DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/2005 str. 75 <-- 75 --> PDF |
D. Prgin: ALEPSKI BOR (Pinus halepensis Mill.) PRVORAZREDNA VRSTA ZA PODIZANJE ŠUMA ... šumarski list br. 1-2, CXX1X (2005), 71-80 Stablo alepskog bora naraste do 20 m visine. Debloje većinom manje-više zakrivljeno, rjeđe ravno. Koramladih stabala je glatka i svjetlosive boje, a u starijihstabala crnkastosmeđa do crvenkastosmeđa i izbrazdana. Mlada stabla imaju čunjast habitus, a kasnije sekrošnja širi i postaje široko zaobljena, grane otklonjenei često zakrivljene. Pupovi su jajoliki i nisu smolasti. Iglice se nalaze na kratkom izbojku po dvije u čuperku, dužina im iznosi 6–10 cm i ostaju dvije do tri godine su jajoliki, pojedinačni ili 2–3 u pršljenu, povinuti pre kada obično otpadaju. težno prema dolje. Prve godine su zeleni, u drugoj godini poprimaju sivosmeđu do crvenkasto-smeđu boju, a Cvate u IV i V mjesecu. Jednodobna je biljka. ]ešeri u trećoj godini posive. Debeli su do 4 cm, dugi 6–10 cm na debljoj i do 2 cm dugoj stapci. Sazrijevaju u IX i X mjesecu druge godine, a otvaraju se u trećoj i četvrtoj godini te ostaju na stablu još nekoliko godina. Štitić na plodnoj ljusci može biti plosnat ili izbočen, a grbica jače ili slabije izražena, bez šiljka. Sjeme je 6–7 mm dugo, tamnosmeđe pjegavo. Krilce je 18–28 mm dugo, tamnosmeđe boje. Klijanac ima 6–9 kotiledona. Alepski bor fruktificira oko 10. do 12. godine, ali sjeme nije sposobno za klijanje prije 18. do 20. godine (Boudy, 1950). Rađa svake godine. 100 kg češera daje oko 5 kg sjemena. U 1 kg sjemena ima 48–88.000 sjemenki. 4. BIOLOŠKE OSOBINE ALEPSKOG BORA Alepskim borom su uspješno izvršena pošumljavanja degradiranih kamenjara dalmatinskog obalnog pojasa. Prve kulture podignute su prije približno 120 godina. Sadnice su se proizvodile u tada osnovanim šumskim rasadnicima u Šibeniku, Sinju, Makarskoj, Gružu i Kotoru. Iz tih rasadnika svake se godine razdijelilo 60.000 borića i pošumljavanje je dobro napredovalo.1 Uz alepski bor sadio se u primjesi primorski bor i pinija, ali su ove vrste borova slabije uspjele, jer im ekološki uvjeti nisu bili povoljni. Pošumljavalo se sadnicama golog korijena. Po hektaru se sadilo 4–5.000 sadnica. Kasnije su kulture alepskog bora podizane i sjetvom u rupice. Na nezakorovljenim terenima u području Skradina vrlo uspješno su izvršena pošumljavanja sjetvom sjemena omaške. To je bio najjeftiniji način pošumljavanja, jer se po hektaru sijalo 1–2 kg sjemena uz 1 radničku nadnicu. Danas ima mnogo kultura alepskog bora koje su podignute sjetvom sjemena. U novije vrijeme sadnice se proizvode u plastičnim tuljcima i kontejnerima. Sadi se oko 1.500 biljaka po 1 ha. Primjenjuje se i novi način obrade tla putem riperanja. “Dalmacija”, separat djela “Austro-ugarska monarhija”, Split, 1892. Morfološke karakteristike mogu se dosta razlikovati kod pojedinih ekotipova, ovisno o nasljednim svojstvima. One se očituju u ravnosti debla, finoći grana, obliku češera i anatomiji iglica. N a h a l (1962) je utvrdio da alepski bor ima tri forme: istočnu, zapadnomediteransku i sjevernoafričku. Neki autori kao Fukarek (1959), Rheder (1951) i Krüssma n (1972) smatraju da na temelju morfoloških karakteristika alepski bor pripada skupini var. brutia (Ten.) Henry var. eldarica Medwed. mediteranskih borova grupe “halepensis”, koja ima više varijeteta kao: var. halepensis Krüssm. var. pithyusa (Stev.) Gord. Prema grčkim autorima Moulopoulos-u i Bas s i o t i s -u (1961) te Panetsosu (1975) alepski i brucijski bor se mogu međusobno križati. Prema istraživanjima Vi d a k o v i ć a i K r s t i n i ć a (1974) alepski i brucijski bor se međusobno razlikuju po mnogim morfološkim karakteristikama i anatomskoj građi iglica. Isto tako utvrdili su da u Istri postoje populacije hibrida između alepskog i brucijskog bora. – Biological characteristics of Aleppo pine Izgled prvih kultura podignutih na degradiranom tlu je loš. To se očituje u iskrivljenosti i grbavosti debala i maloj visini oko 10 m. Sljedeća generacija koja se podiže nakon izvršenih prorednih i oplodnih sječa ili požara, pokazuje daleko bolji, ravan uzrast i postiže veće visine. Autoktona šuma alepskog bora na otoku Krapnju dosiže visinu od 20 m. Alepski bor odbacuje svake godine veliku količinu iglica, daleko veću nego druge vrste borova. Te iglice postepeno popunjavaju škrape i prekrivaju površinsku skelet. Njihovim rastvaranjem u procesima humifikacije i mineralizacije stvara se novo plodno šumsko tlo. Tlo koje je kroz stoljeća odneseno erozijom vode i vjetra. To je jedna od najznačajnijih osobina alepskog bora koja ga čini prvorazrednim melioratorom ogoljelog krša. Nakon poboljšanja kvalitete tla, odrasle sastojine alepskog bora sa svojim mrtvim pokrovom djeluju na fizikalne, kemijske i biološke promjene u tlu. Štite tlo od prejake insolacije, usporavaju isparivanje i brzinu otjecanja oborinske vode, četine zadržavaju vlagu u tlu, povoljno djeluju na temperaturu tla, štite mineralni dio od ispiranja i povećavaju kapacitet tla za vodu i zrak. U sloju humusa žive kukci i gliste koji sudjeluju u obrađivanju tla. |