DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 54 <-- 54 --> PDF |
Drugi najznačajniji uzrok propadanja i nestajanja ove biljke s pješčanih staništa u Podravini bilo je nezaustavljivo i agresivno širenje bagrema (Robinia pseudacacia) čiju su sadnju potakli poljoprivrednici, koji su na taj način nastojali barem nekako gospodarski iskoristiti neobraštene pješčane površine. Bagrem je potisnuo svu ishodišnu vegetaciju prevladavajuće pionirske zajednice (Corynephoreto-Festucetum vagina- tae croaticum Sokl. 1941), a s njom i preostale dijelove populacije crnkaste sase. Još ranih šezdesetih godina na malim plješinama gdje bagrem još nije dospio, mogao sam na nekoliko mjesta između Kalinovca i Podravskih Sesveta naći male oaze crnkaste sase s 50 do 100 primjeraka, ali je i ona ubrzo na tim staništima nestala. Slika 2. Populacija crnkaste sase kod Marčana u Hrvatskom zagorju Značajna populacija crnkaste sase u neposrednoj blizini Kalinovca, u smjeru Crnih jarki, nestala je prije petnaestak godina radi odlaganja smeća upravo na tom dijelu pješčanih površina. Na kraju, možemo s velikom sigurnošću ustvrditi kako crnkaste sase u Podravini, tj. na podravskim pijescima više nema. Još prije nje, s tih staništa nestalo je i pjeskovitog smilja (Helicrhysum arenarium) te još nekoliko drugih psamofilnih vrsta. Niti vlastiti pokušaji reintrodukcije na plohu botaničkog rezervata te, koliko mi je poznato, i nastojanja stručnjaka Šumarskog fakulteta koji su je u svom Botaničkom vrtu u Zagrebu razmnožili i dio prenijeli na Đurđevačke pijeske (T r i n a j s t i ć , 1994), nisu urodili plodom. Prije desetak godina, u Istri u okolici Marčane (K r a n j č e v, 1997), otkrivena je velika populacija biljke koja po svim morfološko-anatomskim karakteristikama odgovara crnkastoj sasi, iako neki botaničari to i danas opovrgavaju. Moj nalaz kada je riječ o Istri, potvrđen je i naknadnim nalaženjem 2005. godine istih biljaka na nekoliko mjesta u okolici Žminja te na vršnom grebenu Žbevnice na Ćićariji (Š i n c e k , 2005). Uz to, najprije 1999., a onda i 2005., crnkasta sasa otkrivena je na Vukovoju na Ravnoj gori, na Šegulovom Bregu iznad Marčana u Hrvatskom zagorju (Š i n cek, Kranjčev, 2005) te na Furkovom Bregu iznad Donje Voće (Šincek, 2005), također u Hrvatskom zagorju. Isto tako, više odvojenih populacija crnkaste sase otkriveno je u Žumberku (F o r e n b a c h e r, 1995., Vr b e k , 2001) u okolici naselja Tomaševci, Osunja i Kumičevac. Na svim spomenutim lokalitetima biljke cvatu od kraja mjeseca ožujka do početka svibnja. U Hrvatskom zagorju, u Istri, ali i na području Samoborskog gorja i Žumberka, treba očekivati nove nalaze. Tako smo crnkastu sasu ponovno ustanovili u hrvatskoj flori. Međutim, svi ti novi nalazi odlikuju se nekim posebnostima. Sasa na svim lokalitetima raste na travnjacima, odnosno livadama. Tamo gdje se kosidba obavlja redovito barem jednom godišnje, biljke se normalno razvijaju i ponegdje grade brojne populacije. No, svuda gdje je košnja prestala, sasa znatno smanjuje brojnost populacija i rapidno nestaje, što je posebice dobro vidljivo na području Žumberka u okolici naselja Tomaševci. Dok smo crnkastu sasu na podravskim pijescima poznavali kao tipičnu biljku pješčarku dobro prilagođenu životu na tlu u kojem prevladava silicijev dioksid ili kremen, biljka ni na jednom novom staništu ne živi na pjeskovitom tlu. Tla, doduše, na nekim staništima imaju veće ili manje količine pjeskovitih čestica, ali svuda se razvijaju na vapnenačkoj podlozi, ponegdje na plitkim gotovo skeletnim vapnenačkim tlima, kao što je djelomično slučaj u Istri te na obroncima Vukovoja. Staništa su uvijek južne ekspozicije, gola, neobrasla višim raslinjem, što biljci osigurava dostatne količine svjetlosne energije. Čim se pojavi visoko raslinje koje zapusti čovjek, sasa se povlači, a samo iznimno opstoji u polusje- Slika 3. Stanište crnkaste sase u Marčanu |