DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2005 str. 103     <-- 103 -->        PDF

Kao što je već prethodno zabilježeno Erna je rođena
u Fužinama 20. 2. 1889. god. kao jedini ženski potomak
obitelji Rosmanith.8 U Senju je pohađala pučku
školu, gimnaziju u Zagrebu, te studije u Grazu i Zagrebu.
Na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu obranila je
doktorsku disertaciju 1915. god. iz područja mineralogije
i petrografije pod naslovom: ”Lapor u jednom dijelu
Zagrebačke gore”. Zanimljivo je istaći da je tako
postala prvi doktor geoznanosti među ženama u našoj
zemlji. U svojem dugogodišnjem radu obavila je brojne
kemijske analize za profesora Miju Kišpatića i čuvenog
profesora Frana Tućana, kao njegovog dugogodišnjeg
asistenta. Kao svestrana športašica, osim hokeja
na travi, bavila se atletikom, tenisom, hazenom, plivanjem
i planinarstvom. U to je doba aktivno bavljenje
športom kod žena dosta rijetko. Erna je međutim s
puno hrabrosti postala pionir našeg ženskog športa i
predvodnik pokreta budućih naraštaja. Povoljna okolnost
u njezinom životu povezana je s njezinim vjenčanjem
1918. god. za osobu sličnih širokih nazora o životu.
Bio je to Fran Šuklje, rođen u Samoboru 2. 10.
1886. god., poznat kao svestrani igrač (atletičar, planinar,
sanjkač, mačevalac i hokejaš na travi). Bio je dva
puta drugi u uličnom trčanju na 10 km od Zagreba do
Podsuseda, sudionik prvih hokejaških utakmica u Samoboru
1908. god., prvi tajnik Jugoslavenskog nogometnog
saveza, jedan od osnivača Zagrebačkog nogometnog
podsaveza, te član čak četiri čuvena kluba
(“Šišmiš“ iz Samobora, te HAŠK, Građanski i Concordia
iz Zagreba) što je vjerojatno jedinstveni slučaj u
nas. Pisao je dramske kritike i brojne športske članke,
te uređivao časopise “Priroda” i “Planinar”. Bio je dugogodišnji
direktor geoloških zavoda i instituta u Zagrebu
i Beogradu. Supružnici Šuklje iskazivali su osobiti
interes prema znanosti, prirodopisu, geologiji,
športu i glazbi, što je još više obogatilo njihov sadržajni
zajednički život. Nažalost njezin je suprug umro
1949. god., što je supruga Erna vrlo teško podnijela.


Vilko Luncer: Prva žena u hrvatskom športu, Novi list,


27. 12. 1999;
UMIROVLJENI ŠUMARI


Do posljednjeg daha gospođa Erna bila je dušom i
srcem vezana za sport i mladost. U povodu stote obljetnice
obilježavanja modernoga športa u Zagrebu 12.


12. 1974. god. okupili su se mnogi stari i najzaslužniji
športaši Zagreba. Skupu nije bila nazočna prva hrvatska
športašica gospođa Erna Šuklje rođ. Rosmanith,
zbog lošeg zdravstvenog stanja. U svojem pismu koje
je pročitano na skupu, gđa Erna je napisala:”Vi koji
sada spadate u generacije starih športaša, znadete dobro,
kao i ja, kako je neizmjerno lijep, ugodan osjećaj
kad čovjek nakon bavljenja sportom osjeti onaj blagi,
osvježavajući umor. Upravo danas, kada mehanička
civilizacija zagađuje okolicu, potreba za sportom sve
je veća. Iako sam stara, sretna sam kada se sjetim divnih
dana mladosti na sportskim terenima”. Samo nekoliko
dana kasnije 19. 12. 1974. god. zauvijek nas je napustila
dr. Erna Šuklje rođena Rosmenith, prva dama
hrvatskoga modernoga športa.
U povodu 110. obljetnice njezinog rođenja 1999.
god. novinar Vilko Luncer u svom članku u “Novom
listu” predlaže da se postavi spomen-ploča na trokatnici
u Klaićevoj 12 u Zagrebu, nekadašnjem vlasništvu
obitelji Rosmanith u čast osnutka “Concordie”, daleke
1906. god. Ne vjerujemo da je ova inicijativa u međuvremenu
i ostvarena. Bez obzira na to, smatramo da bi
skoru 100. obljetnicu osnutka kluba “Concordia”
2006. god. trebalo obilježiti postavljanjem spomenploče.
U tu svrhu treba čim prije uspostaviti kontakt između
predstavnika športa i šumarstva, radi zajedničkog
obilježavanja obljetnice. Pri tome bi naša struka
trebala istaći važnu ulogu A. Rosmanitha kao šumarskog
stručnjaka i mecenu našeg športa, zajedno s doprinosom
njegove djece, i to ponajprije kćerke Erne,
prve dame hrvatskoga športa. To je uostalom zaključak
Hrvatskoga šumarskoga društva glede obilježavanja
zaslužnih šumara i događaja, koji su doprinijeli potpunijoj
valorizaciji šumarske struke, ali i sveukupnih vrijednosti
naše zemlje.


Vice Ivančević


Mr. se. VLADO KREJČI, ŠUMARSKI INSTITUT, JASTREBARSKO


Odlazak u mirovinu 31. prosinca 2004. godine


Mr. se. Vlado Krej či, dipl. ing. šumarstva, rođen ju u Zagrebu. Na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u
je 4. srpnja 1939. godine u Kapelici, općina Garešnica. Zagrebu diplomirao je 1969. godine. Još kao student,
Osmogodišnju školu završio je u Garešnici, a gimnazi- od 1964. godine radi na terenskim istraživanjima za




ŠUMARSKI LIST 1-2/2005 str. 104     <-- 104 -->        PDF

potrebe Instituta. Od 1969. godine stalno je zaposlen u
tadašnjem Institutu za šumarska i lovna istraživanja,
zatim Odjelu za Tipologiju šuma Šumarskog instituta,
Jastrebarsko, u kojemu radi do 1997. godine. Od tada
do umirovljenja (31. prosinca 2004. godine) radi u
Odjelu za ekologiju i uzgajanje šuma, u kojemu jedno
vrijeme obnaša dužnost pročelnika.


20. lipnja 1988. godine na Šumarskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu obranio je magistarski rad pod
naslovom: “Prirast širina krošanja hrasta lužnjaka u
zajednici hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom
šGenisto elatae-Quercetum roboris Horv. 1938) na
području Hrvatske”.
Tijekom svog dugogodišnjeg bogatog znanstvenoistraživačkog
rada vodio je više zadataka te Potprojekata
za Hrvatske šume d.o.o., Zagreb i surađivao na još
tri Potprojekta. Na temama Ministarstva znanosti,
obrazovanja i športa dao je značajan doprinos, posebice
u znanstvenoj disciplini uzgajanje šuma. Bio je sudionik
više simpozija i savjetovanja te sastanaka “Sekcije
uzgajivača”. Objavio je samostalno i kao koautor
33 znanstvena rada, 18 stručnih radova te niz studija i
elaborata. Bio je član mnogobrojnih povjerenstava pri
izradama Osnova gospodarenja. Nakon ovih, u
kratkim crtama sli]benih, bibliografskih podataka,
valja istaknuti i sljedeće:


Mr se. V. Krejči cijeli je svoj radni vijek posvetio
istraživanju prirodnih šumskih ekosustava, s naglas


kom na znanstvenu granu uzgajanje šuma. Zajedno sa
svojim prethodnicima iz toga područja koji su radili u
Šumarskom institutu, Jastrebarsko, vrsnim znanstvenicima
i velikim ljudima, uvaženom gospodom Dragutinom
Hanzlom, Josipom Šafarom i Vladimirom
Hrenom, dao je izniman doprinos grani uzgajanja
prirodnih šumskih ekosustava i cjelokupnoj šumarskoj
znanosti, a posebice praksi. Zajedno s dr se. V. Hrenom,
(koga sam imao čast upoznati i šest godina s njim
siffadivati, iako je bio u mirovini), uvijek i u svim događajima,
manje ili više burnim, bio je čvrsti oslonac
promišljanja glede opstanka i napretka Instituta, kako
stručnih tako i onih važnijh, ljudskih. Njihove bistre
misli, nažalost, nisu uvijek doprle do bistra uma
(umova). Iz cijeloga njegovoga iznimno bogatog
znanstveno-istraživačkog opusa razvidno je kako je
svoja istraživanja usmjerio na istraživanje prirodne
obnove, kao temeljnog cilja obnove i opstanka naših
šuma. Počevši od prvog članka kojega je objavio s dr.


V. Hrenom u Šumarskom listu 1976. godine pod
naslovom: “Stridctura sastojine i njezin utjecaj na
prirodnu obnovu lužnjakovih šuma istočne Posavine”
pa do zadnjeg (vjerujem ne i posljednjeg) kojega smo
ljetos skupa objavili, također u Š. L. pod naslovom:
“Oplodnom sječom od panjače do sjemenjače hrasta
crnike šQuercus ilex L.)”. Slobodan sam još istaći
kako je to prva sjemenjača hrasta crnike u Hrvatskoj
nastala prirodnom obnovom. Zajedno s kolegama iz
Odjela za tipologiju šuma, pripada mu pionirska uloga
u proučavanju i razvoju znanstvene grane Tipologija
šuma u Hrvatskoj, koja svoje korjene vuče još iz davne
1961. godine. S ciljem praćenja razvoja šuma u prirodnim
uvjetima, na području N.P. “Plitvička jezera”, s
grupom suradnika osniva četiri šumska rezervata,
površine 1.347 hektara i to “Medvedak” (1976),
"Corkova uvala-Cudinka” (1977), “Kik-Visibaba”
(1979) te šumski rezervat “Riječica-Javomik” (1981).
Cilj osnivanja rezervata bio je prikazati tadašnje
(nulto) stanje vegetacije tla, stadij razvoja stridctumih
odnosa, proizvodnosti i kvalitete. Tada osniva čitav niz
pokusnih ploha trajnoga karaktera u smislu praćenja
stridctumih osobina sastojina. Upravo su ta istraživanja
temelj utvrđivanja njihovog daljnjeg tijeka rasta i
razvoja, a posebice stanja i mogućnosti obnove, kao
temeljnog cilja trajne samoobnovljivosti, opstanka i
potrajnoga gospodarenja ovih šumskih ekosustava.
Sudjelovao je u izradi prvih Osnova gospodarenja na
Plitvičkim jezerima, Tramontane, Veprinačkih šuma,
Učke, Brgudskih šuma, programa gospodarenja za
Dalmaciju te u osnivanju trajnih pokusnih ploha, kojih
je, uzgred rečeno, oko 3000 po cijeloj Lijepoj našoj —
od Mljeta, Dalmatinskog zaleđa, Velebita, Korskog
kotara, Hrvatskog primorja, Istre, naših kontinentalnih
nizinskih, brdskih i gorskih šuma — pa do poplavnih
šuma Istočne Slavonije. U svim tim pokusima bio je