DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 7 <-- 7 --> PDF |
D. Ballian: KONTROLA PODRIJETLA PANČIĆEVE OMORIKE (Picea omorika /Panč./ Purk.) . Šumarski list br. 7–8, CXXX (2006), 295-304 like između pojedinih vrsta, kao i svojstava pojedinačnih stabala, te populacijâ. Na toj osnovi oni omogućuju i kontrolu provenijencije sjemenskog i sadnog materijala, kao i ranije podignutih plantaža nepoznatog podrijetla. Zbog toga u zemljama s intenzivnim šumarstvom ova metoda nalazi svoju veliku primjenu. Ipak, koliko god ove metode mogu biti zanimljive za praksu, one pokazuju određene granice do kojih se može ići s ovim stupnjem razvoja tehnike. Pa ipak, ova metoda daje rezultate s jako dobrom pouzdanošću. Temeljno načelo uporabe ove tehnike je takvo da se ono na isti način primijenjuje kod svih vrsta šumskog drveća, bilo da su posrijedi sastojine, sjeme, sadni materijal, ili ranije podignute plantaže. 1.1 IZOENZIMSKI MARKERI I NJIHOVA ANALIZA Isoenzyme markers and their analysis Prema Konnertovoj (1999) i Ballianu (2003), sve su vrste šumskog drveća diploidni organizmi, s dvostrukim brojem kromosoma (2n), te je na taj način i svaki gen u stanicama dvostruko prisutan. Ako su nizovi DNK na oba genska odsječka isti, govori se o istoj gen varijanti ili alelima, koji se označavaju kao homozigot. Ipak na određenom genlokusu mogu nastati jedna ili dvije varijante gena; te s većim brojem stabala u populaciji imamo pojavu više varijanti. Kao posljedica pojavljivanja različitih varijanti istog gena u stanicama se javljaju različite varijante određenog enzima, odnosno izoenzima, koji u fiziološkim procesima razmjene tvari imaju istu ulogu. Postojanje ovih izoenzima, a time i različitih gena može se dokazati analizom biokemijskih, odnosno izoenzimskih biljega. Za analizu izoenzimskim biljega obično se rabe dijelovi biljnih tkiva iz sjemena ili dormantnih zimskih pupoljaka, iz kojih je pomoću pufernih rastvora mogu će izolirati bjelančevine (K o n n e r t , 1995). Nakon što se izolirane bjelančevine postave u odgovarajući medij – nosac (gel), te u električno polje istosmjerne struje, zbog svojega različitog električnog naboja u mediju migriraju na različita rastojanja, što je uvjetovano različitim sastavom aminokiselina. Nakon nekoliko sati razdvajanja u električnom polju, kada su se molekule dovoljno razdvojile, mogu se kemijskim postupkom obojiti te postati vidljive uporabom fizioloških bojila. Kao konačan rezultat imamo obojene vrpce (linije), koje svojim različitim položajem mogu pokazati različite varijante istoga gena. Na temelju ovoga može se zaključiti kojoj genetičkoj varijanti pripada istraživani uzorak, odnosno stablo. Rutinska jednostavnost ovoga postupka, kao i laka uporaba kod svih vrsta šumskog drveća, omogućuju da se ove metode koriste u mnogim laboratorijima. 1.2 ŠUMSKA SASTOJINA GENETIČKI VARIJABILNA POPULACIJA Forest stand genetically variable population Svaka od šumskih sastojina predstavlja jednu populaciju, koja se sastoji od većeg broja stabala, s različitim fenotipskim izgledom. Pojava varijabilnosti u ovom slučaju nije samo posljedica utjecaja okoliša, nego je posljedica različitih genetičkih struktura pojedinih članova sastojine. Genetička raznolikost individua jedne populacije označava se pak kao individualna genetička varijabilnost. Prema tome, jedna populacija šumskog drveća pokazuje genetički utoliko veću varijabilnost ukoliko se u njoj nalazi više različitih alela. Inače, genetička varijabilnost se ne smije izjednačavati sa brojnošću vrste. Tako i kod umjetno podignutih nasada, tzv. monokultura možemo imati veliku genetičku varijabilnost, ako se pojedinačna stabla razlikuju po svojim nasljednim obilježjima. Svako stablo na jednom genlokusu ima dvije jednake ili različite gen varijante, odnosno alela. Prema zast tupljenosti alela u jednoj populaciji, a što je iskazano postocima, dobivamo genetičku strukturu populacije. u Struktura nam pokazuje koliko se alela može naći u sastojini i s kojom su učestalošću zastupljeni pojedini aleli. Tako se mogu razlikovati sastojine, posebno po tome što nedostaju neki od alela u populaciji, a nalazimo ih u drugoj populaciji, a s druge strane, razlika je i u samoj učestalosti pojedinih alela. Budući da istraživanje svih stabala u jednoj sastojini zahtijeva mnogo vremena i sredstava, genetičku strukturu populacije procjenjujemo na temelju uzorka koji treba da predstavlja sastojinu. U znanstvenim krugovima postoje točni proračuni koliko treba uporabiti uzoraka da bi oni reprezentirali sastojinu, odnosno populaciju. Na temelju toga može se s odgovarajućom vjerojatnošću doći do pokazatelja genetičke varijabilnosti, odnosno do učestalosti pojedinih alela. |