DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2006 str. 107 <-- 107 --> PDF |
Slika 2. Ispred Ministarstva kulture – Državnog zavoda za zaštitu prirode RH svečanost predstavljanja “crvenih knjiga” otvorila je Ana Štrbenac (Foto: A. Frković) prema Tvrtkoviću, od ukupnog broja sisavaca koji žive u slobodnoj prirodi u nas (101) njih 90 je izvornih, a 11 unesenih. Od tih 90 izvornih, 87 živi stalno u RH, dok tri vrste (šišmiša), dolaze samo na zimovanje. Ugroženo je ukupno 23 vrsta (26 %), od kojih je 8 regionalno izumrlo. Broj potonji, uspješnom reintrodukcijom divokoze (!), risa i dabra, smanjio se na 5. Te tri uspješno unesene vrste nisu više u skupini ugroženih, dobivši status potencijalno ugroženih vrsta (NT), o kojima valja voditi računa da ih ne bi ponovno izgubili (primjerice, zbog homozigotnosti unijete populacije risova od svega tri para zaprijetila je opasnost nestanka ove vrste). Prema Crvenoj knjizi sisavaca Hrvatske, tri su glavne kategorije ugroženosti rezidentnih vrsta: izumrle vrste (RE), ugrožene vrste (CR) i neugrožene vrste (LC). Pod izumrlim vrstama smatraju se one za koje bar posljednjih 10 godina nema podataka da u RH stalno žive i da se tu razmnažaju. Ugrožene vrste podijeljene su u tri kategorije: kritično ugrožene vrste (CR), ugrožene (EN) i rizične vrste (VU). Kao osnova kriterija ugroženosti odnosno razvrstavanja u te kategorije poslužila su dva čimbenika: veličina populacije i površina areala rasprostranjenosti. Za sve njih moraju se poduzeti neke od mjera otklanjanja uzroka ugroženosti, ako ne želimo da ih ubrzo nestane. Neugrožene vrste, kakvih je u nas najviše, kako im i samo ime kazuje, vrste su kojima za sada ne prijeti opasnost da bi mogle biti ugrožene. Najveći prostor Crvene knjige (77 stranica ili 60 %) posvećen je autorskim tekstovima o pojedinim svojtama, mahom pojedinačnim vrstama. Za svaku je vrstu, uz hrvatsko i latinsko ime, označena kategorija ugroženosti (kako u RH tako i u svijetu), zatim rasprostranjenost, ekologija, postojeća zakonska zaštita u RH te predložene mjere zaštite. Prikazat ćemo to na primjeru naše najlovljenije vrste divljači, zeca (Lepus europaeus Pallas 1778). Kao razlog potencijalne ugroženosti te vrste navodi se: uporaba gnojiva i pesticida u poljoprivredu, kao i sve češća uporaba poljoprivredne mehanizacije. Kako je zec osjetljiv na različite zoonoze, dokazano je da je učestala praksa stalnog unašanja stranih populacija zeca (primjerice akcija Hrvatskog lovačkog saveza o unosu zeca iz Mađarske), pospješila desetkovanje subpopulacija zeca |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2006 str. 108 <-- 108 --> PDF |
u Hrvatskoj. Predložene mjere zaštite: Izrada plana gospodarenja, kako bi se zecu zadržao postojeći status lovne divljači, istraživanje genetike i ekologije zeca u različitim klimatima te utvrđivanja (pravih) uzroka ugroženosti u RH. Iako je zec danas rasprostranjen po cijeloj RH, uključujući i brojne otoke od Brijuna do Lastova i Mljeta, zbog uvedene prakse unašanja zečeva iz srednje i istočne Europe u naša lovišta, s pravom je postavljeno pitanje: Ima li igdje još u RH autohtonih populacija zeca (posebno u Dalmaciji i/ili na otocima)? Od nekad brojne slobodno lovljene dlakave divljači (Naredbom iz 1949. zaštićena je bila samo sredozemna medvjedica i ris, kojeg ionako nije bilo)2, u novu Crvenu knjigu iz 2006. ušli su: u kategoriju regionalno izumrlih vrsta (VU): sredozemna medvjedica, dabar, ris i divokoza; u kategoriju nedovoljno poznatih (i vjerojatno) ugroženih vrsta: vidra; u kategoriju potencijalno u ugroženih vrsta: vjeverica, vuk, smeđi medvjed i zec, i u uu kategoriju vrsta za koje ne postoji opasnost od izumiranja: sivi ili veliki puh. Kad je o toj vrsti puha riječ u knjizi je navedeno da “usprkos intenzivnom lovu (samo za “pušjih godina”, op. A. F.) ta je vrsta u Gorskom kotaru brojna i danas”. No, kako na pojedinim lokalitetima puh pričinja u proljeće ne male štete u šumarstvu, prstenujući koru u smrekovim kulturama, u tim slučajevima “treba dati mogućnost ograničavanja 2 Naredba o zaštićenoj i nezaštićenoj divljači i lovostaji uz Zakon o lovu NRH izl 1949. g. IZ POVIJESTI ŠUMARSTVA rasta lokalnih populacija lovom svim sredstvima” (inače je preporučena uporaba takvih klopki, “škrinjica”, kojima bi se hvatali samo odrasli tusti primjerci). Najveći broj priloga knjige (21) potpisuje Nikola Tvrtković, čija je zasluga kao urednika knjige da je uspješno sadržajno i likovno izjednačio sve ostale priloge drugih autora, a to su: Draško Holcer s 4 priloga (dupini i šišmiši), Marijan G r u b e š i ć sa tri priloga (dabar, vuk, smeđi medvjed) te s jednim prilogom: Igor P av l i n ić (dugokrili pršnjak), Jasna A n t o l o vić (sredozemna medvjedica), Emil Flajšman (vidra), Alojzije F r k o v i ć (ris), Zdravko Tad ić (europska vidrica) i Marijana Vu k o v i ć (zec). Kako je to istaknuto u predgovoru izdavača, Crvena knjiga sisavaca Hrvatske “dinamičan je materijal”, koji se iz godine u godinu treba dopunjavati novim spoznajama te tako vidjeti koliko smo pridonijeli poboljšanju ili pak nazadovanju postojećeg stanja očuvanosti. Prikaz sam počeo pa ću i okončati s dramatičnim upozorenjem World Wildlife Fund-a iz Helsinkija rujna 2006.: “Populacije mnogih životinjskih vrsta riba i sisavaca smanjile su se za oko trećinu od 1970. do 2003. ponajviše zbog ljudske djelatnosti poput zagađenja, sječe šuma i prevelikog izlova”. Uz “Crvenu knjigu sisavaca Hrvatske” istog je dana u izdanju istog izdavača predstavljena i knjiga “Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Hrvatske”. Alojzije Frković TUROPOLJSKE ŠUME (Prilozi u svezi s gospodarenjem kroz stoljeća) Mikroregija Turopolje Turopolje je izdužena nizinska mikroregija u Hrvatskoj, koja se smjestila između Save na istoku i sjeveru, Kupe na jugu i Vukomeričkih gorica na zapadu. Od Save je odijeljena vrlo niskim razvođem, dok se na jugozapadnoj strani lagano uzdiže prema Vukomeričkim goricama. Turopolje zaprema površinu od oko 600 kvadratnih kilometara.To je pretežito nizinska ravan, jače se izdiže samo na zapadu. Građena je pretežno od pleistocenskih fluvijalnih nanosa s pliocenskim talozima u zapadnom rubu, dok je neposredni savski rub i obalni pojas Odre izrazito područje holocena. U području donje ga toka Odre (Odransko polje) teren je močvaran – poplavan i zbog toga su tu kvalitetno najlošija tla. Hidrografski, Turopolje je izbrazdano potocima koji se slijevaju prema Odri, glavnoj turopoljskoj rijeci, ona teče paralelno sa Savom i prima sve vode Turopolja te se na ulazu u Sisak ulijeva u Kupu. Klima Turopolja umjereno je topla i vlažna. Prosječna godišnja temperatura kreće se između 10 °C i 11 °C. Oborine variraju između 900–1000 mm. Osnovnu biotsku oznaku Turopolja daju šume hrasta lužnjaka (Quercus robur L.). Usprkos intenzivnom gospodarskom korištenju, te su šume i danas važna komponenta ekonomskog razvoja. U prošlosti uz |