DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 88 <-- 88 --> PDF |
konzervativna, dok je šumarstvo srednje Europe (prije svega njemačko) shematsko i izvještačeno, kojemu je dovoljno rješenje kako i kada sjeći. Tehnicizam vodi u šumarstvo koje se ne obazire na osnovne prirodno-ekološke zakone. Šumarstvo je na početku imalo iskustveno obilježje ali je malo po malo postalo tehnika kojoj je napredak znanstvenih i istraživačkih dostignuća dalo čvrst oslonac. De Philippis upozorava da su empirizam i tehnicizam negativni, jer “moderna saznanja teže prema stanju ravnoteže, koje vodi stvaranju šumske vegetacije koja će najučinkovitije obavljati multifunkcionalnu ulogu”. Osvrćući se na gospodarenje visokim šumama De Philippis navodi da su osnovni oblici sječe “po izboru” i “gola sječa” izgubili velik dio prednosti koji su imali dugi niz godina. Moderno šumarstvo orijentira se “prema oblicima gospodarenja koji predviđaju sječu na malim površinama (sječa na pruge, krugove i grupimična sječa), što omogućava stvaranje raznodobnih sastojina, utoliko više ako su sječine malih površina”. On ne odobrava “shematsku i izvještačenu njemačku praksu”, ali ne podupire ni švicarske “oblike slobodno izabrane sječe”; prve zbog geometrijskih-shematiziranih redoslijeda sječe, a druge zbog rizika djelovanja nasumice ili subjektivnim kriterijima koji daju nesigurne rezultate. 1946. g. Hans Leibundgud piše “U praksi pretjerana sloboda često donosi neopravdani izostanak logične sukcesije u obavljanju sječe, tako da su primjeri primjene konkretnih načela švicarskog Femelschlaga vrlo rijetki”. To potvrđuje i De Philippis za švicarsko šumarstvo, gdje pretjerano povjerenje i sloboda operatora može rezultirati neredom i nedostatnim realiziranjem postavljenog cilja. Po De Philippisu za učinkovito funkcioniranje šumarstva (u užem smislu) kategorički imperativ je “red i metoda” i na taj način promovira regulirano šumarstvo. 20 godina kasnije potvrđuje da “Idealni model miješane raznodobne šume je prirodna obnova”, priklanjajući se tako novoj teoriji uz dozu pesimizma na primjenu tog oblika gospodarenja, zbog ovisnosti o umješnosti operatora. De Philippis daje prednost modelu jednodobnih šuma, jer ga smatra funkcionalnijim, objektivno uređenijim i lakšim za gospodarenje. No, on ipak a priori ne odbija sječu na malim površinama, koja daje nesumnjivo uzgojne i zaštitne prednosti. U zaključcima De Philippis kaže da talijansko šumarstvo, a posebice visoke šume imaju potrebu za redom, jer je do sada bilo previše slobode, unatoč formalnim ograničenjima. Ta rasprava, tada otvorena, ostaje još uvijek otvorena, kaže Ciancio. Ostaje potreba da iskustvo bude povezano s tehnikom, ali u svijetlu progresa primijenjene lu pr ekologije, uzgajanja, uređivanja i šumske ekonomije ja i šu Sve više zahtjeva dolazi od civilnog društva, pritiska teorijsko-praktične interdisciplinarnosti na gospodarenje šumama s kojima se šuma tretira kao biološki kompleks. Odbijaju se uredbe zasnovane na geometrijskim formama i postupci koji pošto poto osiguravaju veću proizvodnju drvne mase. Dakle, daje se prednost “oblicima slobodnog izbora sječe”, što znači slobodno, a ne regulirano gospodarenje šumama. To, što prije 50 godina u vrijeme pisanja De Philippisa nije bilo moguće, danas je moguće. Razlozi tih promjena su različiti: organizirano visoko šumarsko školstvo na području cijele Italije, koje daje mogućnost mladim šumarima da provode adekvatnu tehničkoznanstvenu djelatnost, stroži raspoloživi zakonski propisi, zainteresiranost civilnog društva za šumske probleme, te štovanje i divljenje prema šumskim sustavima i prirodi. Realnost i mogućnost su promjenjivi kao i vrijeme, koje donosi nove teorijske i praktične prijedloge za poboljšanje kompleksnih bioloških sustava, zaključuje Ciancio. Salvatore Salpietro: Prošlost i sadašnjost mane U rubrici “aktualnosti i kultura” objavljen je interesantan članak, u kojemu se na temelju povijesnih i biblijskih pisanja objašnjava pojam i značenje riječi “mana”, te što je od toga pojma ostalo u današnje vrijeme. Prvi trag nalazi se u Bibliji definiran kao fenomen “kiša mane”: “Ujutro biješe sloj rose oko logora, koji je nestao, a na površini pustinjskog tla osta nešto fino, zrnato i sitno kao inje na zemlji. Narod ga je skupljao i jeo, a mana je padala 40 dana sve dok narod Hebreja nije stigao preko Sinajske pustinje u zemlju Kaanan. Pitali su Mojsija što je to, a on je odgovorio da je to hrana koju vam je Gospod dao da jedete.” To je prvo etimološko objašnjenje koje sadrži čudnu pojavu “božanskog dara”, koja uvijek prati riječ mana. U Bibliji se naziv razvija u “nebesku hranu” i “hranu anđela”, te u Novom Zavjetu postaje simbol Euharstije, ali ipak stoljećima ostaje nasljeđe židovskog naroda. Stari Grci i Latini pišu o kiši mane opisujući zračni ili rosni med. U IX. stoljeću Giovanni Mesue, koji je živio u Damasku, smatra tu supstancu lijekom za žučne probleme, giht (ulozi), bolove prsa i trbuha, te sirup protiv kašlja. U XI. st. Avicenna u dijelu “Liber Cannonis” piše da je mana neka rosa koja pada po kamenju i sta na blima, zgusne s sse ee kao med i osuši kao guma, a porijeklom j jje ee iz divlje zemlje Khorasan (u Perziji). srednjem vijeku mana predstavlja tipični proiz U vod uvezen iz Levanta i važan je prodajni artikl na fjorentinskom tržištu, Kostantinopolisu, Cipru i Messini. Po pisanim podacima za manu se u Firenci plaćala carina, a Venecija je bila internacionalno središte za promet tog proizvoda, koji je nosio naziv “Sirijska mana”. |