DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2005 str. 62 <-- 62 --> PDF |
Slika 4. Mjesto smirenja ništa misliti, već slušati i raditi onako kako se “odozgo” naredi. Treba li većeg svjedočanstva od naše ukupne nemoći da izmijenimo bjelodano pogrešne propise u uređivanju šuma, ne pitajući koliko smo zbog toga uzaludno stvarali goleme troškove. Metode, bešćutnost i surovost zlih, uvijek je jača od svakog entuzijazma poštenih. Međuljudske odnose, preplavilo je primitivno mudrijašenje. Resorne institucije države, gdje bi trebala stanovati vrhunska struka i kompetentna arbitraža, mijenjale su kadrove sa svakim izborima, neovisno od dokazane stručnosti, poštenja i morala. U takvom okruženju izlaz se najčešće nalazio u tužnoj fazi bezpogovornog pristajanja na sve. Matoš bi rekao: “Teško otatdžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne.” No, ne znam je li utješna istina kako su i svi drugi narodi na svom putu tranzicije prema ustrojavanju demokratskih društava prolazili isti takav put. Preskakati stepenice ne možemo i nećemo. Sigurno će doći vrijeme kada ćemo shvatiti kako je naša sudbina uvijek rezultat stanja našega uma. Sada se čini jasno prepoz natljivim kako je puno lakše izmijeniti značke, simbole i zastave od mentaliteta. Kad je riječ o tako nužnim genetskim promjenama, znajmo da one zahtijevaju vrijeme. A čovjek će uvijek više voljeti onoga koji ga uvjerava kako on dobro misli, i isto toliko mrziti onoga koji ga tjera da stvarno on sam mora misliti. I sad valja pronalaziti puteve izlaza. Osobno čvrsto sam uvjeren da će putevi biti pronađeni. Razvoj situacije dovest će ljude do jasnih spoznaja kako se iz udobnih klupa gledališta moraju preseliti na igralište. Kada naš nacionalni mentalni sklop prepozna snagu kolektiva, kada shvatimo da se za opstanak nas i naše djece mora ustrojiti pravna država, pa onda i sve njene institucije na načelima jasnih moralnih, vrijednosnih i pravnih normi, treba očekivati udruživanje mladih, sposobnih, obrazovanih i nadasve čestitih ljudi, pa onda i njihov ulazak u prostorije gdje se odlučuje o budućnosti države i sviju nas. Jedini temelj na kojemu se ovo o čemu govorim može izgrađivati je obrazovanje, koje podrazumijeva razvijanje sposobnosti; kako tjelesnih tako umnih i dakako, posebno moralnih. To osjećam i nosim kao svoj zavjet i vjeru. Kada ne bih u to vjerovao, ne bi vrijedilo živjeti. Prirodno je da me nakon četri desetljeća na igralištu, napušta snaga i mogućnost. Isto tako prirodno je i nužno otvarati prostor mladim i sposobnim ljudima, kao što pomladku hrasta treba svijetlo. Trudio sam se živjeti i raditi čestito, dakako u skladu sa svojim mogućnostima. Cijelo sam to vrijeme pokušavao biti svoj, češće spreman na lomove nego na vijanja. Znam da nisam mogao na tom putu proći bez grešaka, posebno u razini uljuđenosti odnosa među ljudima. Sve što sam činio, činio sam u dubokom i iskrenom uvjerenju da se borim za stručna i moralna načela. Zato, prilika je i vrijeme za iskrene isprike svima koje sam na bilo koji način u žaru stručnih sukoba ili kritika povrijedio. Tomislav Starčević |