DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2005 str. 93 <-- 93 --> PDF |
L’ITALIA FORESTALE E MONTANA (ća.p.t o ekonomskim i tehničkim odnosima – izdanje šumarske Akademije znanosti – Firenze) iz broja 4. srpanj – kolovoz izdvajamo: Orazio Ciancio: Modeli održivog gospodarenja šumskim sustavima radi očuvanja složenosti i biološke raznolikosti Ovaj broj časopisa donosi priloge prezentirane u okviru Nacionalnog istraživačkog projekta organiziranog u Firenzi 15. veljače 2005. g., kojeg je financiralo Ministarstvo obrazovanja, sveučilišta i istraživanja. Održivost i bioraznolikost su međusobno ekološki povezane. Bioraznolikost nije jedini parametar koji definira kriterije očuvanja ekosustava, ali ipak predstavlja razlikovni znak prirode i tvori osnovu ekološke stabilnosti. Koncept biološke raznolikosti predstavlja mnogo više od obične zaštite pojedinih vrsta i biotopa, obuhvaća funkcioniranje ekosustava i uključuje evolutivne procese među sastavnim komponentama. Kritične točke za očuvanje složenosti i raznolikosti talijanskih šumskih sustava uglavnom proizlaze iz dva suprotna fenomena: a) uznapredovala ekonomska marginalizacija, koja može vratiti unatrag evolutivne procese, b) pojednostavljenje zahvata nad kulturama s koncen tracijom u otvorenim i tržišno interesantnim šuma ma (panjače). Koncept pretpostavke za održivo gospodarenje ovog Projekta temelji se na: 1. šumarstvu na prirodnoj osnovi, 2. renaturalizaciji jednostavnih šumskih sustava i 3. povratu tradicionalnih oblika gospodarenja, putem integracije očuvanja biološke reprodukcije i povijesno- kulturalnih vrijednosti. U ovom Projektu sudjelovalo je 8 istraživačkih jedinica talijanskih sveučilišta: Sveučilište “La sapienza” – Rim, Sveučilište Torino, Sveučilište Firenza, Sveučilište Tuscia, Sveučilište Calabria, Sveučilište Parma, Sveučilište Basilicata i Sveučilište Padova. Ovaj projekt dao je velik doprinos znanstvenom, eksperimentalnom i tehničkom planu, koji će koristiti operativi i dati novi impuls aktivnostima za očuvanje biološke raznolikosti i složenosti šumskih sustava. Susanna Nocentini: Očuvanje složenosti i biološke raznolikosti šumskih sustava Definicija modela održivog gospodarenja šumskim sustavima za očuvanje biološke raznolikosti zahtijeva kompleksne analize interakcija koje obilježavaju funkcioniranje ekosustava preko višestrukih prostorno-vremenskih odnosa. Karakteristike prirodnih sustava kontinuirane su promjene, te nije cilj očuvati “status quo”, već postići da populacije mogu prihvatljivo odgovoriti na ambijentalne promjene. Mnogi procesi koji proizvode i podržavaju biološku raznolikost šumskog ekosustava dogodili su se u dalekoj prošlosti, te da bi se razumjela sadašnjost potrebno je poznavati prošlost. U istraživačkom promatranju evidentno je da različita razdoblja proizvode različite rezultate. Ekosustavi nisu ograničeni nepropusnim granicama. Prostorni okvir u kojemu se odvijaju različiti procesi od osobite je važnosti za njihovo funkcioniranje, te znanstvenici pridaju veliku pozornost utjecaju rascjepkanosti i prostorne izolacije staništa na karakteristike, vitalnost i mogućnost očuvanja populacije. Talijanski šumski krajolik sastavljen je od skupa različitih karakteristika, koje su proizvod interakcije njihove povijesne kulture, načina gospodarenja i kvalitete staništa. Tako za očuvanje bioraznolikosti treba djelovati u vremenu i prostoru različitim izborom gospodarenja. Kao primjer mogućnosti u planiranju očuvanja biološke raznolikosti autorica članka navodi različite inačice u gospodarenju šumama, vodeći računa da je u Italiji najčešći oblik gospodarenja panjača. Predložene uzgojne opcije su: 1. nastaviti s gospodarenjem u obliku panjača, 2. vršiti konverziju u složene panjače, 3. razvijati konverziju u visoku šumu i 4. ostaviti panjače prirodnoj evoluciji. Ove različite opcije imaju različite učinke na raznolikost strukture i funkcionalnost šumskog pokrova te izgled krajolika. Od posebne je važnosti planirati u vremenu i prostoru te različite opcije, ali također voditi računa o zaštiti delikatnih predjela, kao na primjer remiza za divljač i mjesta za reprodukciju i gniježđenje zaštićenih životinjskih vrsta. Šumski ekosustavi su složeni biološki sustavi na koje utječu prirodni i antropološki čimbenici koje treba ispravno valorizirati, a način gospodarenja prilagoditi vremenu i prostoru radi očuvanja te vrijedne povijesno- kulturne baštine. Federico Maetzke, Davide Travaglini: Šume pinije u Toscani – prijedlozi gospodarenja za očuvanje biološke raznolikosti Priobalni borici u Toscani pokrivaju više od 5600 ha, a sastavljeni su pretežito od pinije (Pinus pinea L.), primorskog bora (Pinus pinaster Ait) i djelomično od alep |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2005 str. 94 <-- 94 --> PDF |
skog bora (Pinus halepensis Mill.). Po podrijetlu su umjetno podignuti sustavi, koji su se s vremenom naturalizirali u priobalni krajolik. Već od 1600. g. započeta je sadnja borova u cilju zaštite tla izloženog jakoj eroziji, ali i za proizvodnju jestivih plodova – pinjola. Sadilo se paralelno s obalom, a često na široke zone uklonjene makije, ili na pješčane priobalne nanose. Tijekom vremena ovi su borici postali vrijednost od općeg interesa s ambijentalnog, povijesno-kulturalnog i turističko-rekreativnog stajališta, što je potaklo istraživanja za odabir adekvatnih strategija gospodarenja. Tradicionalno gospodarenje boricima pinije koji su podignuti kao visoke jednodobne kulture za proizvodnju plodova (i drveta), sastojalo se u goloj sječi nakon ophodnje od 70. do 90. i 100. g. i naknadnom umjetnom obnovom. Primjena ovog oblika gospodarenja zahtijeva uklanjanja postojeće vegetacije drveća i grmlja radi obavljanja sadnje biljaka ili sijanja sjemena. Sljedili su razni uzgojni radovi: čišćenje, kresanje grana i prorede, kojima se s vremenom regulirala početna gustoća. U literaturi postoje različiti prijedlozi o početku tih zahvata te broju stabala po hektaru u raznim periodima starosti. Tako na primjer Biondi i Righini (1910. g.) predlažu čišćenje u 7. godini starosti da bi se dobila gustoća od 4000 biljaka po ha, te prorede sa kresanjem grana u 12., 19. i 27. g. s pratećom gustoćom od 800, 200 i 100 stabala po ha. Kod drugih autora uzgojne mjere su skoro istovjetne sa razlikama u periodima uzgojnih intervencija. Radi pronalaženja adekvatnog gospodarenja s priobalnim boricima vršena su istraživanja na dvije lokacije: borik Versiliana u provinciji Lucca i borik Tomboli di Cecina. Iz istraživanja na ove dvije lokacije proizlazi da je ispod dominantne etaže borova jako razvijen sloj drveća i grmlja sastavljen uglavnom od autohtonih vrsta, što osigurava bogatu biološku raznolikost. Sa gledišta izgleda krajolika i rekreativno-turističkih zahtijeva, ovo stanje odgovara sve do momenta kada se zbog starosti trebaju ukloniti dominantna stabla koja upravo daju specifičan izgled krajoliku. Zbog toga su istraživanja fokusirana na tretiranje istodobnih borika i iniciranje procesa za postizavanje raznodobnosti uz moguću prirodnu obnovu. U tu svrhu potreban je pristup sa sustavnim uzgojnim zahvatima koji prate evolutivni razvoj postojeće vegetacije. Ti sustavni uzgojni zahvati predlažu se u nekoliko alternativa: 1. postepena zamjena borovih sastojina sa stabilnijim suvislim sastojinama koje ekološki pripadaju ovom području. Ta alternativa osigurava uspostavljanje stabilnog šumskog kompleksa, ali donosi progresivni gubitak dosadašnjeg identiteta, bez četinjača koje su obilježavale krajolik. 2. transformacija istodobnih borovih sastojina s opreznim i često ponavljanim zahvatima na malim površinama u raznodobne sastojine. Ova alternativa osigu rava ostanak borova, ali uz pratnju vrsta mediteran ske makije. Uz pažljive uzgojne zahvate osigurava se prirodna obnova borova, a u nekim slučajevima potrebno je unositi sadnice. 3. progresivna obnova borika u većim grupama sadnjom sadnica čime se dobiju istodobne skupine. U čistine nakon sječe ili uginuća stabala mogu se unositi zajedno pinije i česmina i to rasadnički materijal većih dimenzija (u makrofitokontejnerima lokalne proizvodnje). Ako se ovakva obnova vrši progresivno u vremenu i prostoru dobije se nakon dužeg vremena mozaik raznodobnih grupa borova, koje daju sličan izgled uobičajenom krajoliku. I u ovoj situaciji potrebno je održati sloj česmine i makije ispod borova. Očito je da 2. i 3. alternativa omogućuju veću sigurnost postizanja kompromisa između zadržavanja “produktivnih borika” i očuvanja florističke raznolikosti. Biološku raznolikost povećava oko 20 vrsta grmova i stabala koji su uključeni u ove formacije. Važno je napomenuti da uz povoljnosti održavanja raznolikosti biljnog sastava treba biti oprezan od opasnosti invazije egzota, od kojih su najagresivnije bagrem i jasen. Predložene mjere gospodarenja temelje se na potrebi očuvanja prisutnosti pinija u priobalju Toscane, jer one daju glavno obilježje krajoliku, te iz toga proizlazi potreba za još detaljnija istraživanja. Giovanni Bovio, Raffaella Marzano, Gianfranco Minotta: Procjena šumske biološke raznolikosti na opožarenim površinama Šumski požari imaju velik negativan utjecaj na šumske ekosustave, a posebice ako se radi o požarima velike frekvencije. Kako je očuvanje biološke raznolikosti u razdoblju od desetak godina postao jedan od esencijalnih čimbenika, problemu učinka požara posvećuje se sve veća pozornost. Popis kriterija za očuvanje biološke raznolikosti vrlo je širok, a jedan od osnovnih je poznavanje koje su vrste prisutne u šumi, gdje su lokalizirane i koliko su otporne na negativne utjecaje. Prirodni negativni utjecaji mogu djelovati na brojnost vrsta, na procese obnavljanja i na biološku raznolikost. Sve vrste nisu jednako otporne na negativne utjecaje, a negativni učinci ovise o tipu i intenzitetu štetnog djelovanja. Od svih negativnih prirodnih utjecaja na šumu požar se nalazi na prvom mjestu. Posljedice požara ovise o ponašanju vatre te o njenom djelovanju u vremenu i prostoru. Utjecaji požara trebaju uvijek biti procijenjeni, uključujući istraživanje o posljedicama u kraćem i dužem razdoblju. U ovom članku autori su analizirali utjecaj požara na biološku raznolikost u mediteranskim šumskim |