DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2005 str. 85     <-- 85 -->        PDF

OBLJETNICE


BISKUP JOSIP JURAJ STROSSMAYER UZGAJIVAČ
DIVLJAČI I LJUBITELJ LOVA


O biskupu, političaru i meceni Josipu Jurju Strossmayeru
tijekom ove godine mnogo se pisalo i govorilo.
Na velikom skupu održanom početkom ove godine na
Filozofskom fakultetu u rodnom mu Osijeku, gdje je taj
“veliki biskup velike biskupije” došao na svijet prije
ravno 190 godina (4. veljače 1815.), rečeno je da je za
svog života stvorio brojna kulturna i druga dobra, od podizanja
škola i sakralnih objekata do pokretanja naprednog
gospodarstva, a posebno je istaknuta njegova dobrotvornost.
U vrijeme kada su i drugi imućni pripadnici
našeg naroda i Crkve, naglašeno je na skupu, imali i
mogli dati, jedino je biskup Strossmayer kao “najdarežljiviji
mecena” obilno darovao i pomagao. “Dao
nam je sve što imamo, dao nam je sve što je imao”, zapisano
je u nekrologu Jakova Čuka 1905. g. (Vanđura
2005). Njegove nesebičnosti, dobrotvorstva i vizionar


“Dao nam je sve što imamo,
dao nam je sve što je imao”


J. Čuka 1905.
stva, ove se godine posebno sjetila Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti (HAZU), kojoj je, rečeno je na
svečanosti prilikom obilježavanja 190. obljetnice rođenja
i 100. obljetnice smrti, velikim novčanim darom
1860. g. dao temelje, da bi je sedam godina kasnije kao
njezin pokrovitelj i svečano otvorio. Mudrošću, snagom
volje i nesebičnošću izgradio je velebnu katedralu u Đakovu,
gdje je i okončao svoj životni vijek 8. travnja
1905. Na kulturnom planu ne manje zasluge đakovački
biskup ima i za osnivanje Zagrebačkog sveučilišta i galerije
na Zrinjevcu, koja, poklonivši joj više od 300 remek
djela svjetske umjetnosti, s pravom danas nosi njegovo
ime, želeći time “da Hrvatska uđe u Europu ne kao
njezina prikrpa, nego kao zemlja koja ima što ponuditi
starom kontinentu”.


VELIKI ZALJUBLJENIK U SLAVONSKE ŠUME


Kao jedan od najistaknutijih ljudi svoga vremena
(prema nekima ravan mu je bio samo “željezni kancelar”
Otto von Bismarck), dobro upućen u sva zbivanja
u svijetu i u nas, biskup Strossmayer je još kao student
teologije u Pešti i Beču zavolio lov i divljač. “Rijetki
znaju da je bio lovac i veliki zaljubljenik u slavonske
šume, prirodu, da je iskoristio svaki slobodni trenutak
da prohoda na zraku, da provjeri je li divljač nahranjena...
U slavonskim se šumama nadahnjivao detaljima,
pazeći na harmoniju kao priču čovjekova postanka i
opstanka” (Sikora 2005). Mnogo se lakše mirio s činjenicom
da su usporedo s revolucionarnim previranjima
sredinom 19. st. pali i posljednji feudalni privilegij,
nego što je naglom i nekontroliranom slobodom lova
mnoga divljač bila nemilice tamanjena, a od kad su “i
jeleni u mnogih predjelih Hrvatske posvema nestali”
(Frković 2005). Osluškujući opetovane pozive upravo
ustanovljenog prvog hrvatskog Društva za obranu
lova (osnovano 1881.) u “vezi podizanja lova, uzgoja
divljači i borbe protiv zvjerokradica”, a i glas svoje savjesti,
biskup i tu ne štedi novac trošeći ga na svoje
“zvierinjake”, zbog čega je u više navrata bio prozivan
da troši crkveni novac za svjetovne svrhe (Cepelić i
Gardaš 2004). Ne obazirući se na to, stolujući u Đakovu
punih 55 godina, raspolagao je ogromnim zemljištem
na kojemu je razvio vrlo razgranato gospodarstvo,
“od vinograda koje je zasađivao i ergela koje je


razmnožio”. Prema nekim izvorima njegov je posjed
godišnje ostvarivao prihod od 150 do 300 tisuća forinti.


Josip Juraj Strossmayer, đakovački biskup




ŠUMARSKI LIST 11-12/2005 str. 86     <-- 86 -->        PDF

“ZVIERINJACI” ĐAKOVAČKOG BISKUPSKOG VLASTELINSTVA


O Strossmayeru kao uzgajivaču divljači i lovcu najobjektivniju
sliku dali su njegovi “živi svjedoci” Matija
P a v i ć i Milko Cepe l ić , koji, kako je to u uvodu reprint
izdanja njihove knjige o životu i djelu Josipa Jurja
Strossmayera napisao biskup Ćiril Kos, “iznose ono
što su vidjeli i čuli”. Prema njihovim zapisima (poglavlje
VIII. Zvierinjaci) još je početkom 18. st. u Đakovačkom
biskupskom vlastelinstvu postojao “zvierinjak”,
ograđeno uzgajalište divljači, u šumi između
Dragotina i Svetoblažja, ali “nije moguće danas znati
kakva je to bila zvierad i tko je zasnovao zvierinjak”. Do
Strossmayerovog djelovanja bilo je tu još takvih uzgajališta,
koje su ustanovljavali njegovi predšasnici bis


kup Bakić (1716–1749), biskup Krtica (1773–1805)
i biskup Mandić (1806–1815). Tako se prema popisu
iz 1806. g. spominje zvjerinjak za uzgoj divljih svinja
kod Đurđanaca, istočno od Đakova, uzgajalište u Dračicama
na potoku Jošavi za jelensku i srneću divljač, fazanerija
u Garovom dolu, kasnije Ptičnjaku i još jedan
zvjerinjak “za veprove” u Berku (Sršan 2005). Potonja
tri “zvierinjaka” postojala “su sve do magjarske
bune”, kada su “naši seljaci mislili da je prestala razlika
izmeđ vlastelinskog i njihovog posjeda, pak navališe u
sva tri zvierinjaka... rušila se ograda, ubijala divljač,
sjekla šuma, pa to bez ikakove zaprieke”.


SKRB BISKUPA O DIVLJAČI I ZVJERINJACIMA


Preuzevši ostatke od ostataka, biskup je “zapustio
zvierinjak u Berku, buduć je izvan ruke”, dok je onaj u
Jošavi, zvan Mandićev košutnjak 1856. g. obogatio novim
kontigentom divljih svinja. Iste godine “o velikom
svome trošku” povećao ograđeno uzgajalište u Garovom
dolu, ogradivši značajan kompleks šume, što drvenom
ogradom što mrežom, za jelene lopatare i fazane.
Iako trošak kupnje lopatara u Francuskoj zacijelo
nije bio malen, “par košuta s jelenom” veliki je mecena
poklonio zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Jurju de
Varalya Hauliku za ures park šume Maksimir. Zaslugom
biskupa Strossmayera ograđeno uzgajalište Košutnjak
(135 jutara), pišu njegovi suvremenici o njegovoj
pedesetgodišnjici biskupovanja (1900), održalo se
punih pola stoljeća. Doduše, divlje svinje zbog visokih
troškova uzgoja (bilo je godina kada je 150 “krmaka”
pojelo godišnje “750 mjerova kukuruza u klipovima”),
teškom su privolom biskupa izlovljene 1885/86. godine,
a fazani, umjesto da ih se drži u volijerama, ispušteni
su u okolne šume Mačkovca, obogaćeni novom pošiljkom
iz Češke 1898. g. Da to nije bilo jeftino, rječito
govori podatak da se svaki fazan plaćao 10 kruna.


O skrbi biskupa o divljači i zvjerinjacima P a vi ć C
e p e l i ć (1900) su zabilježili: “Biskup se je vazda
starao za svoje zvierinjake. Zalazio je preko godine
vrlo često i u jedan i u drugi. U mladjim godinama
gotovo svakog mjeseca, kasnije sve do svoje osamdesete,
barem dva puta preko ljeta. Malo je bilo gosti,
koji bi se kod njega par dana zadržali a da jih ne bi ili
slao ili sam vodio u ubavi košutnjak. Tako su biele jelene
(jelene lopatare, op. A. F.) njegove vidili ne samo
Hrvati, nego i mnogi odlični sinovi Francezke i Italije


It
j


– česti gosti biskupovi. Posebnu brigu pridavao je
ee prehrani
i prihrani divljači, nastojeći da ona ne bude slaba
i mršava “uslied loše i manjkave hrane”. Za “udobnost
jelena dao je podići specijalno pojilište, kako bi divljač
imala uvijek svježe vode. “Isto tako nije dopuštao da se
ama i jedno stablo u Košutnjaku posječe, a jer se je
zimi 1870... to ipak dogodilo, ukorio je upravu i zapovijedio
da se na izsječenom prostoru posade divlji kestenovi,
kojih plod jeleni rado jedu”... “jer naš Ptičnjak
imade biti perivoj”.
NEUSTRAŠIV LOVAC NA DIVLJE SVINJE I VUKOVE


Što se samoga lova i odstrjela tiče, biskup si je i tu
nametnuo visoka pravila ponašanja. Plemenitu divljač,
poput jelena “nije išavao nikada ubijati, ali vepra za
mladjih godina rado”. Njegovi su suvremenici zabilježili
tako dva slučaja kada je neustrašivi lovac u skupnom
lovu na divlje svinje “sigurnom rukom i dobrim
okom dao vatru pušci i sastavio vepra usred slipog oka
na ciglih pet koračaja pred sobom”. Posebno je volio
ubijati vukove i lisice od dlakave te ptice grabljivice od
pernate divljači. “Siečnja 1864. za dubokoga sniega naredio
je lov na kurjake u djakovačkom Gaju. Ustrielili
su ih toga dana 13 komada, od kojih je pet otpadalo na
biskupa. Sve do 1888. lovio je svake zime po svome


parku orlove, sokolove i kanjove (škance mišare, op. A.
F.), pa ih je znao pojedine zime i preko 30 komada srušiti”,
a sve u želji “da mu park bude pun ptica pjevica”.


Toliko o biskupu Strossmayeru kao uzgajivaču divljači
i ljubitelju lova. Zacijelo je i u šumarstvu ostavio
svjetlog traga, što bi valjalo istražiti i predočiti javnosti.
Za uzor neka budu Hrvatske vode, koje svoj dan
obilježavaju svake godine 7. rujna, jer je toga dana daleke
1876. g. započela organizirana vodogospodarska
djelatnost u Hrvatskoj. Naime, toga je dana ustanovljena
Zadruga za regulaciju rijeke Vuke, na čijem je čelu
bio nitko drugi do biskup Josip Juraj Strossmayer
(Blagus 2005).