DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 43     <-- 43 -->        PDF

PREGLEDNI ČLANCI - REVIEWS Šumarski list br. 3–4, CXXX (2006), 125-130
UDK 630* 156


JE L I LOVSTVO U SUPROTNOSTI
SA ZAŠTITOM PRIRODE


IS HUNTING IN OPPOSED TO THE
PROTECTION OF NATURE


Tomislav KRZNAR*, Josip ČULIG*, Krunoslav PINTUR*,
Nina POPOVIĆ*, Luka ŠTILINOVIĆ*


SAŽETAK: U ovom članku autori iznose svoj stav kojim nastoje prikazati
da lovstvo nije u suprotnosti sa zaštitom prirode, naprotiv ono može biti, ako
je ispravno shvaćeno i dakako ispravno provođeno, učinkovit djelatan čimbenik
u očuvanju i zaštiti prirode. Ne nastojeći dati sveobuhvatno opravdanje
lovstva, nastojimo prikazati neizostavnost lova kao značajnog čimbenika u
povijesnom razvoju čovjeka, uvažavajući pri tome dio prigovora koji se
upućuju lovu i lovstvu. Možemo reći da je lov jedan od osnovnih čimbenika
čovjekova razvoja kako na biološkoj i evolucijskoj razini, tako i na duhovnom
i kulturnom planu. Danas možemo reći da lovstvo ima značajke ne samo
stručne, praktične, discipline nego i znanstvene značajke jer svoj objekt proučava
temeljem bioloških znanja, poglavito šumarstva, veterinarske medicine,
ekologije i sličnih znanosti u svojoj prirodoznanstvenoj specifičnosti. Opće je
poznato da je i lov, bez obzira na motive, često puta bio instrument devastacije
prirode. Suvremeni način života, u svojem ispravnom obliku omogućuje da
čovjek, koristeći prirodne izvore, od prirode uzme višak koji ona pruža, a da
pri tom ne ugrozi kolijevku svojeg postojanja, ali ni prirodnu cjelovitost. Tada,
smatramo, on ne čini biološki, niti etički neprihvatljivu djelatnost. Suvremeno
lovstvo nudi modus kojim lov nije ni instrumentalno, niti sadržajno element
razaranja, nego je važna poluga očuvanja i zaštite prirode.


K l j u č n e r ij e či : lov, lovstvo, zaštita prirode, teorija lovstva.


UVOD – Introduction


Ukoliko je tema rada postavljena u obliku pitanja, Na prvo pitanje možemo odmah kratko odgovoriti.
tada se očekuje da sadržaj rada bude prezentiran u obliMi
smatramo da lovstvo nije u suprotnosti sa zaštitom
ku potvrdnog ili niječnog odgovora na postavljeno piprirode,
naprotiv ono može biti, ako je ispravno shvaćetanje.
U ovom našem radu potrebno je odgovoriti na još no i dakako ispravno provođeno, učinkovit i djelatan
jedno pitanje koje se nameće: postoji li koji drugi razčimbenik
u očuvanju i zaštiti prirode. Nastojat ćemo
log osim literarnog, koji nas je naveo da naslov upravo prikazati barem neke obrise koji bi bili potvrda izrečetako
oblikujemo? noj tvrdnji. Odgovor na drugo pitanje ostavit ćemo za


sada otvorenim, u namjeri da mu se kasnije vratimo.


Naime, argumentirati naše uvjerenje da lovstvo nije u


suprotnosti sa zaštitom prirode, ne može se izravno do


*
Tomislav Krznar, prof. fil.; ing. lovstva i zaštite prirode.
*
Josip Čulig, dipl. ing. kem. ticati problematike zaštite prirode, već ju promatrati po*
Krunoslav Pintur, dr. vet. sredno u lovstvu i u odnosu na njega. Ta tvrdnja otvara
Nina Popović, dipl. ing. biol
dva nova problema: prvi je sadržajnog, a drugi metodo


*
Dr.sc. Luka Štilinović ?i´ vet.; mr. kem; dipl. ing. bioteh.
loškog karaktera.


Veleučilište u Karlovcu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 44     <-- 44 -->        PDF

T. Krznar, J. Čulig, K. Pintur, N. Popović, L. Štilinović: JE LI LOVSTVO U SUPROTNOSTI SA ZAŠTITOM . Šumarski list br. 3–4, CXXX (2006), 125-130
Za prvi problem, mogli bismo reći kako bi nas vezivanje
samo uz problematiku lovstva na način da ono ne
bi uzimalo u obzir problematiku zaštite prirode moglo
dovesti do ekskluzivističkog gledanja. To je svakako
daleko od naših promišljanja o djelatnosti koju pokušavamo
opisati iz jednog neuobičajenog kuta razmatranja,
a dakako na temelju toga i sukladnih razloga, za
koje smatramo da podržavaju ispravnost naše tvrdnje:
lovstvo nije u suprotnosti sa zaštitom prirode. Nije nam
namjera davati neko sveobuhvatno opravdanje lovstva,
to je s našeg stajališta izlišan posao, iako smo svjesni i
opravdanosti određenih prigovora koji se upućuju lovu,
lovstvu i napose lovcima, poglavito “lovcima”!


Drugi problem elaboracije naše teme je metodološki.
Naime, vrlo je nezhvalno govoriti o nekom problemu i
pritom podrazumijevati neka gledišta tijesno vezana uz


taj problem, a da pritom ne dođe do nesporazuma i različitog
tumačenja istih pojmova. Jasno da je zbog toga
potrebno uložiti dodatni napor u izlaganju tematike i argumentacije
vlastitih teza, kako ne bi došlo do ekskluzivizma
i jednostranosti.


Mimo navedenog, a bitno za našu tezu, nastojat ćemo
pokazati važnije probleme lovstva i njihovo očitovanje u
suvremenom društvenom okviru, s posebnim naglaskom
na zaštitu prirode. Dodatni razlog da raspravljamo


o toj temi je vrlo malo govora o njoj, još manje se piše na
stručnoj, a još manje na znanstvenoj razini.
U konačnici moramo obrazložiti prihvatljivost razloga
našeg uvjerenja zbog kojih smatramo da je lovstvo
djelatni čimbenik u zaštiti prirode.


BILJEŠKA O LOVSTVU – Note on hunting


Pomalo nezahvalni podnaslov “Bilješka o lovstvu”,
dali smo iz razloga što je ovdje riječ tek o jednom
malom odsječku govora o lovstvu u društvenom kontekstu,
a tada je primarno dati prikaz lovstva barem s
nekoliko gledišta.


U prvom redu, treba istaći bitno značenje lova za
razvoj čovjeka. Naime, nije baš uobičajeno govoriti o
lovstvu s teorijskog motrišta, tim više što se lovstvo
(lov) smatraju praktičnim djelatnostima. Smatramo da
dio pogrešne percepcije lovstva proizlazi i iz takvog gledanja
na lovstvo. Ne naglašava se dovoljno važnost lova
u razvoju čovjeka kroz povijest, a ta činjenica otvara novo
područje proučavanja lova i promatranja odnosa prema
lovu i lovstvu u suvremenom kontekstu. Dakle, tu
problematiku, uobličenu u teorijsko proučavanje s naglaskom
na vezi s društveno-humanističkim gledištima
istraživanja mogli bismo nazvati teorijom lovstva.


Nadalje, potrebno je pokazati mogućnosti lovstva u
suvremenom društvenom i kulturnom okružju. I treće,
dati etičku prihvatljivost ili moguću neprihvatljivost
lova i lovne djelatnosti .


S gledišta povijesti lovstva, sigurno nam je jako
značajan trenutak kada čovjek prelazi od sakupljačkog
na lovački način života. Razumljivo samo po sebi prije
tog prelaska morali su se ispuniti značajni uvjeti: (1)
čovjek je morao biti organiziran, što je pak uvjetovano
određenom strukturom čopora; (2) morao je posjedovati
neka znanja o oblicima života lovine i njihovim
zasebnostima; (3) morao je posjedovati neko, ma koliko
primitivno oružje, poput toljage, kojim je mogao
usmrtiti lovinu, a u krajnjoj neprilici, od nje se mogao i
obraniti. Kada je riječ o lovu kao načinu priskrbljivanja
hrane i o ulozi “oruđa” u tom procesu, smatramo instruktivnim
riječi N. Fi d d e sa koji kaže: “obično se
tvrdi da je lov potaknuo i učinio neizbježne korjenite


promjene ljudskih sposobnosti i oblika organizacije,
kao i da se društveni uvjeti, pa čak i misli i ideje mogu
izravno tumačiti iz oskudnih ostataka izumrlih zajednica.
Nastanak civilizacije vežemo uz ovladavanje divljim,
ne-ljudskim svijetom. Lov bi, slijedi argumentacija,
mogao imati čak i veće značenje u evoluciji modernog
čovječanstva od kasnijeg razvoja poljodjelstva”
(Fides, 2002). Vidimo, da uz sve ograde, koje
nismo htjeli izbjeći navodeći upravo citirani izvor, makar
one donekle zamućuju misao koju želimo odaslati,
autor ipak pridaje izvanredno značajnu važnost lovu i
njegovoj ulozi u razvoju čovjeka.


Usavršavanjem oruđa lov ima sve veće značenje u
životu čovjeka, koji dobiva sve veću važnost opskrbljujući
ga mesom, hranidbeno vrlo vrijednom namirnicom
(Š vo b , 2002). Slijedeći lovinu, čovjek se širi kao lovac
i u krajeve u kojima nije mogao živjeti kao sakupljač.
Osim toga, loveći je počeo znatno usavršavati svoje motoričke,
misaone i verbalne sposobnosti. Mnogi načini
tog novog načina življenja zahtijevali su poboljšani sustav
komunakcije, to jest govor (Mayr, 1998).


Vidimo da je uloga lova u povijesti razvoja čovjeka
neizostavna. Upravo možemo reći da je lov jedan od
osnovnih čimbenika čovjekova razvoja, kako na biološkoj
i evolucijskoj razini, tako i na duhovnom i kulturnom
polju. Ipak, značaj lova u povijesti razvoja čovjeka
još nije dovoljan razlog za održavanje lova u
suvremenim društvenim okvirima. Lov je bio granični
kamen čovjekova razvoja u vrijeme kada nije mogao
uzgojiti hranu, tako da manje ili više bude neovisan o
prirodi. Valja naglasiti i to, da je do pripitomljavnja
divljih životinja, koje su kasnije mogle poslužiti za uzgoj,
došlo preko djelatnosti lova (Ma yr, 1998).




ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 45     <-- 45 -->        PDF

T. Krznar, J. Čulig, K. Pintur, N. Popović, L. Štilinović: JE LI LOVSTVO U SUPROTNOSTI SA ZAŠTITOM . Šumarski list br. 3–4, CXXX (2006), 125-130
LOVSTVO U SUVREMENOM DRUŠTVENOM OKVIRU
Hunting in the modern society


Suvremeni način proizvodnje hrane, osobito one animalnog
podrijetla, zadovoljava sve potrebe čovjekove
ishrane, pa tako nije potrebno, smatraju neki, dodatno
lovom priskrbljivati hranidbene namirnice. N. Visk o v
i ć tvrdi: da je lov “temeljni odnos čovjeka sa životinjom
i prvo ekonomsko zanimanje ljudi, mnogo starije
od poljodjelstva i stočarstva, (Visk o v i ć , 1996) ipak,
“budući da nije više, i to se zaista ne može poreći, nužno
sredstvo ljudske prehrane”, nema više opravdanja za
postojanje lova, zato jer je svaki drugi poticaj za ubijanje
i ozljeđivanje životinja” smatra Visković, nemoralan
i dodaje da “lov koji nije sredstvo samoodržanja jest
moralno nezrelo usmjeravanje energije i agresivnosti na
razaranje najviše vrijednosti – života, i to redovito života
bića slabijih od čovjeka”. (Vi s k o v ić, 1996). Viskovićevo
zapažanje nije neutemeljeno, naprotiv vrlo je vrijedno,
ono konkretno usmjerava pozornost na problematiku
sportskog i rekreativnog lova, ali ni izdaleka ne
dosiže probleme lovstva u stručnom i ekonomskom pogledu.


Doista važan problem, koji često izostaje u diskursu
kako onih koji napadaju lovstvo, tako i onih koji ga
brane, jest tema odnosa čovjeka prema životinjama,
napose u tzv. industrijskom uzgoju. Nezaobilazno je
reći da su to često mjesta iznimne čovjekove bešćutnosti
i brutalnosti prema životinjama. To nije središnji
problem naše teme, ali ga smatramo iznimno važnim,
jer se lovu i lovstvu predbacuju te negativnosti, a one
su mnogostruko veće u industrijskom uzgoju kojega se
u kritici uglavnom zaobilazi. Smatramo da je takav
pristup nedopustivo izjednačavanje lovstva i intenzivnog
uzgoja životinja. Naime, ispravno provođena lovno-
gospodarska osnova jamči najbolje moguće uvjete
života u staništu odnosno lovištu, a lovna etika uz poštovanje
lovine ne dopušta njezino zlostavljanje.


Prigovori protiv lova često dolaze iz okružja koje se
smatra suvremenim, a lov smatraju rudimentarnim i primitivnim,
pa bi ga trebalo, ako ne ukloniti, onda barem
znatno smanjiti. Prigovori su najčešće mješavina ekoloških,
etičkih i ekonomskih sastavnica. Razmotrimo
prvo protiv čega su ti prigovori usmjereni, dakle prikažimo
u najkraćim crtama lov.


Popović i sur. (2002) u Lovačkog leksikona lov
definiraju kao “umijeće i vještinu hvatanja ili odstrela
divljači u sportskom smislu, poznavajući njezin način
života, običaje, način kretanja itd. Može se provoditi čekanjem,
šuljanjem, vabljenjem, kolima, čamcem, mamcima,
sovom ušarom, psom, konjem, za vrijeme pjeva,
za preleta, pogonom, prigonom, dočekom, privozom
kolima, skupno i pojedinačno”. Dok je lovstvo definirano
kao “grana privrede kojom upravlja država, a bavi se
uzgojem, zaštitom i lovom divljači”.


Ukoliko ostavimo po strani određene neskladnosti
u navedenim definicijama, dobivamo dobru okvirnu
sliku odnosa termina “lov” i “lovstvo”. Jasno se vidi
da ti pojmovi nisu istoznačnice, iako smo ih i mi u
ovom radu na stanovit način tako rabili. Tako Leiendecker
upozorava da lov nikako nije ljudski izum,
jer je on postojao davno prije pojave čovjeka u prirodi.
Nadalje on navodi da je “lov bio, vrlo rano, rezultat
evolucije i pogonska snaga, koja je dovela do porasta
raznolikosti vrsta koje imamo danas u prirodi” (Leie
n d e c k e r, 2000). Čovjek je baštinio to svojstvo, a


e baš
temeljem položaja predatora u
uu biološkoj i ekološkoj


bio
strukturi hranidbenog lanca on ga je usavršavao sve do
pojave suvremene tehnike. Čovjek je dakle lovac u
biološkom i kulturološkom obliku. Ulogu lova u povijesti
čovjeka i ljudskog razvoja nitko ne spori, čak ni
oni koji se zalažu za potpuno ukidanje lova u današnji


ci. Međutim u nerazumijevanju terminoloških različitosti
“lova” i “lovstva” leži većina neadekvatnosti
prigovora koji se upućuju lovu. Kad govorimo o lovu,
onda je riječ o konkretnim radnjama, usvojenim znanjima
i vještinama koja su potrebna da bi se ostvario
cilj. Cilj je lovina, uhvaćena, živa ili mrtva, jedinka
koja treba poslužiti kao izvor za održanje ili napredak
onoga koji lovi. Da ponovimo, lov nije specifikum
čovjeka, međutim, čovjek je sukladno svojim biološkim
i kulturološkim, odnosno tjelesnim i mentalnim
mogućnostima i sposobnostima, razvio osobito
područje djelovanja koje nazivamo lovstvom. Danas
možemo reći da lovstvo ima značajke ne samo stručne,
praktične discipline nego i znanstvene značajke, jer
proučava na temelju bioloških znanja, poglavito šumarstva,
veterinarske medicine, ekologije i sličnih znanosti
svoje prirodoznanstvene specifičnosti. Kad k
tome pribrojimo i teorijske komponente istraživanja
odnosa čovjeka sa životinjom, etiku i ekonomiku, onda
je jasno da danas lovstvo treba razmatrati i kao višeslojnu
znanstvenu disciplinu.
Često puta se kazuje da je lov s ekološkog gledišta
štetan zbog nekoliko razloga. U prvom redu uzgojem
određenih vrsta nanosi se šteta biološkoj raznolikosti,
što u konačnici, smatraju neki, uvelike smanjuje broj
životinjskih vrsta u staništu. Navodi se da uzgoj određene
vrste divljači slabi genetski potencijal, jer intervencija
čovjeka u prirodni proces onemogućava djelovanje
prirodnih mehanizama. Na kraju uzgoj divljači dovodi
do devastacije staništa i često do ekoloških katastrofa.


Središnja dimenzija lovstva je uzgoj i zaštita divljači,
a tek potom korištenje, dakle već polazišna točka
ocjene uloge lovstva u prigovorima je potpuno neadekvatno
uzeta. Stoga sva tri navedena prigovora lovstvu
smatramo nedostatnim za negativnu ocjenu. Prvo, uzgoj




ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 46     <-- 46 -->        PDF

T. Krznar, J. Čulig, K. Pintur, N. Popović, L. Štilinović: JE LI LOVSTVO U SUPROTNOSTI SA ZAŠTITOM . Šumarski list br. 3–4, CXXX (2006), 125-130
određenih vrsta divljači ne iziskuje nestajanje ostalih
vrsta životinja iz staništa, odnosno lovišta. Ispravno gospodarenje
u znanstvenim, stručnim i zakonskim okvirima
nužno ostavlja kvalitetno stanište i za druge životinjske
i biljne vrste u prirodi. Drugi prigovor, smanjivanje
genetskog potencijala određene vrste je potpuno nedostatan,
da ne kažemo apsurdan. Cilj uzgoja je kvalitetna
trofeja, a kvalitetna trofeja divljači je moguća jedino
ukoliko postoji genetski kvalitetna i stabilna populacija.
Razumije se da uzgojni zahvati upravo idu u smjeru
smanjivanja genetski niskog potencijala u divljači. Dapače
uzgojne mjere su pomoć prirodnim procesima koji
su ne lovnim ljudskim utjecajem uvelike ugroženi. Treće,
govoreći načelno, ukoliko se poštuju pravila struke
koja uvažava dosege znanosti, uzgoj divljači ne donosi
devastaciju staništa, iako moramo reći, takvih je fenomena
bilo, ali nikako ne kao planski sastavni dio uzgoja,
nego je to bila posljedica neispravnog djelovanja struke
ili nedopuštenih radnji.


Prigovori lovstvu koji se tiču odnosa čovjeka prema
prirodi i ponajprije prema životinjama, uglavnom su
inspirirani motivacijama kaao
oo štšto su vegeterijanstvo i


općenito prava životinja. Ti
ii s
ssu
uu prigovori mnogo puta


potaknuti ispravnom etičkom motivacijom, ali uz nedovoljno
uvažavanje prirodnih bioloških dimenzija.
Dotakli smo probleme industrijskog uzgoja životinja u
svrhu korištenja za hranu ili druge potrebe i istakli vrlo
česte užasne uvjete njihovog uzgoja. Motivi za djelovanje
u korist dobrobiti životinja su svake pohvale vrijedni,
ali nisu baš uvijek sasvim biološki i kulturološki
(iz konteksta kulture Zapada!) prihvatljivi. Znamo da
je generalizacija vrlo nezahvalna, a i daleko bi nas odvelo
i samo napominjanje konkretnih prigovarača. Zaključimo
stoga da spomenuti prigovori idu u smjeru
oblikovanja društva, koje bi u potpunosti bilo izgrađeno
na temeljima koji ne bi sadržavali uzgoj i korištenje
životinja ni u kojem obliku, pa čak niti za hranu. Jasno
da u tom okviru i lov mora doći na listu nepoželjnih
djelatnosti. Ipak, lov je duboko usađen u ljudski nagon
i nalazi se u sferi duboko ispod one koja bi bila otklonjiva
takvim djelovanjem. Nije jednostavno moguće
ukloniti lov iz spektra ljudskog djelovanja, čak i ukoliko
bismo ga zabranili zakonski, čovjek bi i dalje lovio.


da lju


U tom pogledu smatramo da kultura ne dokida ljudske
i


nagone, ali ih može usmjeriti na način da oni n
nne
ee budu
sasvim rušilački.


IMPERATIV ZAŠTITE PRIRODE I LOVSTVO
Imperative of the protection of nature and hunting


Antropogeno uništavanje prirode, danas je nažalost
očevidna činjenica. Očevidnost je dovela do imperativa
zaštite prirode, ili drugim riječima do nasušne potrebe
kreiranja čitavog niza, čak i međunarodnih mehanizama,
koji bi mogli donijeti pozitivne promjene, u prvom
redu u ponašanju ljudi u nastojanju zaštite prirode.
Nas u ovom radu zanima u kakvoj je ulozi lovstvo u
kontekstu zaštite prirode. Opće je poznato da je i lov


ZAKLJUČAK


Kada je riječ o zaštiti prirode, tada je neizostavno
istaći da prirodu nije moguće očuvati kao kameni spomenik
jer je ona živi organizam koji se neprestano, sukladno,
svojim zakonima, mijenja. Mogli bismo čak
reći; razvija i raste. Jednako tako važno je naglasiti da
je svijest o održivom razvoju i održivom korištenju prirodnih
izvora ključna u ispravnom poimanju odnosa
čovjeka i prirode. Čovjek je dio prirode i podložan je
njenim zakonima, no ipak on je i najveći doseg prirode,
što mu svakako daje veće obveze, ali i prava. Ukoliko,
koristeći prirodne izvore, čovjek od prirode uzme višak
koji ona pruža, a da pri tom ne ugrozi kolijevku svojeg
postojanja, ali ni prirodnu cjelovitost, smatramo da ne
čini biološki, niti etički neprihvatljivu djelatnost.


Svijesni smo da je lov u povijesti ljudi mnogo puta
odigrao i negativnu ulogu, da je mnogo puta bio oruđem


bez obzira na motive, često puta bio instrument devastacije
prirode. No, to ipak ne znači da bi ukidanjem
lovstva nestalo uništavanja prirode. Naprotiv, lovci su
djelatni čimbenik očuvanja mnogih prirodnih izvora,
kako je već ranije rečeno, što proizlazi iz same naravi
lovstva koje počiva na uzgoju, očuvanju i zaštiti, kako
lovne divljači, tako i svih sastavnica staništa, a tek onda
dolazi potrajno korištenje.


-Conclusion
nepovratnog uništavanja. Međutim, treba shvatiti da se
suvremneo lovstvo i lovna djelatnost uvelike razlikuju
od istoimene djelatnosti u prošlosti. Danas je lovstvo vrlo
dobro zakonski uređena djelatnost u okvirima znanstvenih
i stručnih dosega i podložna snažnom ne samo
vlastitom, nego i opće prihvaćenom etičkom kodeksu.
Ukoliko govorimo o djelatnoj zaštiti prirode, onda organizacija
lovačkih udruga, brojnost lovaca, njihov neprestani
izravni dodir s prirodom – život s prirodom, brojne
akcije saniranja nakon suše, požara, poplava, bolesti,
uklanjanja različitog otpada iz staništa itd., lovcima s
pravom pripada primat.


Ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da u praksi
ima slučajeva kad su lovci iznevjerili svoj osnovni poziv
skrbi i očuvanja života u staništu. Nesreće, poglavito
one s smrtnim ishodom lovaca, teško opterećuju lovce.




ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 47     <-- 47 -->        PDF

T. Krznar, J. Čulig, K. Pintur, N. Popović, L. Štilinović: JE LI LOVSTVO U SUPROTNOSTI SA ZAŠTITOM . Šumarski list br. 3–4, CXXX (2006), 125-130
No, te pojave, ma kako bile strašne, nisu neriješive. Uzrok
su pojedini ljudi koji se bave lovstvom, pa njima treba
spočitavati kritiku, a ne cjelokupnom lovstvu. Lovci
pak sa svoje strane, moraju još sustavnije i uporno educirati
svoje članove, poduzimati potrebne mjere opreza,
ali i sankcija, što će bez sumnje dovesti do još puno bolje
prakse.


Ostali smo dužni dati odgovor na pitanje s početka
ovog rada: zašto je tema rada oblikovana kao pitanje?
Često se čuju povici protiv lova koji ga stavljaju na suprotnu
stranu od one civilizirane i suvremene. Po njima
je lov recidiv i rudimentarna baština nekog davno proš-
log i zaboravljenog vremena, koje s današnjim vremenom
humanosti i suosjećanja sa svim oblicima života i
postojanja nema ništa zajedničkog. Lov je atavizam po
njima i duboko je ukopan u sferu nagona, a samim time
oslik agresiviteta i primitivnosti, a pri tomu nehotice ili
hotimice, zaboravljaju da je nagon, čak i kad je riječ o
čovjeku, ono što upozorava na čovjekovu prirodnu
komponentu, na njegovo tvarno i tjelesno postojanje.
Ono što je nagonsko, osim što ponekad ruši, gradi
strukturu života prirodnih organizama omogućujući im
život. Čovjek je biće nagona kao što je i biće kulture,
stoga je pogrešno vjerovati da se kulturom mogu sublimirati
nagoni, ukoliko bi se pri tom mislilo da se kulturom
dokinu nagoni. Skloni smo vjerovati da se njome,
kulturom, može modificirati čovjekovo ponašanje usmjerujući
ga na pozitivno gradilačko djelovanje, a ne
na destrukciju.


LITERATURA


Fiddes, N., 2002: Meso. Prirodni simbol. Jesenski i
Turk, Zagreb.


Leiendecker, U., 2000: Hunter and Hunted. u: Blü


chel, Kurt G. Game and Hunting. Könemann,


Cologne.


Mayr, E., 1998: To je biologija. Znanost o živom svi


jetu. HPM, Zagreb.
Popović, D. (et al.), 2002: Lovački leksikon. Pop &


Pop, Zagreb.
Đikić, D. (et al.), 2001: Ekološki leksikon, Barbat, Za


greb.


Čovjek je prema Švobu (2002) “postao jedini proizvod
evolucije koji je sposoban usmjereno mijenjati
pravac evolucije, pa čak i svoju vlastitu. Govorimo o
kulturnoj evoluciji. No ona nije humanistička već postoje
pod čovjekovim utjecajem, opasnosti za opstanak
drugih živih bića, pa i za njega samoga” (Švob, 2002).


Na temelju svega iznesenog u ovom radu, razumije
se i iz literatutre, smatramo da lov, i napose lovstvo, nisu
oruđa te “nehumanističke evolucije”, da nisu izvor i
instrument destrukcije. Čak kad bi se lovstvo ukinulo,
a lov zakonom zabranio, duboko u čovjeku ostao bi nagon
za lovom, jer je to u njegovoj prirodnosti i društvenosti.
Suvremeno lovstvo nudi modus kojim lov nije ni
instrumentalno niti sadržajno element razaranja, nego
je važna poluga očuvanja i zaštite prirode. Stoga smatramo
da lov i lovstvo sasvim sigurno nisu u suprotnosti
sa zaštitom prirode, baš naprotiv; oni su mnogostruko
djelatni dio njezine zaštite.


Prihvatimo li da je uz ostale discipline i lovstvo djelatni
čimbenik zaštite prirode, nestat će potreba da na
primjer šumarska struka upozorava nadležna tijela Republike
Hrvatske za zaštitu okoliša, kako je neophodna
tijesna suradnja vitalnih disciplina u očuvanju naših
šuma, dakako ne samo zbog lova, koje je upravo šumarska
struka ljubomorno, uspješno i uzorno sačuvala
do današnjih dana. (Šumarski list, 2000).


Švob, T. 2002: Postanak, opstanak, nestanak. Izvori,


Zagreb.
Visković, N. 1996: Životinja i čovjek. Književni


krug, Split.


x x x 2000: Stav šumarske struke glede zaštite prirode s


posebnim naglaskom na šumski krajobraz, po


vodom osnivanja novog Ministarstva zaštite


okoliša i prostornog planiranja. (Pismo upućeno


18. veljače 2000. godine gospodinu ministru
Boži Kovačeviću). Šumarski list 1–2, str. 61–62.
SUMMARY : The authors of the article consider hunting is not as not
opposed to the protection of nature. On the contrary, if correctly perceived
and properly implemented, it can be a significant factor that contributes to its
protection. In the article the authors are not trying to justify hunting comprehensively,
but want to point at the inevitability of hunting as a relevant factor
in the historical development of mankind, taking into consideration some of
the criticism related to it. As already mentioned, the authors claim hunting as
one of the major factors of human development, not only at the biological and




ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 48     <-- 48 -->        PDF

T. Krznar, J. Čulig, K. Pintur, N. Popović, L. Štilinović: JE LI LOVSTVO U SUPROTNOSTI SA ZAŠTITOM ... Šumarski list br. 3–4, CXXX (2006), 125-130
evolutional levels, but also in its spiritual and cultural field. Nowadays one
can say that the hunting is both a practical and a scientific discipline, because
the object of its study is based on the biological knowledge of forestry, veterinary
medicine, ecology and similar disciplines. It is well known that hunting,
no matter what its motives were, has often been an instrument in the devastation
of nature. The modern way of life enables man to take whatever the
nature offers, without posing a threat upon his existence and the integrity of
nature. The authors believe that man would thus not be engaged in any kind of
biologically or ethically unaccepted activities. Modern hunting offers the way
by which it would not be an instrument of devastation but an important element
in the protection of nature


nature.
Key words: hunt, hunting
huntinghunting,, protection of nature, theory of hunting