DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2005 str. 60 <-- 60 --> PDF |
IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA MOJA ISTINA, ZAVJET I ISPRIKA Malo ljudi znam koji su prolazili kroz život ne želeći utjecati na njega i razvoj događaja oko sebe. Čini se prirodnim; spoznavati, učiti, predmijevati, boriti se, težiti ostvarenju svojih ciljeva, ma koliko zapravo naš život kratko trajao. Da ne ulazim u područje trajanja svijeta, dugih stoljeća, dovoljno je stati uz gorostasno staro hrastovo stablo koje bilježi samo dva stoljeća, razmisliti čemu i kojim je vremenima to stablo sve svjedočilo. Za razliku od hrasta, ljudsko aktivno ili zrelo produktivno doba, rijetko prelazi pedeset godina. Ono ispred je djetinjstvo, rast, mladenačko nadanje i mentalno formiranje, a ono nakon spomenutih godina vrijeme je kad nas nataložena i ne baš uvijek sjajna životna iskustva, ostave istrošene ili barem temeljito pohabane. Posebno to vrijedi za naše duše. Jedan je književnik rekao da je život zapravo put od rođenja do razočarenja. Ne bi bilo dobro kada bi to bilo uvijek samo tako, priroda se brine da i tu bude raskošnoga bogatstva, razlika pa onda dakako i ravnoteže. Kad čovjek prevali taj svoj radno-aktivni put, pa se u mislima vrati na početak, tek onda temeljito shvati kako su se i u tom, definitivno kratkom vremenu dogodile i nepovratno otišle mnoge promjene, tehnološke, tehničke, razvojne ali i promjene u vrijednosnim sustavima života. Nema smisla vrednovati život tek po samo nekom od slučajno izabranih kriterija. Ljepota, punina sadržaja i unutarnje duhovno zadovoljstvo čovje na ka,a, u pravilu i bez iznimaka, strukturirano je po mnou gim malim sitnim, nevidljivim ali utjecajnim čimbenicima onoga što nas kroz život nosi i čini zadovoljnim. Ima nažalost nešto što bih se iskustveno i bez ustručavanja usudio ustvrditi. Postoji, naime, matematički strogo zakoniti omjer u strukturi života. Koliko više naš život podređujemo stjecanju materijalnih dobara, isto tolikom mjerom gubimo vrijeme, osjećaj, ljudsku toplinu u zajedništvu, etičke okvire i zapravo pravu ljepotu življenja. Čvrst sam u uvjerenju kako se područje duhovnog ili osjećajnoga u životu ne može ograničavati ili programirati nikakvim okvirima, ni sadržajnima ni vremenskim. Puno toga mora, kao i u priodi, biti spontano, jer se kao i u prirodi naprosto ne može robotizirati. No, kako se savršena priroda o svemu uspješno skrbi, doći će vrijeme u kojemu će nas život opet usmjeravati jedne na druge i isto tako prema prirodi. Ne daj Bože da to bude u nekoj kataklizmičkoj nevolji. Ma koliko se često pitam; je li to naš najbolji put kojim idemo, istina je samo jedna: kada bi znali, išli bi si gurno boljim putem. Tako to i jest u prirodi; najbolja su vlastita iskustva, pa svaki naš izbor puta moramo kušati i u cijelosti prijeći. Ta škola puno košta, ali je jedina prava. A stara istina kako je povijest učiteljica života, vrijedi za one s dobrim pamćenjem, one koji pamteći ne ponavljaju greške iz prošlosti. Promjene o kojima sam govorio tako se brzo događaju, da se ni mi sami nismo u stanju pripremiti za njih. Tko bi mogao znati, pa onda i pravovremeno reagirati na anarhično oslobađanje profitnih razmišljanja i dakako nametnuta i posebna, neka nova (ne) moralna pravila igre. Znali smo oduvijek da novac otvara skoro sva vrata, da sve ama baš sve ima svoju cijenu, no u pravilu ta se prilagodba znatno prije događa kod onih koji stječu, nego kod onih koji se moraju od tih “pravila” braniti. Nije to nepoznanica da će čovjek za položaj, materijalna dobra pogaziti dojučerašnja pravila, no svakako nije bilo za očekivati da će to biti tako masovna pojava. Odjednom sudska presuda, urbanistički plan, diploma, ekološka studija, zapošljavanje, medicinski tretman i još mnogo toga našlo se na tržištu. Ipak, ima nekih stvari koje moraju biti i vječno ostati nacionalna svetinja, nešto što ne može biti ničije privatno niti iskoristivo vlasništvo. Naše more, naše šume i naša prirodna bogatstva, naša pitka voda, kao i naš jezik materinji. I ne treba ništa više reći. Nećemo li te naše nacionalne svetinje mi sami izdignuti na oltar i poštivati, nemojmo očekivati da će ta dobra, kao niti nas kao narod onda poštivati i tuđin. U politici to smo navikli gledati, pa se više i ne čudimo kada rezultati izbora na površinu uzdignu šampione političke prostitucije. Narod miran i dalje samo skrušeno od političara-izabranika očekuje, umjesto da žestoko i s puno logike zahtijeva izvršenje ponuđenog programa, pa i onda kad je jasno vidljivo da se naši izabranici više bave provizijom a ne vizijom. A još su stari Dubrovčani nad vratima kroz koja se ulazilo u zgradu Velikog vijeća napisali; “Obliti privatorum publica curate”. Velika je opasnost bude li se takvo ponašanje preselilo iz politike i počelo događati u struci i znanosti? Stručnjaci bez morala, velika su opasnost. Tražeći uzroke takvom odnosu prema zajedničkim dobrima, svi su me putevi vodili samo i uvijek prema jednom ishodištu. Svoju domovinu još nismo osjetili svojom. Još u našem mentalnom sklopu stanuju okamine predugog povijesnog razdoblja u kojemu je država |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2005 str. 61 <-- 61 --> PDF |
bila shvaćana tuđinom, pa je bilo i nužno i časno otkidati od nje ili barem uništavati je kao tuđina. Moralnu letvicu naših djedova zakopali smo u zemlju, pa sad svaka grabež ima kvalifikaciju spretnosti ili snalažljivosti. Vani, u svijetu, redovito smo se divili redu, čistoći i dobro znali, kako na primjer nije dopušteno parkirati na mjestu gdje stoji znak zabrane, kod kuće u našoj domovini, svoju smo snagu i dakako primitivizam uvijek dokazivali gazeći, a i takva načela. Jedan je moj sugrađanin uporno odbijao plaćati organizirani odvoz smeća, nalazeći opravdanje i obranu u svojoj “mudrosti”, kako on svoje smeće sam riješava, vozeći ga u šumu. Slika 3a U borbi za očuvanje šume Repaš I tako, čitav život oko nas sa svim svojim sitnicama nudio je izazivao i zahtijevao stalno sukobljavanje, borbu, trošenje i dakako sporo napredovanje. Progonio me je osjećaj kako netko mora činito to što nosim kao svoju misiju, jer će inače svi stalno plaćati danak, i s tiha se usput nadao, možda kad me drugi vide i oni krenu mojim stopama. Izranjavan često sam padao, dizao se i ponovno činio isto. Znao sam da sam za dosta značajnu većinu zbog toga bio uvijek samo obična budala, pa ipak, lagao bih kad bih rekao da su me te kvalifikacije kosile, dapače nosila me vjera i istina kako se samo borbom i dijalogom mogu događati dobre stvari. Slika 2. Varočki lug moramo zaštiti! Znam da su se neke stvari u struci ipak postigle. Intenziteti u njezi sastojina prorjeđivanjem u prosjeku su se u normalnim sastojinama udvostručili, pronašli smo put prirodne obnove lužnjakovih sastojina sušenjem narušenih stanišnih i sastojinskih prilika. Tijekom svih zahvata u sastojinama gospodarili smo staništem, jednaki tretman njege imala je sastojina, tlo i voda. Na tom putu finu i istančanu misao vodilju nosio je naš Šumarski fakultet. Mnoge sam divne šumare sretao i na dobrom dijelu životnog puta od njih učio, s njima prijateljevao i vrlo intenzivno surađivao. Jedan značajan dio života mogao bih obilježiti vremenom radosti stvaranja. Iza tog, tri desetljeća dugog razdoblja, ostala su i stoje terenska svjedočanstva. Bio je to stručno intenzivan život i život vrlo izoštrene socijalne osjetljivosti. Brigu o uvjetima rada svih uposlenika u šumi osjećao sam svojom moralnom i stručnom obvezom. Ostali su nekakvi moji rezultati koje mi nitko ne može oduzeti, pa kad i padnem u krizu, odem među svoje hrastove, ispričam se s njima, steknem mir i vratim se kući zadovoljan. U tim promjenama kojima svjedočimo, puno se je toga promijenilo, a meni se čini, na žalost na gore. Zastrašujuće “činovničko” ponašanje u kojem se ne mora ™K..o„;„;.,o::. Slika 3b Rastajemo se zadovoljni |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2005 str. 62 <-- 62 --> PDF |
Slika 4. Mjesto smirenja ništa misliti, već slušati i raditi onako kako se “odozgo” naredi. Treba li većeg svjedočanstva od naše ukupne nemoći da izmijenimo bjelodano pogrešne propise u uređivanju šuma, ne pitajući koliko smo zbog toga uzaludno stvarali goleme troškove. Metode, bešćutnost i surovost zlih, uvijek je jača od svakog entuzijazma poštenih. Međuljudske odnose, preplavilo je primitivno mudrijašenje. Resorne institucije države, gdje bi trebala stanovati vrhunska struka i kompetentna arbitraža, mijenjale su kadrove sa svakim izborima, neovisno od dokazane stručnosti, poštenja i morala. U takvom okruženju izlaz se najčešće nalazio u tužnoj fazi bezpogovornog pristajanja na sve. Matoš bi rekao: “Teško otatdžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne.” No, ne znam je li utješna istina kako su i svi drugi narodi na svom putu tranzicije prema ustrojavanju demokratskih društava prolazili isti takav put. Preskakati stepenice ne možemo i nećemo. Sigurno će doći vrijeme kada ćemo shvatiti kako je naša sudbina uvijek rezultat stanja našega uma. Sada se čini jasno prepoz natljivim kako je puno lakše izmijeniti značke, simbole i zastave od mentaliteta. Kad je riječ o tako nužnim genetskim promjenama, znajmo da one zahtijevaju vrijeme. A čovjek će uvijek više voljeti onoga koji ga uvjerava kako on dobro misli, i isto toliko mrziti onoga koji ga tjera da stvarno on sam mora misliti. I sad valja pronalaziti puteve izlaza. Osobno čvrsto sam uvjeren da će putevi biti pronađeni. Razvoj situacije dovest će ljude do jasnih spoznaja kako se iz udobnih klupa gledališta moraju preseliti na igralište. Kada naš nacionalni mentalni sklop prepozna snagu kolektiva, kada shvatimo da se za opstanak nas i naše djece mora ustrojiti pravna država, pa onda i sve njene institucije na načelima jasnih moralnih, vrijednosnih i pravnih normi, treba očekivati udruživanje mladih, sposobnih, obrazovanih i nadasve čestitih ljudi, pa onda i njihov ulazak u prostorije gdje se odlučuje o budućnosti države i sviju nas. Jedini temelj na kojemu se ovo o čemu govorim može izgrađivati je obrazovanje, koje podrazumijeva razvijanje sposobnosti; kako tjelesnih tako umnih i dakako, posebno moralnih. To osjećam i nosim kao svoj zavjet i vjeru. Kada ne bih u to vjerovao, ne bi vrijedilo živjeti. Prirodno je da me nakon četri desetljeća na igralištu, napušta snaga i mogućnost. Isto tako prirodno je i nužno otvarati prostor mladim i sposobnim ljudima, kao što pomladku hrasta treba svijetlo. Trudio sam se živjeti i raditi čestito, dakako u skladu sa svojim mogućnostima. Cijelo sam to vrijeme pokušavao biti svoj, češće spreman na lomove nego na vijanja. Znam da nisam mogao na tom putu proći bez grešaka, posebno u razini uljuđenosti odnosa među ljudima. Sve što sam činio, činio sam u dubokom i iskrenom uvjerenju da se borim za stručna i moralna načela. Zato, prilika je i vrijeme za iskrene isprike svima koje sam na bilo koji način u žaru stručnih sukoba ili kritika povrijedio. Tomislav Starčević |