DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2004 str. 143     <-- 143 -->        PDF

VLADO , dipl. ing. šum. i - 2003)


Upravitelj Šumarije Baranjsko
Petrovo Selo, Vlado Brezovac,
diplomirani inženjer šumarstva,
prva je žrtva novog mosta na Dravi
kod Belišća. Vraćajući se kući s
posla, 28. svibnja 2003. godine u
prometnoj nesreći na mostu smrtno
je stradao. Koje li nesretne
sudbine? Upravo nedaleko od
mosta, 1991. godine u jednoj akciji
za vrijeme oslobađanja Baranje,
kao pripadnik Hrvatske vojske
bio je i teško ranjen. Unatoč
teškim posljedicama ranjavanja,
Vlado Brezovac se priključio ponovno
Hrvatskoj vojsci i sudjelovao
u akcijama oslobađanja Domovine
i 1995.godine.


Kažu da čovjek živi sve dok
traju uspomene na njega, a upravo
uspomene na Vladu neće nikada
izblijediti ... "Kad god vjetrić zalahori,
a tvrdo, glatko lišće zašapće
i zašumi", valpovački šumari
pomislit će da to tvoja dobra duša
lebdi šumama podravskim.


Rođen u Valpovu 10. lipnja
1954. godine, već kao dijete noseći
gene predaka, pokazivao je ljubav
prema prirodi, šumama, životinjama,
zlatnim slavonskim žitnim
poljima i salašima, pa je tako
poslije srednje škole upisao i Šumarski
fakultet u Zagrebu 1973.
godine, kojega je i završio kao jedan
od najboljih studenata svoje
generacije 1978. Zaposlio se u tadašnjem
ŠPLG Jelen, Šumarija
Belišće u rujnu 1978. g. na radnom
mjestu referenta za uzgoj, zaštitu
šuma i lovstvo. U Šumariju Valpovo
prelazi 1984. godine, koja je
tada bila u sastavu Šumskog gospodarstva
Osijek, "Slavonske šume"
Vinkovci.


Reorganizacijom šumarstva i
osnivanjem "Hrvatskih šuma" sve
do ljeta 1991. ostaje u Šumariji
Valpovo, kada među prvima stupa
kao dragovoljac u redove Hrvatske
vojske.


Kada je demobiliziran zbog
teškog ranjavanja 1992. postaje
upravitelj Šumarije Baranjsko Petrovo
Selo, koja je tada bila okupirana,
a radnici razmješteni po
slavonskim šumarijama. Nakon
Mirne reintegracije Baranje u ljeto
1997. godine pristupa odmah
obnovi devastirane zgrade šumarije
i preseljava šumariju iz Belog
Manastira u Baranjsko Petrovo
Selo. Ponajviše njegovom zaslugom
radnici šumarije razminirali
su cijelo područje Lanke i tako
učinili radno dostupnim dobar dio
šumskih površina dospijelih za
sječu, što je tada bio rijedak primjer
u gospodarstvu Hrvatske.
Još uvijek veći dio površina ove


Šumarije i dalje je radno nedostupno
zbog miniranosti terena. U
stalnoj trci za ispunjavanjem radnih
zadataka, često je znao voziti
kroz miniranu šumu Lada-Nivu
tragovima divljači, jer su to bili
sigurni znaci da na tim stazama
nema mina, a njegov istančani
vojnički izviđački instinkt i dobro
poznavanje stanovnika podravskih
šuma potvrđivao je tu sposobnost
divljači. Upravo lovstvo
je bilo Vladina najveća ljubav i
obilježilo njegov kratki životni
put. Nažalost i magistarski rad iz
područja lovstva ostao je nedovršen,
međutim znanje i iskustvo
preuzeli su Vladini mlađi kolege,
a oni kao da su čuli riječi najvećeg
pjesnika među šumarima Josipa
K o z a r c a, koji u svom djelu
"Slavonska šuma" kaže: "Kad
god prođem tom šumom i na moju
dušu pada onaj čarobni i tajni mir
koji ipak govori sto jezika i priča
mi tisuće strahota i ljepota da srce
prestaja kucati u meni, a u duši
osjećam da sam za korak bliže
onom velikom Biću kome uzalud
ljudski duh čezne u trag ući ..."


Stoga doviđenja dragi prijatelju,
doviđenja dragi kolega i šumaru,
neka ti spokoj podari rodna
slavonska gruda, neka ti vjetar u
krošnjama zapjeva tihu pjesmu,
srce paraj uću, laganu kao ova ravnica
koja te iznjedrila.


Čuvat ćemo uspomenu na
tebe!


A. Z. Lončarić