DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 21 <-- 21 --> PDF |
D. Kremer: MORFOLOŠKE RAZLIKE IZMEĐU AMERIČKOGA BIJELOG JASENA (Fraxinus americana L.) Šumarski list br. 7–8, CXXX (2006), 305-318 Na sjeveru areala pridolazi od razine mora do 600 m nadmorske visine, a na jugu od razine mora do 1500 m. To je najraširenija i gospodarski najznačajnija vrsta jasena američkog sjeveroistoka (Hunt 1964) koja voli duboka, bogata, dobro drenirana do vlažna tla, a podnosi i umjerene poplave. Prema Taylorovoj (1972) američki bijeli jasen raste na području Washtenaw County (država Michigan, USA) u razini ili iznad razine visoke poplavne vode. Najbolje mu odgovaraju vlažni tereni koji nisu izloženi duljoj stagnaciji vode i njenom zabarivanju. Pridolazi na obraslim površinama, ali se kao pionirska vrsta širi i na neobrasle terene. Prilagođen je mezofilnim šumskim zajednicama, gdje raste većinom na aluvijalnim tlima izbjegavajući močvare i tresetišta. Najbolje uspijeva na ilovasto-pjeskovitim, pjeskovito-ilovastim, ilovastim i praškasto-ilovastim tlima s pH vrijednošću od 6,1 do 7,5. Osobito mu odgovara sivosmeđe i smeđe podzolasto tlo bogato dušikom, s umjerenim do visokim sadržajem kalcija (Fowells 1965). Tamo gdje tlo nije odviše suho i kamenito američki bijeli jasen se penje i na više terene. Heliofilna je vrsta koja u mladosti podnosi umjerenu zasjenu (Cope 1948, Guenther 1951, Naidu i Delucia 1998). U plantažnom uzgoju uz optimalne uvjete moguć je godišnji visinski prirast 1–1,5 m, debljinski 1–1,5 cm, što ga svrstava među najbrže rastuće sjevernoameričke tvrde listače. Kulture američkog bijelog jasena podižu se s jednogodišnjim ili dvogodišnjim biljkama, koje se sade u redove na razmaku od 1,2 do 1,5 m uz razmak između redova od 3 m, a može se saditi i na razmaku 2,4×2,4 m. Kod podizanja sjemenskih plantaža preporučeni razmak je 3 m unutar reda, a 6 m između redova. Duljina ophodnje je 20–25 godina za celulozno drvo, a 30–60 godina za piljeno drvo (Clausen 1979a). Prema Hightshoeu (1988) američki bijeli jasen osjetljiv je na O3 (ozon), umjereno osjetljiv na sol, vrućinu, sušu i zbijanje tla, a otporan na 2,4-D (dimetilamin). Krhki izbojci podložni su oštećenjima prouzročenim vjetrom i ledom, a mlada stabla može jako oštetiti tuča i ponovljeni kasni mrazevi. L a cc a s e i R ic h (1964) pokazali su da je američki bijeli jasen otporan na natrijeve ione (Na+) iz NaCl, koji se zimi koristi za posipanje cesta. F. americana var. biltmoreana (Beadle) J. Wright (= F. biltmoreana Beadle) je prema novijim shvaćanjima (Harlow et al. 1996) forma američkog bijelog jasena koja ima izbojke, peteljke listova, peteljčice liski i donju stranu liski gusto pustenastu. Radi shvaćanja složenosti morfologije vrste, potrebno je spomenuti i druga mišljenja. Tako je prema Krüssmannu (1976) F. biltmoreana vjerojatno prirodni hibrid između vrsta F. americana i F. pennsylvanica ssp. pennsylvanica koji raste kao stablo do 15 (35) m visoko i promjera do 70 cm. Jednogodišnji izbojci, peteljke listova i peteljčice liski obično su baršunasto pustenasti. Ožiljak otpalog lista je polukružan do srpolik, na gornjem rubu odrezan (što je suprotno od izgleda ožiljka otpalog lista u tipične vrste). Listovi su 20–30 cm dugi sa 7–9 (–11) često srpasto zakrivljenih, debelih i čvrstih liski, koje su cijela ili vrlo plitko napiljena ruba, s gornje strane tamnozelene i glatke (često sjajne), s donje obično vrlo bijele (ili plavozelene) i pustenaste. Lišće je u jesen purpurnoljubičasto. Cvjetovi su po građi jednaki cvjetovima tipične vrste, a pojavljuju se za listanja u travnju i početkom svibnja (Miller 1955). Cvatne metlice također su dlakave (Rehder 1960). Perutke su 3–5 cm duge, 0,4–0,7 cm široke, s krilcem koje u pravilu zahvaća samo vršni dio sjemenke. Sjemenka je valjkasta i krupna, približno 1 cm duga, promjera oko 0,3 cm (M ill er 1955). Prema M i l le r o v o j (1955) ovaj varijetet pridolazi od južne Pennsylvanije do istočne Georgije, te od sjeverne Alabame, odakle se proteže na zapad do istočne Montane i Arkansasa. Na kraju navest ćemo mišljenje Hardina i Beckmanna (1982, prema Harlowu 1996) koji smatraju da nema mikromorfoloških dokaza koji bi podržali hipotezu da je F. biltmoreana hibrid između američkoga bijelog jasena i pensilvanskoga jasena. F. pennsylvanica Marshall – pensilvanski jasen, crveni jasen, zeleni jasen (engl. green ash, red ash, swamp ash, water ash; njem. Amerikanische Grau- Esche, Grün-Esche, Rot-Esche) Najčešći sinonimi za pensilvanski jasen su: F. pubescens Lam., F. lanceolata Borkh., F. pennsylvanica var. lanceolata (Borkh.) Sarg., F. pennsylvanica var. subintegerrima (Vahl) Fernald, F. viridis Michx. U literaturi se mogu naći i drugi sinonimi, pa ih L it t l e (1953) navodi 11, a Millerova (1955) čak 61. Pensilvanski jasen je prema Millerovo j (1955) prvi opisao Humphrey Marshall u Arbustrum Americanum, p. 51 (1785). Marshallov opis vrste je bio vrlo kratak i općenit s dva vrlo bitna dijela, prvi u kojemu navodi da “ima listove puno sličnije američkom bijelom jasenu”, te zadnja rečenica u kojoj opisuje plodove za koje navodi: “oni su dulji i uži nego u bilo koje druge vrste, gotovo oštrog vrha na osnovi”. Iako je opis koji navodi Marshall prilično štur, Millerova smatra da je on, opisujući plodove, na pameti imao upravo vrstu F. pennsylvanica. Opis morfoloških značajki pensilvanskoga jasena navode, između ostalih, Hegi (1908), A n i ć (1946), F er n la n d (1950), Ful l e r (1955), Millerova (1955), Rehder (1960), Steyermark (1963), S a rg ent (1965), H o s i e (1969), Fr a n c o i Afonso (1972), Taylorova (1972), Bean (1973), Krüssmann (1976), Little (1980), Fukarek (1983), H i g h tsh o e (1988), H ar low et al. (1996), Dirr (1998). Prema njima pensilvanski jasen je do 20 (40) m visoko, listopadno stablo široke, nepravilne krošnje (slika 1b) i prsnog promjera do 50 (180) cm. Kora |