DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2004 str. 141     <-- 141 -->        PDF

zaštiti šuma od 1951.-1955. godine,
radio je i na zahtjevnim poslovima
smolarenja u šumama crnog
bora, koje su kasnije najvećim dijelom
proglašene "Značajnim krajolikom"
Zakonom o zaštiti prirode
(1976.) nazivom "Vidova gora na
otoku Braču", s površinom šuma
od 1 880 ha od 400-778 m n m. Na
toj koti (778 m) je i najviši vrh Jadranskih
otoka kod kamenih ostataka
crkvice Sv. Vid iz XIII. stoljeća,
a po kojoj vrh i šire područje
oko njega nosi ime Vidova Gora, s
prelijepim pogledom na mjesto Bol
i rt (plažu) "Zlatni rat" kod Bola.


U jesen 1955. godine postaje
nastavnik-predavač u Srednjoj šumarskoj
školi za krš u Splitu, gdje
predaje nekoliko stručnih predmeta,
a pet godina je uz nastavni rad
bio i voditelj arboretuma kojega je
brojnim i vrijednim vrstama osnovao
1949. godine dipl. ing. Boris
Giperborejski, a prof. Marinković
nastavlja s radom na održavanju
i obogaćivanju biljnim vrstama
tog živog školskog herbarija.
S učenicima je obavljao praktične
radove u rasadniku, ali i vodio terenske
radove na pošumljivanju u
okolici Splita te na otoku Visu.


Nakon dokinuća rada Srednje
šumarske škole za krš u Splitu
1964. godine, ostaje bez posla.
No, svojom širokom kulturnom
naobrazbom, edukacijskim sposobnostima,
znanjem, elokvencijom
i iskustvom, te godine postaje
nastavnik Srednje ugostiteljske
škole, usudom baš u prostorima
dokinute šumarske škole, a isto


vremeno radi i kao nastavnik biologije
na Srednjoj medicinskoj
školi, također u Splitu. Kako mu
osobna i izvorna fakultetska stručna
sprema nije bila kompatibilna
Zakonom o školstvu s nastavnim
programima i usmjerenjima tih
škola, započinje i završava uz rad
studij kojim stječe i zvanje profesora
te predaje odgovarajuće predmete
na tim školama.


Godine 1969. imenovanje sudskim
vještakom u šumarskoj struci
za široko područje tadašnje općine
Split. Tada je za potrebe vještačenja
u hortikulturi napisao naputak
"Procjena vrijednosti ukrasnog i
drugog drveća i grmlja prilikom
eksproprijacija" (časopis "HORTIKULTURA"
br. 1 (1975.).


Umirovljenje na vlastiti zahtjev
1973. godine u 62. godini života.


Tradiciju prosvjetiteljske djelatnosti
u obitelji Marinković nastavlja
sin Svebor, koji životnim
usudom stanuje s obitelji u Križevcima,
mjestu osnivanja Gospodarskog-
šumarskog učilišta 1860. godine,
prvog šumarskog učilišta na
tadašnjem Slavenskom Jugu, preteče
današnjeg Šumarskog fakulteta
u Zagrebu. Od dvoje unučadi jedan
je profesor, te s pokojnim djedom
Nikolom čini četiri naraštaja prosvjetiteljske
djelatnosti. To dostatno
govori o nazorima i kulturi
unutar koje je živio kolega Marinković
i u kojoj je djelovao.


Tijekom svog predanog rada u
šumarstvu ostavio je svoj trajan
trag u šumarskoj literaturi, struč


noj pisanoj rijeci i izričaju u raspravama,
mišljenjima, prijedlozima,
prosudbama, surađujući u
stručnim popularnim časopisima,
primjerice: Šumarski list, Priroda,
Hortikultura i dr., te u dnevnom
listu Slobodna Dalmacija. Tijekom
nastavničkog rada napisao je
nekoliko skripata: za zvanje lugara,
iz zaštite šuma za učenike srednje
šumarske škole, srednje ugostiteljske
i medicinske škole. Prema
podacima obitelji, bilo je oko 120
stručnih napisa i radova.


Uz stručni rad u šumarstvu i
nastavničku djelatnost prof. Marinković
bio je i gospodin, u svim
segmentima života, kao i u trenucima
politčke stigmatizacije te u
neobvezatnom druženju, udahnjujući
u mlade ljude duh svoje inteligencije.
Ostavio je svoj trag uputivši
u život 400 tada mladih ljudi
Srednje šumarske škole za krš u
Splitu, darujući im temeljna znanja
i spoznaje o specifičnom i nemjerljivom
ljudskom i Božjem dobru
- bogatstvu šuma, posebice iz
svog predmeta zaštite šuma.


U našem oproštaju izrazili smo
iskrenu sućut obitelji i štovateljima
prof. Marinkovića, želeći da
mu dragi Bog udijeli zasluženi mir
nedaleko povijesnih kamenih ulomaka
u Solinu " ... od stoljeća
sedmog tu Hrvati dišu ..." i u
okružju borovih šuma i lovrinačke
čempresade u koje je ugradio svoje
uvjerenje, svjetonazor, svoje
znanje, rad i život.


Porin Schreiber, dipl. ing. šum.


Radovi prof. Branimira Marinkovića dipl. ing. šum.


Nekoliko mišljenja i prijedloga k pitanju
amelioracije devastiranih makija u Dalmaciji.
Šum. list 5, 1950., str. 177-187 i br. 6, str.259-267.


Problem propadanja česmine fQuereus ilex L.) u


Dalmaciji. Šum. list 10-11. 1952.str. 403-408.
Upotreba drva a brodograđevnom obrtu. Drvna
industrija 7-8, Zagreb 1953., str. 1-7.


Nešto o smolarenju na otoku Braču, (odgovor na
članak ing. M. Sirnica). Šum. list 12, 1953., str.
527-530.


Mnogostruka upotreba bagremovog drveta. Dr


varski glasnik 15, 1955., str 6-7´ (MM.M.)
Prilog poznavanju biljke Opuntia Fikus indica
Mili. Šum. list 1-2. 1955., str.42-44.




ŠUMARSKI LIST 11-12/2004 str. 142     <-- 142 -->        PDF

LUKA DUNĐER, dipl. ing. šum. (1943 - 2003)


Napustio nas je još jedan šumarski
stručnjak zrele generacije s
područja Uprave šuma podružnice
Senj, pa je tako do nedavno njezin
kompletni Odjel za lovstvo ostao
prazan. Naime, krajem 2002. g.
preminuo je Joso Rončević,
dipl. ing. šum., stručni suradnik za
lovstvo, pa je sve poslove u Odjelu
vodio kolega Luka, sve do svoje
tragične smrti početkom studenoga
2003. g.


Luka Dunder rođenje u Hrvatskoj
Dubici 4. 10. 1943. g. u vihoru
Drugog svjetskog rata. Osnovnu
školu pohađao je u Bosanskoj
Dubici, a zatim je završio Šumarsku
tehničku školu u Ilidži 1964.


g. Upisuje Šumarski fakultet, šumsko-
gospodarski odsjek 1967. g.
kojega završava 1972. g. Zbog sudjelovanja
u Hrvatskom proljeću
1971. g., kako je sam napisao,
onemogućeno mu je zaposlenje u
njegovom kraju. Zahvaljujući razumijevanju
kolega drvne industrije
i šumarstva s područja Senja,
nakratko se početkom 1972. g. zapošljava
na pilani u Krasnu, a zatim
sredinom godine prelazi u Šumariju
Jablanac u svojstvu pripravnika.
Međutim, ubrzo se vraća
u Krasno u tamošnju Šumariju
krajem 1973. g., na radno mjesto
stručnog referenta za uzgoj šuma.
U sklopu radnog mjesta bio je
uključen i u poslove zaštite šuma i
lovstva. Osniva obitelj i nastanjuje
se u Krasnu. To razdoblje provedeno
u Krasnu potrajat će duže od
jednog desetljeća i ostat će mu u
najljepšoj uspomeni. Uz poslove
stručnog referenta za uzgoj šuma,
obavlja nakratko dužnost upravitelja
Šumarije Krasno 1980. g. U vremenu
od 1983. do 1985. g. obnašao
je dužnost upravitelja Šumarije
Krasno. Za službovanja u Krasnu
ističe se u gospodarenju prebornim
šumama, što osobito dolazi do
izražaja kod doznake stabala. U
kompleksnom gospodarenju šumama
prvi je zajedno s upraviteljem
Milanom Krmpotićem,
dipl. ing. šum. započeo s pripremom
rada izradom posebnih elaborata,
te njihovom aplikacijom na
terenu. Takav se pristup pozitivno
odrazio na gospodarenje šumama.
Osim toga, ostvario je obimne uzgojne
radove u degradiranim sastojinama
i pošumljavanju krša. U
tome se ističe njegov rad na osnivanju
lijepog nasada topola u kampu
na Raci, blizu sv. Jurja. Boraveći
na terenima Velebita postao je
zaljubljenikom i promotorom njegovih
prirodnih osobitosti. Bio je
dugogodišnji član Komisije Velebitskog
botaničkog vrta, pa je u
povodu 30. obljetnice njegova osnutka
1997. g. dobio i zasluženo
priznanje. Iako nije bila izričita
obveza polaganja stručnog ispita,
kolega Luka gaje 1978. g. uspješno
položio, kako bi proširio i potvrdio
stečeno stručno zvanje u
struci. U Krasnu pokazuje najviše
afiniteta za lovstvo. Tako je prvi
put uveo hranilišta za divljač te započeo
s uređenjem prirodnih i izgradnjom
umjetnih pojilišta. Na
taj način stvoreni su bolji uvjeti za
razvoj lovstva. Bio je veliki po


znavatelj ljekovitog bilja i gljiva, a
povremeno se bavio i fotografijom.
Kao član užeg odbora zaslužan
je za izgradnju nove zgrade
Osnovne škole u Krasnu. Reorganizacijom
šumarstva 1985. g. raspoređen
je na radno mjesto tehničkoga
rukovoditelja OOUR-a za
uzgoj i zaštitu šuma Senj u sklopu
jedinstvenoga Goransko-primorskog
šumskog gospodarstva Delnice.
Zbog toga s obitelji uskoro
dolazi u Senj 1986. g., gdje ostaje
do kraja života. Osnutkom J.R Hrvatske
šume 1991. god. prelazi u
stručne službe Uprave šuma Senj,
na mjesto stručnog suradnika za
uzgoj šuma u proizvodnom odjelu.
Uskoro je premješten u novoosnovani
Odjel za lovstvo na mjesto
stručnog suradnika, a zatim u
Odjelu za ekologiju i zaštitu šuma
na mjesto stručnog suradnika. Od


1997. god. do kraja života nalazio
se na čelu Odjela za lovstvo. Od
svih stručnih poslova najviše gaje
privlačilo lovstvo, koje je detaljno
poznavao u svim segmentima
praktične i teoretske naravi. Autor
je većeg broja lovnih osnova kao i
ostalih elaborata iz područja lova.
Njegova naklonost uzgoju i zaštiti
šuma i ekologiji zajedno s ostalim
temeljnim srodnim disciplinama,
uveliko je utjecala na njegovo izvrsno
poznavanje lovstva. Možemo
reći da je u tom segmentu bio
jedan od najboljih stručnjaka na
ovim područjima.


Izražavajući duboki pijetet
prema njegovom liku i djelu, njegova
smrt ostavlja duboku prazninu,
i to ponajprije u Upravi šuma
Podružnici Senj, ali i na širim
prostorima.


V. Ivančević