DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/2004 str. 141 <-- 141 --> PDF |
zaštiti šuma od 1951.-1955. godine, radio je i na zahtjevnim poslovima smolarenja u šumama crnog bora, koje su kasnije najvećim dijelom proglašene "Značajnim krajolikom" Zakonom o zaštiti prirode (1976.) nazivom "Vidova gora na otoku Braču", s površinom šuma od 1 880 ha od 400-778 m n m. Na toj koti (778 m) je i najviši vrh Jadranskih otoka kod kamenih ostataka crkvice Sv. Vid iz XIII. stoljeća, a po kojoj vrh i šire područje oko njega nosi ime Vidova Gora, s prelijepim pogledom na mjesto Bol i rt (plažu) "Zlatni rat" kod Bola. U jesen 1955. godine postaje nastavnik-predavač u Srednjoj šumarskoj školi za krš u Splitu, gdje predaje nekoliko stručnih predmeta, a pet godina je uz nastavni rad bio i voditelj arboretuma kojega je brojnim i vrijednim vrstama osnovao 1949. godine dipl. ing. Boris Giperborejski, a prof. Marinković nastavlja s radom na održavanju i obogaćivanju biljnim vrstama tog živog školskog herbarija. S učenicima je obavljao praktične radove u rasadniku, ali i vodio terenske radove na pošumljivanju u okolici Splita te na otoku Visu. Nakon dokinuća rada Srednje šumarske škole za krš u Splitu 1964. godine, ostaje bez posla. No, svojom širokom kulturnom naobrazbom, edukacijskim sposobnostima, znanjem, elokvencijom i iskustvom, te godine postaje nastavnik Srednje ugostiteljske škole, usudom baš u prostorima dokinute šumarske škole, a isto vremeno radi i kao nastavnik biologije na Srednjoj medicinskoj školi, također u Splitu. Kako mu osobna i izvorna fakultetska stručna sprema nije bila kompatibilna Zakonom o školstvu s nastavnim programima i usmjerenjima tih škola, započinje i završava uz rad studij kojim stječe i zvanje profesora te predaje odgovarajuće predmete na tim školama. Godine 1969. imenovanje sudskim vještakom u šumarskoj struci za široko područje tadašnje općine Split. Tada je za potrebe vještačenja u hortikulturi napisao naputak "Procjena vrijednosti ukrasnog i drugog drveća i grmlja prilikom eksproprijacija" (časopis "HORTIKULTURA" br. 1 (1975.). Umirovljenje na vlastiti zahtjev 1973. godine u 62. godini života. Tradiciju prosvjetiteljske djelatnosti u obitelji Marinković nastavlja sin Svebor, koji životnim usudom stanuje s obitelji u Križevcima, mjestu osnivanja Gospodarskog- šumarskog učilišta 1860. godine, prvog šumarskog učilišta na tadašnjem Slavenskom Jugu, preteče današnjeg Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Od dvoje unučadi jedan je profesor, te s pokojnim djedom Nikolom čini četiri naraštaja prosvjetiteljske djelatnosti. To dostatno govori o nazorima i kulturi unutar koje je živio kolega Marinković i u kojoj je djelovao. Tijekom svog predanog rada u šumarstvu ostavio je svoj trajan trag u šumarskoj literaturi, struč noj pisanoj rijeci i izričaju u raspravama, mišljenjima, prijedlozima, prosudbama, surađujući u stručnim popularnim časopisima, primjerice: Šumarski list, Priroda, Hortikultura i dr., te u dnevnom listu Slobodna Dalmacija. Tijekom nastavničkog rada napisao je nekoliko skripata: za zvanje lugara, iz zaštite šuma za učenike srednje šumarske škole, srednje ugostiteljske i medicinske škole. Prema podacima obitelji, bilo je oko 120 stručnih napisa i radova. Uz stručni rad u šumarstvu i nastavničku djelatnost prof. Marinković bio je i gospodin, u svim segmentima života, kao i u trenucima politčke stigmatizacije te u neobvezatnom druženju, udahnjujući u mlade ljude duh svoje inteligencije. Ostavio je svoj trag uputivši u život 400 tada mladih ljudi Srednje šumarske škole za krš u Splitu, darujući im temeljna znanja i spoznaje o specifičnom i nemjerljivom ljudskom i Božjem dobru - bogatstvu šuma, posebice iz svog predmeta zaštite šuma. U našem oproštaju izrazili smo iskrenu sućut obitelji i štovateljima prof. Marinkovića, želeći da mu dragi Bog udijeli zasluženi mir nedaleko povijesnih kamenih ulomaka u Solinu " ... od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu ..." i u okružju borovih šuma i lovrinačke čempresade u koje je ugradio svoje uvjerenje, svjetonazor, svoje znanje, rad i život. Porin Schreiber, dipl. ing. šum. Radovi prof. Branimira Marinkovića dipl. ing. šum. Nekoliko mišljenja i prijedloga k pitanju amelioracije devastiranih makija u Dalmaciji. Šum. list 5, 1950., str. 177-187 i br. 6, str.259-267. Problem propadanja česmine fQuereus ilex L.) u Dalmaciji. Šum. list 10-11. 1952.str. 403-408. Upotreba drva a brodograđevnom obrtu. Drvna industrija 7-8, Zagreb 1953., str. 1-7. Nešto o smolarenju na otoku Braču, (odgovor na članak ing. M. Sirnica). Šum. list 12, 1953., str. 527-530. Mnogostruka upotreba bagremovog drveta. Dr varski glasnik 15, 1955., str 6-7´ (MM.M.) Prilog poznavanju biljke Opuntia Fikus indica Mili. Šum. list 1-2. 1955., str.42-44. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/2004 str. 142 <-- 142 --> PDF |
LUKA DUNĐER, dipl. ing. šum. (1943 - 2003) Napustio nas je još jedan šumarski stručnjak zrele generacije s područja Uprave šuma podružnice Senj, pa je tako do nedavno njezin kompletni Odjel za lovstvo ostao prazan. Naime, krajem 2002. g. preminuo je Joso Rončević, dipl. ing. šum., stručni suradnik za lovstvo, pa je sve poslove u Odjelu vodio kolega Luka, sve do svoje tragične smrti početkom studenoga 2003. g. Luka Dunder rođenje u Hrvatskoj Dubici 4. 10. 1943. g. u vihoru Drugog svjetskog rata. Osnovnu školu pohađao je u Bosanskoj Dubici, a zatim je završio Šumarsku tehničku školu u Ilidži 1964. g. Upisuje Šumarski fakultet, šumsko- gospodarski odsjek 1967. g. kojega završava 1972. g. Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću 1971. g., kako je sam napisao, onemogućeno mu je zaposlenje u njegovom kraju. Zahvaljujući razumijevanju kolega drvne industrije i šumarstva s područja Senja, nakratko se početkom 1972. g. zapošljava na pilani u Krasnu, a zatim sredinom godine prelazi u Šumariju Jablanac u svojstvu pripravnika. Međutim, ubrzo se vraća u Krasno u tamošnju Šumariju krajem 1973. g., na radno mjesto stručnog referenta za uzgoj šuma. U sklopu radnog mjesta bio je uključen i u poslove zaštite šuma i lovstva. Osniva obitelj i nastanjuje se u Krasnu. To razdoblje provedeno u Krasnu potrajat će duže od jednog desetljeća i ostat će mu u najljepšoj uspomeni. Uz poslove stručnog referenta za uzgoj šuma, obavlja nakratko dužnost upravitelja Šumarije Krasno 1980. g. U vremenu od 1983. do 1985. g. obnašao je dužnost upravitelja Šumarije Krasno. Za službovanja u Krasnu ističe se u gospodarenju prebornim šumama, što osobito dolazi do izražaja kod doznake stabala. U kompleksnom gospodarenju šumama prvi je zajedno s upraviteljem Milanom Krmpotićem, dipl. ing. šum. započeo s pripremom rada izradom posebnih elaborata, te njihovom aplikacijom na terenu. Takav se pristup pozitivno odrazio na gospodarenje šumama. Osim toga, ostvario je obimne uzgojne radove u degradiranim sastojinama i pošumljavanju krša. U tome se ističe njegov rad na osnivanju lijepog nasada topola u kampu na Raci, blizu sv. Jurja. Boraveći na terenima Velebita postao je zaljubljenikom i promotorom njegovih prirodnih osobitosti. Bio je dugogodišnji član Komisije Velebitskog botaničkog vrta, pa je u povodu 30. obljetnice njegova osnutka 1997. g. dobio i zasluženo priznanje. Iako nije bila izričita obveza polaganja stručnog ispita, kolega Luka gaje 1978. g. uspješno položio, kako bi proširio i potvrdio stečeno stručno zvanje u struci. U Krasnu pokazuje najviše afiniteta za lovstvo. Tako je prvi put uveo hranilišta za divljač te započeo s uređenjem prirodnih i izgradnjom umjetnih pojilišta. Na taj način stvoreni su bolji uvjeti za razvoj lovstva. Bio je veliki po znavatelj ljekovitog bilja i gljiva, a povremeno se bavio i fotografijom. Kao član užeg odbora zaslužan je za izgradnju nove zgrade Osnovne škole u Krasnu. Reorganizacijom šumarstva 1985. g. raspoređen je na radno mjesto tehničkoga rukovoditelja OOUR-a za uzgoj i zaštitu šuma Senj u sklopu jedinstvenoga Goransko-primorskog šumskog gospodarstva Delnice. Zbog toga s obitelji uskoro dolazi u Senj 1986. g., gdje ostaje do kraja života. Osnutkom J.R Hrvatske šume 1991. god. prelazi u stručne službe Uprave šuma Senj, na mjesto stručnog suradnika za uzgoj šuma u proizvodnom odjelu. Uskoro je premješten u novoosnovani Odjel za lovstvo na mjesto stručnog suradnika, a zatim u Odjelu za ekologiju i zaštitu šuma na mjesto stručnog suradnika. Od 1997. god. do kraja života nalazio se na čelu Odjela za lovstvo. Od svih stručnih poslova najviše gaje privlačilo lovstvo, koje je detaljno poznavao u svim segmentima praktične i teoretske naravi. Autor je većeg broja lovnih osnova kao i ostalih elaborata iz područja lova. Njegova naklonost uzgoju i zaštiti šuma i ekologiji zajedno s ostalim temeljnim srodnim disciplinama, uveliko je utjecala na njegovo izvrsno poznavanje lovstva. Možemo reći da je u tom segmentu bio jedan od najboljih stručnjaka na ovim područjima. Izražavajući duboki pijetet prema njegovom liku i djelu, njegova smrt ostavlja duboku prazninu, i to ponajprije u Upravi šuma Podružnici Senj, ali i na širim prostorima. V. Ivančević |