DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 88 <-- 88 --> PDF |
ka u zavičajnom muzeju u Ogulinu, podignut spomenik Nikoli Turkalju 1966. godine, velikom hrvatskom rodoljubu, pjesniku, graditelju ličke pruge i otkrivaču Cerovečkih pećina, samo su neke u nizu trajnih zasluga našeg kolege Matije. I to nije sve. Kolega Matija u svojoj 60. godini života pridružuje se kao dragovoljac hrvatskoj vojsci i brani svoju Domovinu za koju je za života toliko dao i koju je toliko volio. Iako je nakon Domovinskog rata prebivao u Planinarskom savezu Hrvatske u svojstvu pročelnika komisije za povijest planinarstva, osjetio je iskonski prirodni poziv šumarnika goroljuba, te kao svaka ptica “koja svojem jatu leti” došao sam među nas, svoje šumarske kolege svoje gene racije u Hrvatsko šumarsko društvo, ogranak Zagreb, odakle je i krenuo daleke 1957. godine kako bi s nama podijelio svoju sreću, uspjehe i dostignuća. Svi ćemo se toga trajno sjećati kao i njegovog nezaboravnog predavanja, nedavno održanog, popraćenog mnoštvom fotografija iz njegove bogate planinarske riznice Svetih planina svijeta. No, to je bio samo dio od serije koju je najavio. Nije je ostvario, spriječen naglim odlaskom u vječnost. Svojim burnim životom hrvatskog šumarskog “Odiseja”, dragi naš kolega Matija Mlinac ostat će zauvijek u našem sjećanju kao šumarnik-goroljub, kako je za sebe i sam znao reći “mali ali sretan čovjek”, kojega je nadasve resila skromnost, iako je po svojim dje- STJEPAN TUŠKAN, dipl. ing. šum. 17. ožujka 2006. nakon teške bolesti, u svojem je vinkovačkom domu, okružen svojom obitelji, umro Stjepan Tuškan, a 20. ožujka, na velikom vinkovačkom groblju, oprostio sam se s mojim velikim prijateljem i šumarskim kolegom Stjepanom. Svi smo se toga dana opraštali i sa zimom, a već sutra, prvi je proljetni dan pokrenuo život u zemlji, biljkama, pticama, leptirima, šumi i ljudima. I baš taj vremenski prijelom između zimskog mirovanja i ponovnog pokretanja života, statistički neumoljivo; kosi, oduzima i sobom odnosi ljude. Tako je to u cijeloj prirodi; naoko, nevidljiv se život živi, a ipak stalno umiranje i rađanje traje. Tu smo svi u lancu potrajnog šivota, tu svatko stalno uzima i svatko daje. Ali, to zapravo i nije kraj, jer kraja nema, smrću je samo obasjana staza uspomena od gnjezda do zvjezda. (Mak Dizdar) (1935–2006) Davne 1960. upisani na Šumarski fakultet u Zagrebu, Stjepan i ja smo se upoznali, prepoznali, sprijateljili i zauvijek tako ostali; ljudi. Nije lako, ali je jedino časno, a za to smo živjeli; stalno biti dosljedan sebi. Kad se 15. kolovoza 1954. g. zaposlio u šumskom gospodarstvu lima bio velik i šumar i planinar. Donio je sa sobom mnogobrojna velika priznanja, posebice priznanja za planinarske zasluge, od kojih mu je najdraže dodijeljeno priznanje Zlatni znak Hrvatskog planinarskog saveza. Iako je otišao zauvijek, naš Matija, hrvatski šumarski “Odisej”, za nas ostaje spoznaja da su on i njegova djela stvarani po načelu ljubavi i dostojanstva i da će ostati trajno živjeti među nama. To je naša utjeha i naša snaga! Neka mu je vječna slava i hvala ! Za HŠD, ogranak Zagreb Davorin Kapec, dipl. ing. šum. “Spačva”, kao upravitelj ispostave Strošinci, postao je Slavoncem, šokcem, i svim se srcem i dušom darivao slavonskim hrasticima i isto toliko ljudima. Čitav se život trudio pronaći i povezati dobrotu među ljudima. U životu, izabrao je borbu, dokazajući nam svima istinu kako samo oni koji se bore zapravo dostojanstveno žive. Završio je studij šumarstva, vratio se Slavoniji i sa svojom suprugom Marijom osnovao divnu obitelj iz koje su izrasli isto tako dobri ljudi; Ivana i Tomislav. Svoj je rodni Ladvenjak, prelijepu rijeku Koranu i svoj zavičaj, počesto prizivao pjesmom “Zeleni se gaj”. Svu svoju golemu ljubav i čežnju prema ljepoti glazbe, pjesme i druženja, Stjepan je zajedno s pok. Martinom Sučićem sustavno ugrađivao u KUD “Šumari”. Glazba je nedvojbeno beskrajan svijet ljepote, sredina koja obogaćuje, traži žrtve, ali nadahnjuje i dariva raskošnim neotuđivim |