DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2005 str. 60     <-- 60 -->        PDF

IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA


MOJA ISTINA, ZAVJET I ISPRIKA


Malo ljudi znam koji su prolazili kroz život ne želeći
utjecati na njega i razvoj događaja oko sebe. Čini se
prirodnim; spoznavati, učiti, predmijevati, boriti se, težiti
ostvarenju svojih ciljeva, ma koliko zapravo naš život
kratko trajao. Da ne ulazim u područje trajanja svijeta,
dugih stoljeća, dovoljno je stati uz gorostasno staro
hrastovo stablo koje bilježi samo dva stoljeća, razmisliti
čemu i kojim je vremenima to stablo sve svjedočilo.
Za razliku od hrasta, ljudsko aktivno ili zrelo produktivno
doba, rijetko prelazi pedeset godina. Ono ispred
je djetinjstvo, rast, mladenačko nadanje i mentalno
formiranje, a ono nakon spomenutih godina vrijeme
je kad nas nataložena i ne baš uvijek sjajna životna iskustva,
ostave istrošene ili barem temeljito pohabane.
Posebno to vrijedi za naše duše. Jedan je književnik
rekao da je život zapravo put od rođenja do razočarenja.
Ne bi bilo dobro kada bi to bilo uvijek samo tako,
priroda se brine da i tu bude raskošnoga bogatstva, razlika
pa onda dakako i ravnoteže.


Kad čovjek prevali taj svoj radno-aktivni put, pa se
u mislima vrati na početak, tek onda temeljito shvati
kako su se i u tom, definitivno kratkom vremenu dogodile
i nepovratno otišle mnoge promjene, tehnološke,
tehničke, razvojne ali i promjene u vrijednosnim sustavima
života. Nema smisla vrednovati život tek po samo
nekom od slučajno izabranih kriterija. Ljepota, punina
sadržaja i unutarnje duhovno zadovoljstvo čovje


na
ka,a, u pravilu i bez iznimaka, strukturirano je po mnou
gim malim sitnim, nevidljivim ali utjecajnim čimbenicima
onoga što nas kroz život nosi i čini zadovoljnim.
Ima nažalost nešto što bih se iskustveno i bez ustručavanja
usudio ustvrditi. Postoji, naime, matematički
strogo zakoniti omjer u strukturi života. Koliko više
naš život podređujemo stjecanju materijalnih dobara,
isto tolikom mjerom gubimo vrijeme, osjećaj, ljudsku
toplinu u zajedništvu, etičke okvire i zapravo pravu ljepotu
življenja. Čvrst sam u uvjerenju kako se područje
duhovnog ili osjećajnoga u životu ne može ograničavati
ili programirati nikakvim okvirima, ni sadržajnima ni
vremenskim. Puno toga mora, kao i u priodi, biti spontano,
jer se kao i u prirodi naprosto ne može robotizirati.
No, kako se savršena priroda o svemu uspješno skrbi,
doći će vrijeme u kojemu će nas život opet usmjeravati
jedne na druge i isto tako prema prirodi. Ne daj
Bože da to bude u nekoj kataklizmičkoj nevolji.


Ma koliko se često pitam; je li to naš najbolji put kojim
idemo, istina je samo jedna: kada bi znali, išli bi si


gurno boljim putem. Tako to i jest u prirodi; najbolja su
vlastita iskustva, pa svaki naš izbor puta moramo kušati
i u cijelosti prijeći. Ta škola puno košta, ali je jedina
prava. A stara istina kako je povijest učiteljica života,
vrijedi za one s dobrim pamćenjem, one koji pamteći ne
ponavljaju greške iz prošlosti.


Promjene o kojima sam govorio tako se brzo događaju,
da se ni mi sami nismo u stanju pripremiti za njih.
Tko bi mogao znati, pa onda i pravovremeno reagirati
na anarhično oslobađanje profitnih razmišljanja i dakako
nametnuta i posebna, neka nova (ne) moralna pravila
igre. Znali smo oduvijek da novac otvara skoro sva
vrata, da sve ama baš sve ima svoju cijenu, no u pravilu
ta se prilagodba znatno prije događa kod onih koji stječu,
nego kod onih koji se moraju od tih “pravila” braniti.
Nije to nepoznanica da će čovjek za položaj, materijalna
dobra pogaziti dojučerašnja pravila, no svakako
nije bilo za očekivati da će to biti tako masovna pojava.
Odjednom sudska presuda, urbanistički plan, diploma,
ekološka studija, zapošljavanje, medicinski tretman i
još mnogo toga našlo se na tržištu.


Ipak, ima nekih stvari koje moraju biti i vječno
ostati nacionalna svetinja, nešto što ne može biti ničije
privatno niti iskoristivo vlasništvo. Naše more,
naše šume i naša prirodna bogatstva, naša pitka voda,
kao i naš jezik materinji. I ne treba ništa više reći.
Nećemo li te naše nacionalne svetinje mi sami izdignuti
na oltar i poštivati, nemojmo očekivati da će ta
dobra, kao niti nas kao narod onda poštivati i tuđin.


U politici to smo navikli gledati, pa se više i ne čudimo
kada rezultati izbora na površinu uzdignu šampione
političke prostitucije. Narod miran i dalje samo
skrušeno od političara-izabranika očekuje, umjesto da
žestoko i s puno logike zahtijeva izvršenje ponuđenog
programa, pa i onda kad je jasno vidljivo da se naši izabranici
više bave provizijom a ne vizijom. A još su stari
Dubrovčani nad vratima kroz koja se ulazilo u zgradu
Velikog vijeća napisali; “Obliti privatorum publica curate”.
Velika je opasnost bude li se takvo ponašanje
preselilo iz politike i počelo događati u struci i znanosti?
Stručnjaci bez morala, velika su opasnost.


Tražeći uzroke takvom odnosu prema zajedničkim
dobrima, svi su me putevi vodili samo i uvijek prema
jednom ishodištu. Svoju domovinu još nismo osjetili
svojom. Još u našem mentalnom sklopu stanuju okamine
predugog povijesnog razdoblja u kojemu je država