DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2005 str. 60 <-- 60 --> PDF |
IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA MOJA ISTINA, ZAVJET I ISPRIKA Malo ljudi znam koji su prolazili kroz život ne želeći utjecati na njega i razvoj događaja oko sebe. Čini se prirodnim; spoznavati, učiti, predmijevati, boriti se, težiti ostvarenju svojih ciljeva, ma koliko zapravo naš život kratko trajao. Da ne ulazim u područje trajanja svijeta, dugih stoljeća, dovoljno je stati uz gorostasno staro hrastovo stablo koje bilježi samo dva stoljeća, razmisliti čemu i kojim je vremenima to stablo sve svjedočilo. Za razliku od hrasta, ljudsko aktivno ili zrelo produktivno doba, rijetko prelazi pedeset godina. Ono ispred je djetinjstvo, rast, mladenačko nadanje i mentalno formiranje, a ono nakon spomenutih godina vrijeme je kad nas nataložena i ne baš uvijek sjajna životna iskustva, ostave istrošene ili barem temeljito pohabane. Posebno to vrijedi za naše duše. Jedan je književnik rekao da je život zapravo put od rođenja do razočarenja. Ne bi bilo dobro kada bi to bilo uvijek samo tako, priroda se brine da i tu bude raskošnoga bogatstva, razlika pa onda dakako i ravnoteže. Kad čovjek prevali taj svoj radno-aktivni put, pa se u mislima vrati na početak, tek onda temeljito shvati kako su se i u tom, definitivno kratkom vremenu dogodile i nepovratno otišle mnoge promjene, tehnološke, tehničke, razvojne ali i promjene u vrijednosnim sustavima života. Nema smisla vrednovati život tek po samo nekom od slučajno izabranih kriterija. Ljepota, punina sadržaja i unutarnje duhovno zadovoljstvo čovje na ka,a, u pravilu i bez iznimaka, strukturirano je po mnou gim malim sitnim, nevidljivim ali utjecajnim čimbenicima onoga što nas kroz život nosi i čini zadovoljnim. Ima nažalost nešto što bih se iskustveno i bez ustručavanja usudio ustvrditi. Postoji, naime, matematički strogo zakoniti omjer u strukturi života. Koliko više naš život podređujemo stjecanju materijalnih dobara, isto tolikom mjerom gubimo vrijeme, osjećaj, ljudsku toplinu u zajedništvu, etičke okvire i zapravo pravu ljepotu življenja. Čvrst sam u uvjerenju kako se područje duhovnog ili osjećajnoga u životu ne može ograničavati ili programirati nikakvim okvirima, ni sadržajnima ni vremenskim. Puno toga mora, kao i u priodi, biti spontano, jer se kao i u prirodi naprosto ne može robotizirati. No, kako se savršena priroda o svemu uspješno skrbi, doći će vrijeme u kojemu će nas život opet usmjeravati jedne na druge i isto tako prema prirodi. Ne daj Bože da to bude u nekoj kataklizmičkoj nevolji. Ma koliko se često pitam; je li to naš najbolji put kojim idemo, istina je samo jedna: kada bi znali, išli bi si gurno boljim putem. Tako to i jest u prirodi; najbolja su vlastita iskustva, pa svaki naš izbor puta moramo kušati i u cijelosti prijeći. Ta škola puno košta, ali je jedina prava. A stara istina kako je povijest učiteljica života, vrijedi za one s dobrim pamćenjem, one koji pamteći ne ponavljaju greške iz prošlosti. Promjene o kojima sam govorio tako se brzo događaju, da se ni mi sami nismo u stanju pripremiti za njih. Tko bi mogao znati, pa onda i pravovremeno reagirati na anarhično oslobađanje profitnih razmišljanja i dakako nametnuta i posebna, neka nova (ne) moralna pravila igre. Znali smo oduvijek da novac otvara skoro sva vrata, da sve ama baš sve ima svoju cijenu, no u pravilu ta se prilagodba znatno prije događa kod onih koji stječu, nego kod onih koji se moraju od tih “pravila” braniti. Nije to nepoznanica da će čovjek za položaj, materijalna dobra pogaziti dojučerašnja pravila, no svakako nije bilo za očekivati da će to biti tako masovna pojava. Odjednom sudska presuda, urbanistički plan, diploma, ekološka studija, zapošljavanje, medicinski tretman i još mnogo toga našlo se na tržištu. Ipak, ima nekih stvari koje moraju biti i vječno ostati nacionalna svetinja, nešto što ne može biti ničije privatno niti iskoristivo vlasništvo. Naše more, naše šume i naša prirodna bogatstva, naša pitka voda, kao i naš jezik materinji. I ne treba ništa više reći. Nećemo li te naše nacionalne svetinje mi sami izdignuti na oltar i poštivati, nemojmo očekivati da će ta dobra, kao niti nas kao narod onda poštivati i tuđin. U politici to smo navikli gledati, pa se više i ne čudimo kada rezultati izbora na površinu uzdignu šampione političke prostitucije. Narod miran i dalje samo skrušeno od političara-izabranika očekuje, umjesto da žestoko i s puno logike zahtijeva izvršenje ponuđenog programa, pa i onda kad je jasno vidljivo da se naši izabranici više bave provizijom a ne vizijom. A još su stari Dubrovčani nad vratima kroz koja se ulazilo u zgradu Velikog vijeća napisali; “Obliti privatorum publica curate”. Velika je opasnost bude li se takvo ponašanje preselilo iz politike i počelo događati u struci i znanosti? Stručnjaci bez morala, velika su opasnost. Tražeći uzroke takvom odnosu prema zajedničkim dobrima, svi su me putevi vodili samo i uvijek prema jednom ishodištu. Svoju domovinu još nismo osjetili svojom. Još u našem mentalnom sklopu stanuju okamine predugog povijesnog razdoblja u kojemu je država |