DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2005 str. 66 <-- 66 --> PDF |
D. Ballian: NOVI PRILOG POZNAVANJU OBI]NE JELE (Abies alba Mill.) S BIOKOVA Šumarski list br. 1–2, CXXIX (2005), 63-70 Mnoge slične nedoumice rješavaju se i uz pomoć koje upućuju na postojanje nove vrste unutar područja pokusa provenijencija, kada se mogu razlučiti modi-rasprostiranja obične jele (K r a l 1980a i 1980b, fikacije vrste kao i modifikacijone širine, ali je to dug R u e t z i dr. 1998,. K r a m e r 1979 i 1980). proces istraživanja, ali do sada nisu registrirane razlike IZOENZIMSKE ANALIZE – Isoenzyme analysis Ako se govori o izoenzimskim analizama, može sereći da samo mali dio genetičke informacije biljnoga organizma kakav je obična jela može biti obuhvaćen ispitivanjem izoenzimskih sustava. Izbor sustava za analizu ovisi o primijenjenoj metodi i mogućnosti njihovapronalaženja u biljnome organizmu. Tako se uz pomoćizabranih enzimskih sustava i metode njihove primjenemože dokazati samo 30 % stvarnih izoformi jednoga enzima (B e r g m a n n 1991; K o n n e r t 1999). Stoga uzpomoć izoenzimske analize promatramo samo mali dioukupne genetičke informacije sadržane u običnoj jeli, odnosno populaciji. Izoenzimi pokazuju takva obilježjada su pogodniji za istraživanja genetičke raznolikosti populacija, i u ekološkim istraživanjima, a posebice za determinaciju vrsta, jer svaka pokazuje sebi svojstven broj alela za odgovarajući gen lokus (tablica 1). Ovisno o zemljopisnoj pripadnosti zbog postojanja klinalnevarijabilnosti (K o n n e r t i B e rg m a n n 1995), može (1993), B e r gmann i Matschke (1998) te M at doći do pojave novoga alela ili izostanka nekog drugog schke i Bergmann (1998) razlike imeđu vrstama alela (tablica 1), ali to ne znači da imamo novu vrstu ili mogu biti i u broju migracijskih zona, kao i u rasporedu podvrstu. Prema K o n n e r t i dr. (1992), P a s c u a l i dr. i poziciji vrpci na zimogramu, te da samo jedan enzims ki sustav, odnosno genski lokus može značiti razliku među vrstama, kao što je slučaj s običnom jelom s jedne strane te kavkaskom jelom ]Z]/ra nordmanniana (Stev.) Spach.), trojanskom šAbies equi trojani Aschers. et Sint.) i turskom jelom (Abies bornmuelleriana Mattf.) s druge strane, kao i između španjolske (Abies pinsapo Boiss.) i marokanske jele (Abies marocana Trabut.) (tablica 1), kada je evidentna razlika u tome koliko vrpci determinira jedan alel. Nešto jednostavnija situacija je kod razlika između sicilijanske jele (Abies nebrodensis Matei.) i obične jele s juga Italije jer su razlike evident- ne u više enzimskih sustava (Vi c a r i o i dr. 1995). Kada je rađena identifikacija i analiza španjolske imarokanske jele ustanovljena je značajna razlika samou enzimskoga sustava Mdh (malate dehydrogenase) (tablica 1). Kod tog enzimskog sustava imamo razlike u broju migracionih zona, kao i njihovom u rasporedu i broju vrpci koje se javljaju na zimogramu (P a s c u a l i dr., 1993). Nešto je jednostavnija situacija bila kod određivanja obične i sicilijanske jele, jer je utvrđeno jako veliko genetičko odstojanje (Vi c a r i o i dr. 1995). Također u istraživanjima obične, kavkaske, turske i trojanske jele u radu K o n n e r t i dr. (1992), te obične i kavkaske jele u radu Be rgmann i Matschke (1998) i M a t s c h k e i B e rg m a n n (1998), gdje su dobivene razlike u broju vrpci koje determiniraju alele (tablica 2), te u frekvencijama alela, kao i specifičnim genskim lokusima. Male razlike između populacija mogu nastati i zbog načina i veličine uzorka koji se koristi u analizi. Stoga je nužno da korišteni uzorak bude standardiziran, kako bi se razlike koje se javljaju zbog broja jedinki u uzorku svele na minimum. Također se statističkom obradom tako nastale razlike pokušavaju svesti na mi kazuju da postoje razlike uvjetovane klinalnom varija nimum, uz korištenje ranije dobivenih rezultata. bilnošću, te da izuzev obične jele u prirodnim popula- Do sada provedena istraživanja na običnoj jeli u Eucijama središnje, istočne i djelomično južne Europe, ne ropi, a tako i u Hrvatskoj, kao i susjednim zemljama, po postoji ni jedna druga vrsta. Razlike koje su primjetne između populacije Biokovo i Gorskoga kotara (tablica 1) a su udaljenosti te dvije populacije, što ima za posljedic posljedicposljedicu određenu klinalnu varijabilnost. Ipak, ako podatke usporedimo s istraživanjima provedenim na običnoj i sicilijanskoj jeli; španjolskoj i marokanskoj jeli; te na običnoj, kavkaskoj, trojanskoj i turskoj jeli, može se uočiti da postoje razlike u određenim enzim skim sustavima kod svih pobrojanih vrsta jela, odnosno u broju gen lokusa, te u njima registriranim alelima, kao i u broju vrpci koje određuju alele. S obzirom da bi Abies pardei, koja je podrijetlom iz sjeverne Afrike tre bala bi biti najbliža marokanskoj, te španjolskoj jeli, to bi onda i biokovska jela također trebala biti bliska njoj. Rezultati prikazani u tablici 1 ukazuju na veliku razliku, i ako se promatraju samo oni izoenzimski sustavi koji su istraživani u jedne i u druge jele. ANALIZA MITOHONDRIJSKE DNK – Analysis of mitochondrial DNA Za razliku od jezgrine DNK, mitohondrijska DNKne podliježe procesima rekombinacija, te joj to svojstvo daje veliku ulogu u istraživanjima migracija drveća (S l a t k i n , 1994) kao i u taksonomskoj pripadnosti. Inače mitohondriji su citoplazmatski organeli koje sadrže vlastitu DNK i nasljeđuju se samo od jednog roditelja, u ovom slučaju od ženskog roditelja (D u m o l i n – L a p e g u e i dr., 1998, S a l a j i dr., 1998). Zbog te |