DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2004 str. 117     <-- 117 -->        PDF

ZAŠTITA PRIRODE
ADAMSIJEV PLIJENOR, - RIJETKI POSJETITELJ
HRVATSKE I GRADA OSIJEKA
U povijesti ornitologije značajno mjesto i ulogu
imaju šumari - lovci. Suosnivači su mnogih glasovitih
zbirki životinja, posebno ptica. Često upozoravaju
znanstvenike na pojavu neke rijetke vrste. Tako smo i
ove godine upozoreni na pojavu "sjevernih" močvarica
na rijeci Dravi kod Osijeka. Pripomenimo, da se
ovaj grad nalazi na razmeđi između dva poznata europska
ritska područja, Kopačkog i Kolođvarskog.
Dok je prvi još uvijek u funkciji obitavanja močvarica,
drugi je isušen početkom 20. stoljeća. Navike ptica sa
sjevera da ih povremeno posjećuju nisu nestale.
Sve ove ptice čine Osijek jedinstvenim, međutim
sresti adamsijevog plijenora na rijeci Dravi i još ga fotografirati
je, osim puke slučajnosti, i osobita nagrada
svakog poznavatelja ptica.
Adamsijev ili žutokljuni plijenor, Gavia adamsii
(Gray 1859) pripada rodu plijenorki (Columbidae).
Veličine je kormorana (84-99 cm) na kojega podsjeća.
Od velikoga plijenora (Gavia immef) razlikuje se po
kljunu, koji je kod adamsijevog plijenora žut (Nijemci
ga zovu Gelbschnabel - Eistauchcr). Razlika je i u izgledu
donjeg kljuna, koji je u prednjoj trećini oštro
izbrušen, a kod velikog plijenora je naprotiv zaobljen.
Gnijezdi se na obali Ledenog mora, zapadno od
Murmanska sve do Čukotskog poluotoka, na poluotoku
Kolgujevu i u Novoj Zemlji; uzduž rijeka Ob, Jenisej
i Lane. Podaci iz prošlog stoljeća govore da se gnijczdio
na sjevernoj obali Ohotskog mora, u sjeverozapadnom
dijelu Aljaske do poluotoka Adelaida, ponekad
na Foxovoj i Bafinovoj zemlji u Sjevernoj Americi.
Gnijezdi se sporadično u finskoj Laponiji.
Tijekom seobe naći ćemo ga na obali sjevernog Pacifika,
južne Aljaske, na Kamčatki, Kurdskim otocima
Slika 1. Preslik žutokljunoga adamsijevog plijenora (Gavia adamsii
Gray 1859) iz Pareisove knjige o pticama (Pareys Vogelbuch,
1988)
i Japanu, gdje i zimuje. Jedan manji dio populacije zimuje
na obali-Norveške, u Švedskoj (32 sluč.), Finskoj
(22 sluč.), Danskoj (9 sluč.), Italiji (2 sluč.), bivšoj Jugoslaviji
(2 sluč.), Poljskoj (3 sluč.).
U odnosu na druge plijenore, o žutokljunom plijenom
imamo malo podataka. Sparuje se slično kao veliki
plijenor na otvorenom moru. Gnijezdo gradi u blizini
vode bez materijala iz okolice. Jaja su slična jajima
velikog plijenora. Na Aljasci se gnijezdi od sredine lipnja
do početka srpnja; na poluotoku Tamir do kraja
srpnja. Gnijezdi se jednom godišnje, pojedinačno. U
gnijezdu se nađu dva jaja. Za vrijeme sparivanja i tijekom
seobe formiraju se manja jata. Zadržava se pretežito
na vodi, rijetko na tlu. Hrani se ribom, rakovima,
mekušcima i morskim crvima.
Prvi ulovljeni (preparirani) primjerak žutokljunog
plijenora na tlu Hrvatske opisao je Miroslav Hirtz
1936. g. u Glasniku Hrvatskog prirodoslovnog društva
(br. 44-48). Navodi da se radilo o ženki koju je odstrijelio
19. prosinca 1908. godine Josip Babić na rijeci
Savi kod Babine Grede u Slavoniji. Preparat se nalazi
u Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu. Ženka je bila
teška 3,25 kg, dužine 89 cm, raskriljena 140 cm. Kljun
joj je bio dugačak 10 cm itd.
Drugi primjerak potječe (od 11. studenog 1983.) s
rijeke Dragonje (hrvatska obala) iz Istre. Opis ptica i
zapažanje objavio je I. Skornik u slovenskom časopisu
"Acrocephalus" br. 8/1983.
Dakle, žutokljuni plijenor javlja se službeno u Hrvatskoj
u dva navrata, ovo naše opažanje bilo bi treće.
Našeg žutokljunog plijenora prvi put smo zapazili 1.
veljače 2004. godine na Dravi, u neposrednoj blizini
poznate osječke plaže "Kopakabana". Drugi puta kod
Zimske luke 12. 2. 2004. i treći puta kod "Bijele lađe"
2. 3. 2004. Ptica se zadržavala ispod visećeg mosta, pa
ju je bilo relativno lako fotografirati. Cesto bi zaranjala.
Tako je jedno zaronjavanje trajalo gotovo dvije minute,
srećom uvijek bi izronila u blizini mosta. U jednoj
drugoj prilici u kljunu je držala živu ribu koju je
ubrzo progutala. Bila je u zimskom ruhu. Pretpostavljamo
da se i u ovom slučaju radilo o ženki.
Očigledno je da je žutokljuni plijenor rijetkost u
Hrvatskoj, za razliku od drugih članova spomenutog
roda: velikog, srednjeg (G. aretica) i malog (G. stellata)
koji gostuje zimi na Dunavu i vjerovatno na drugim
dijelovima Drave i Save.
335

ŠUMARSKI LIST 5-6/2004 str. 118     <-- 118 -->        PDF

Slika 2. i 3. Žutokljuni plijenor snimljen ispod visećeg mosta na
rijeci Dravi 12. veljače 2004. godine
Iako se žutokljuni plijenor ponaša kao divlja ptica,
ostaje tračak sumnje u vjerodostojnost porijekla ove
ptice. Postoji sumnja da "naš" žutokljuni plijenor potječe
iz nekog zoološkog vrta susjednih zemalja ili je
možda "kućni ljubimac" nekog ljubitelja ptica? Pojava
rijetkih vrsta iz vrlo udaljenih zoogeografskih područja
nije nepoznata. Tako i u popisu ptičjih vrsta Parka prirode
"Kopački rit" i Podunavlja nalazimo vrste koje
IZVORNIK
Peterson, R., G. Montfort, P. A. D. Hollom,
(1985): Die Vogel Europas, 14., verbesserte
Auflage, Hamburg und Berlin.
Kralj, J. (1997): Ornitofuna Hrvatske tijekom poslijednjih
dvjesto godina, Larus, 46, 1-112, Zagreb.
Matvejev, S. D., V. F. Vasić, (1973): Catalogus
faune Jugoslaviae, Acadcmia scientarium et
artium Slovenica, I V/3, Ljubljaana
Rucner, D. (1955): Moja knjiga o pticama, Školska
knjiga, Zagreb.
336
potječu iz Južne Amerike (čileanski plamenac), Sjeverne
Amerike (šarena "harlekinova" patka), Indije (indijska
guska) i si, a sve su to "bjegunci" iz zooloških
vrtova ili parkova prirode, gdje su prvo donesene i
udomljene, a onda su pobjegle u prirodu i podivljale.
Bez obzira na tu mogućnost, pojava ove rijetke ptice
na Dravi zanimljiv je događaj koji zaslužuje pozornost
šumara, lovaca i ljubitelja prirode.
PODATAKA:
Hirtz, M. (1936): Kritische Beitrage zur Kenntnis der
Vogelwelt Jugoslaviens, Glasnik hrvatskog prirodoslovnog
društva 41^48: 161-230, Zagreb.
Bauer, K. M., G. Blotzheim, (1987): Handbuch
der Vogel Mitteleuropas, Band 1, Gaviiformes -
Phoenicopteriformes, 2., durchgesehene Auflage,
69-74, Wiesebaden.
Makatsch, W. (1969): Wir Bestimmen die Vogel
Europas, 2. Auflage, Leipzig.
Darko Getz