DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2004 str. 85 <-- 85 --> PDF |
skoj, iako je svojta već poodavno (Flora Croatica, 1869.) bila zabilježena na nekoliko nalazišta. S velikim zanimanjem i osobitom pozornošću u nekoliko sam navrata iščitavao taj člančić s komentarom autora, očevica. U nekoliko pohoda, u prikladno vrijeme koje bi pomno planirao po godinu dana unaprijed, obišao sam velika područja Risnjaka, ne samo V. I M. Bukovac i Rohač, ili Ruhač, nego i druge dijelove u i izvan granica današnjeg Nacionalnog parka, ali bezliski ni traga. Međutim, po onoj: "Tjerali vuka, istjerali lisicu", otkrio sam na tim područjima čitav niz vrlo zanimljivih pa i rijetkih svojti drugih kaćunovica, čime sam u značajnoj mjeri upotpunio dotadašnje spoznaje o flori ove porodice bilja na području Risnjaka. S jednakim marom u većem broju pohoda pretraživao sam mnogobrojna šumska staništa na planini Ivanščici, tj. lokalitete koji se u literaturi također spominju kao mjesta nalaza ove svojte. I opet, sve bez uspjeha. Međutim, nada me nije napuštala, i kada god bi u određeno doba godine prolazio nekim planinskim područjima, primjerice, Velebita, M. Kapele, Ravne gore, Hrvatskog Snijcžnika, Kleka, Krndije ili Papuka, uvijek bi se prisjetio bezliske i nastojao je otkriti na, kako mi se činilo, prikladnim staništima. Pomalo kao da sam gubio svaku nadu i namjeravao ovu svojtu brisati iz popisa hrvatske flore kaćunovica, popisa kojega sam godinama ustrojavao, popravljao i dopunjavao. Međutim, kao i u mnogim drugim događajima u životu, i s otkrićem bezliske poigrao se nepredvidivi slučaj. Prema nekim priopćenjima moga prijatelja R. Čičmira koja se odnose na nazočnost čitavog niza svojti kaćunovica u jugozapadnim dijelovima Medvednice, te nakon nekoliko odlazaka u druge dijelove planine radi stjecanja što potpunije slike o flori kaćunovica u rodu kruščika (Epipactis), 9. srpnja 2004. godine - konačno smo otkrili jedan primjerak bezliske. Nakon nekoliko dana otkrivena su u blizini još dva primjerka, a realno je pretpostaviti kako ih u tim dijelovima, pa i na čitavoj Medvednici, ima još i više. Stanište joj je bukova srednjedobna sastojina na visini oko 700 m, na lokalitetu Stara pila uz Leustekov planinarski put. Biljka je rasla samo nekoliko metara dalje od moderne sljemenske prometnice, u maloj tek 10-20 cm dubokoj udubini, malom koritastom plitkom udubljenju ispunjenom suhim lanjskim lišćem. Zamijetiti se mogla tek iz neposredne blizine, ne samo radi malih dimenzija, već boje koja se dobro "slagala" s bojom neposrednog okoliša. Da smo se kretali samo koji metar podalje od tog mjesta, sigurno je ne bi zamijetili, a ja bih i dalje ostao u uvjerenju kako nje na Medvednici nema. Bezliska je narasla tek desetak centimetara uvis, a na blijedoj i blijedocrvenkastoj te modrikasto nahukanoj, nježnoj i krhkoj, kao staklasto providnoj mesnatoj stabljici, koja je malo odebljala pri dnu, imala je samo dva otvorena cvijeta. Ona se isto tako nisu odviše isticala razmetljivim bojama, ali je njihov izgled odavao takvu mješavinu pastelnih tonova kakvu ne nalazimo ni kod jedne druge europske kaćunovice. Teško je reći gdje na cvijetu ima više žutog i blijedožutog, gdje skoro staklasto-providnih slabo ružičastih dijelova, a gdje su crveni i svjetlo ljubičasti tonovi prevladavajući. Dodajmo k tome potpuno neobičan izgled cvijeta, čak i za kaćunovice, cvijeta koji u prvi mah i ne nalikuje cvijetu, nego nekakvim čudnim prstolikim izrastaj ima okrenutim prema dolje. Bezliska svojim bojama i svojim izgledom kao da predstavlja neko biće iz mašte, nešto tako lijepo i krhko, kao da ne pripada ovom zemaljskom životu. I odista, kada bi je opažao netko tko o biljnom svijetu ne zna mnogo i kada bi još k tome ustanovio kako umjesto zelenih listova ima samo njihove naznake u obliku malih blijedih ljusaka te kako lisnog zelenila i korijena i nema, mogao bi pomisliti kako i nije riječ o nekom biljnom organizmu. Poznato je kako bezliska, kaćunovica koja ovo ime dobiva zbog toga što nema zelenih listova, u nepovoljnim vremenskim uvjetima može živjeti prividno mirujući podzemno i po nekoliko godina, i podzemno obavljati oplodnju, a da uopće ne izraste na površinu tla. Umjesto pravog korijena, među lišćem oblikuje prstolike mesnate i krte plosnate organe, po nekoliko cm u promjeru, neku vrstu podzemne stabljike, na čijim dijelovima izrastaju posebne sisaljke kojima pribavlja gotove hranjive tvari iz organskih ostataka. Osim toga, iz tih neobičnih podzemnih organa razvijaju se i dijelovi u obliku vriježa, 10, 20, ili više centimetara dugih, koji na krajevima imaju gomoljasta zadebljanja. Iz njih se mogu razviti, dakle, vegetativno, nove biljke, te se tako na vidljiv način biljka pomiče s jednog mjesta na drugo. Svojim heterotrofnim načinom prehrane, saprofitizmom, kao kod gljiva, neovisnim od svjetla, nedostatkom klorofila i zelenih listova i postojanjem sličnih podzemnih organa, bezliska u izvjesnoj mjeri nalikuje kaćunovici šumskoj koraljuši [Corallorrhiza trifidd), koja je, za razliku od nje ipak razmjerno česta. Dok je kod većine europskih kaćunovica cvijet zakrenut 180 ° (resupinacija) i medna usna mu je okrenuta prema dolje, kod bezliske tog zakretanja nema, usna strši, okrenuta prema gore, a ostali listovi ocvjeća, šepale i petalc, vise zvonoliko. Ako malo bolje promotrimo mednu usnu, tek tada ćemo zamijetiti svu raskoš i posebnost njezine građe i malu paletu boja. Čaškasti dio usne podijeljen je na dvije polovice između kojih se nalazi dio ispunjen nektarom kojim hrani i čijim mirisom privlači kukce oprašivačc. Miris nektara vrlo je ugodan, no ne bih u njemu prepoznao miris fermentirajućih banana kako navodi jedan istraživač. Cvijet ima debelu zaokruženu ostrugu okrenutu prema gore, a prednji dio usne, epihil, srcolik |