DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2006 str. 109 <-- 109 --> PDF |
Slika 1. Predjel turopoljski na Sambukovoj karti (1572 god.) lužnjakove šume Turopoljskoga luga, Šiljakovačke dubrave, Brezničke šume i Stupničke šume, vezana je važna grana turopoljske privrede – svinjogojstvo. Svinjogojstvo se u Turopolju razvilo u osnovnu granu poljoprivrede još u 13. stoljeću. Kako je isključivi preduvjet razvoja svinjogojstva bila šumska ispaša (žirenje), razumljivo je da su turopoljske šume pružale odlične uvjete za njegov razvoj. S obzirom na tako veliku važnost šuma, izdavane su naredbe i isprave koje su imale za cilj zaštititi šumski fond i regulirati gospodarenje. Njima su bili određeni uvjeti sječe, zabrana krčenja, a uslijed čestih sukoba zbog uživanja paše i žirovine, određivani su uvjeti korištenja. Kako bi razumjeli način upravljanja u Turopolju, potrebno je pojasniti neke povijesne činjenice. Ime Turopolje dolazi od imenice TUR, kojom se kod Slavena nazivala životinja koja je pripadala među preživače, razred Bovidae. Poljaci ju nazvaše THUR ili JUMBRO, a Nijemci AUER dok je latinski imenujemo Bos urus (L). Prema jednoj slici iz 16. stoljeća, tur je nalik našem govedu ali daleko veći, s velikom glavom bez grive, debelim vratom i velikim rogovima okrenutim naprijed, prema gore savijenim. Dlaka tura bila je crna i samo na podbratku svjetlija. Vrsta je izumrla u 17. stoljeću (Brehm ???). Turopoljska ravnica i močvarno tlo pogodovalo je turu, a kad su te predjele naselili Hrvati, našli su ga u velikom broju te kraj nazvali Turovim poljem, a poznavali su ga zacijelo već u svojoj pradomovini, odakle su i donijeli njegovo ime. Tur je bila sveta životinja kod starih Slavena, kao i kod Germana te vrlo štovana. Staroslavenska riječ TUR znači bik oploditelj, bog sunca. Brojni toponimi diljem Europe imaju mjesta izvedena od riječi TUR: 1. U Hrvatskoj – potok Turja, međaš između Kostajnice i Dubice; 2. U Sloveniji – grad Turjak – Auersperg; 3. U Moravskoj – Turovo; 4. U Njemačkoj – Turov, Turaven, Turova; 5. U Mađarskoj – Tur, Felso-Tur, Kis-Tur. Prvi pisani podaci o Turopolju datiraju iz 1225 god., kada je kralj Bela IV. Turopoljske rodove Buduna, Nikolu, Dapča, Roduša, Tola i Koskuta podigao u red kraljevskih službenika tj. učinio ih plemićima. 1249. g. došlo je do spora između Ivana iz Okić-grada i plemenitih turopoljskih rodova u svezi s pravom na veliki Turopoljski lug. Po nalogu Bele IV, ban Stjepan Banić je 1255. god. ponovno uredio granice ove šume. 21. 6. 1278 god. Hrvatski sabor u Zagrebu potvrdio je ta prava i donio popis prava i sloboda što ih od pamtivijeka uživa (a tempore cuius memoria non ex- tat) Plemenita općina Turopolje. To je ujedno i prvi statut Plemenite Općine (Communitatis nobilium campi Turopolya) koja se po E. Laszowskom u tom statutu ima nedvojbeno smatrati pravnom osobom. Plemenita općina jako se brinula da ta prava i slobode dobivene od Bele IV diljem stoljeća iznose na potvrdu svim novim kraljevima koji su vladali i Hrvatskim zemljama. Tako postoji cijeli niz potvrđenih prijepisa tog statuta do 8. 3. 1582. god. kada je kralj Rudolf II potvrdio novi statut Plemenite Općine i tako mu dodijelio zakonsku moć. Taj novi statut donesen je 15. veljače 1560. god. pred zagrebačkim Kaptolom, kojim se svi plemeniti turopoljci pobratiše i obnoviše staro bratstvo “kao da proističu svi iz jedne košnice”. Time urediše ustanove po kojima se imala unaprijed vladati Plemenita općina, urediše nasljedstvo svoje braće, tako da nikada posjed turopoljaca ne može doći u tuđe ruke. U organizacijskom smislu na čelu Plemenite općine oduvijek je bio Župan, kojemu su bili podređeni: podžupan, bilježnik, fiškuš, lugari, kapetan, kaštelan, zastavnik, satrap i sluga. Župana i ostale dužnosnike birali su svi samostojni plemeniti turopoljci obično na dan svete Lucije (13. prosinca) svake godine. Župan s ostalim dužnosnicima brinuo se o imovini cijele plemenite općine na osnovi statuta. Ova prostrana općina turopoljska sastojala se od dva kotara Polja (campus) i Vrhovlja (montes s.Catherinae) današnje Vukomeričke gorice. Svaki kotar imao je više manjih zajednica, koje se i danas zovu “sučije” (iudicatus). Tih sučija u Vrhovlju ima 8 i 14 u Polju. Sučije su imale svoju posebnu imovinu (šume i pašnjake) za koju su bili ovlašteni samo pripadnici dotične sučije. 17 sučija raspolagalo je vlastitom šumom, dok njih pet nije imalo sučijsku šumu (Velika Gorica, Velika Mlaka, Hrašće, Rakitovec i Buševec). Ukupno sučije su raspolagale sa 8537 rali (911 čhv) Na razini Plem. Općine 6826 rali (660 čhv) Ukupno šuma 15363 rali (1561 čhv) |