaka, na prisojnim položajima. U mediteranskoj zoni brekinja je u Hrvatskoj rijetka (Trinajstić & Šugar, 1976). Prema Maticu & Vukeliću (2001) češća je u submeditcranskoj zoni, posebno u vlažnijem i hladnijem dijelu (slika 8). Obilnije je prisutna na višim položajima mediteransko- montanskog pojasa (do 700 m n. v.) u zajednici hrasta medunca i crnog graba {Ostryo-Quercetum pubescentis Ht. 1938). Ova zajednica dolazi kao vanzonalni tip i u kontinentalnom dijelu Hrvatske, u pravilu na rendzini, vapnencu i dolomitu, na eksponiranim i toplim položajima. U kontinentalnoj Hrvatskoj brekinja obilnije dolazi na brežuljkastim terenima (150^00 m n. v.), na dubokim, humoznim tlima, u zajednici hrasta kitnjaka i običnog graba (Epimedio-Carpinetum /Ht. 1938/ Borh. 1963). Na Kalniku u ovoj zajednici dolazi i do 50 stabala brekinje po hektaru (Đuričić, 1989). Iako rijetko, brekinja dolazi i u zajednici hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli-Quercetum roboris /Anić 1959/ Rauš 1969) u Slavoniji, na sušim terenima. Slika 7. Areal (Hcgi, 1981). |