DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2006 str. 108     <-- 108 -->        PDF

arije Srednje i Vlasenica). God. 1934. stekao je pravo
na državljanstvo Kraljevine Jugoslavije. 1941. god.
premješten je k Ravnateljstvu šuma križevačke imovne
općine Bjelovar. Nakon dvije godine (1943) premješten
je k Ravnateljstvu šuma Zagreb i ubrzo kod Kotarske
oblasti u Sv. Ivan Zelini.


Nakon rata i Rezolucije Infombiroa (1948) obitelj je
izbačena iz stana u Sv. Ivan Zelini i nalazi privatni
smještaj u obližnjoj Sv. Heleni. Tada F. Polkovnikov
odlazi sam u Liku kao upravitelj Šumarije Gračac, a potom
kao šum. inspektor u Zadru. Neriješeno stambeno
pitanje prati ga i opterećuje, kao i njegovu obitelj, gotovo
do umirovljenja, makar su mu obećali dati stan mnogo
ranije. Takav nepravedan odnos utjecao je na njegovo
zdravlje. Slijedi mjesto upravitelja šumarije u Benkovcu
i šum. inspektora Općine Benkovac. Ni tada ne
dobiva obećani stan i prisiljen je s obitelji stanovati u
hotelskoj sobi, a potom u unajmljenom stanu, koji je, istina,
plaćala Općina. Tek pred umirovljenje dobiva stan
u Benkovcu. Nezadovoljan umirovljenjem i postupanjem
prema njemu podnosi molbu za mjesto upravitelja
Šumarije Karlovac, molba je prihvaćena, no F. Polkovnikov
nakon teške bolesti (karcinom) uskoro umire u
zadarskoj bolnici 1971.


Prema podacima kćerke Irine Kavi, njen otac volio
je svoju struku. Kao strog, korektan i odgovoran šum.
stručnjak bio je zagovornik šumarskih zakona i propisa.
Ukazivao je na greške u radu, na nerad i korupciju, nastojeći
da se nezakonite radnje sankcioniraju. Zbog toga
imao je neugodnosti, dobivao niži razred, manju plaću,
a tako je stradavala i njegova obitelj. Njegova stručnost
i pošten rad nisu rezultirali javnim priznanjima, a egzistencijalno
je zajedno s obitelji često jedva preživljavao.
Zbog svega je pokazivao tešku narav i grubost u
privatnom životu, pa su i supruga i djeca živjeli izuzetno
teško i dramatično.


Prema sjećanju starijih lugara, često se kod terenskih
radova mogao čuti njegov glas: “Ne harašo!” (nije dobro),
kada je bio nezadovoljan obavljenim poslovima.


Javljam Vam da je Vaš sin, kozak 12. donskog
kozačkog puka, Grigorije Pantelejevič Melehov
noću 16. avgusta t.g. poginuo u boju kod grada Kamenka-
Strumilovo. Vaš sin je poginuo junačkom
smrću, neka Vam to bude utjeha za nenaknadivi
gubitak. Preostala imovina biće predana njegovom
bratu Petru Melehovu. Konj je ostao u puku.


Komandir četvrtog eskadrona
podjesaul Polkovnikov
Front, 18. septembra 1914. g.


Slika 3. U svom romanu “Tihi Don” M. Šolohov objavio je pismo
Fjordovog strica, podjesaula Polkovnikova, tako da i tu
nalazimo stvarne povijesne tragove ruskog plemića F. Polkovnikova.


F. Polkovnikov bio je odličan šahist (sudjelovao je
na šahovskim takmičenjima) i matematičar, kao i vrstan
poznavatelj povijesti, posebno ruske. Od književnika
najviše je volio J. P. Sartrea, francuskog filozofa egzistencijalizma
i književnika, čija mu je životna filozofija
bila vrlo bliska. Pisao je i poeziju, ali bez ambicije da
postane pjesnik. Volio je kratku, jezgrovitu i moćnu misao.
Nije volio prazne priče, ponavljanja, slatkorječivost
i glupost. Znao je reći: “Više volim pametnijeg
neprijatelja, nego glupog prijatelja”.
U novoj domovini pokušao je svojim stručnim i poštenim
radom zadobiti svoje mjesto, no u sredinama u
kojima je živio i radio nije bio prihvaćen “kao naš“,
već je uvijek ostao samo Rus, što je u svom srcu uvijek
i bio. Imao je gordost i samosvijest intelektualca,
svjesnog svog plemićkog porijekla, svoje nepotkupljivosti
i svoje stručne sposobnosti.


God. 1932. primljen je za redovitog člana JŠU. Bavio
se zaštitom šuma i posebno proučavao i znanstveno
obrađivao bolesti i štetnike šumskog drveća, o čemu je
pisao u stručnim listovima. Ostao je do kraja života predan
svom pozivu, autentičan, ma koliko ga to koštalo.


IVAN VELIKOPOLJSKI (1905–1996), dipl. ing. šum.


Ivan Velikopoljski rođen je 4. 1. 1905. u Voronežu


(Rusija) u obitelji srednjeplemićkog staleža.8 Sin je
Ivana, visokog časnika ruske
vojske i Anne. Zajedno s
ocem pobjegao je u ruskom
postrevolucionarnom razdoblju,
kao šesnaestgodišnjak,
1921. g. u Kraljevinu
SHS. Rusku srednju školu
(Donski kadetski korpus)
završio je u Bileći 1925. g.


Iste godine upisao je
Gospodarsko-šumarski fa-
Slika 4. Ivan Velikopoljski kultet u Zagrebu, gdje je di


plomirao 1931. g. Još kao student doživljava obiteljsku
tragediju. Slučajno doznaje da mu je otac umoren
iz koristoljublja u Đakovici, gdje je služio kao vojni
časnik.


Zapošljava se 1931. g. u Drvaru, gdje godinama radi
na projektiranju i izgradnji šumskih željezničkih
pruga. Početkom rata upoznaje se s tamošnjim aktivistom
i narodnim herojem, te se po njegovoj preporuci
zapošljava u Šumariji Knin. God. 1942. zapošljava se
kao šumarski viši pristav kod Ravnateljstva šuma u


8 Životopis je zapisao mr. sc. Juraj Zelić, dipl. ing. šum. prema


osobnom sjećanju i prema sjećanju Zlatka Maurina, dipl. ing.


šum. (s priloženom fotografijom).