DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 25     <-- 25 -->        PDF

D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST ... Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24
S t e f a n ov i ć , V. , 1977: Fitocenologija sa pregledom dly shareware for oopulation genetic analysis.


šumskih fitocenoza Jugoslavije. Zavod za uđbe- Molecular Biology and Biotechnology Center,


nike str. 283, Sarajevo. University of Alberta, Edmonton.


Skroppa, T., 2003: EUFORGEN Technical Guideli- Wright, S., 1978: Evolution and the Genetics of Pones
for genetic conservation and use for Norway pulations. Volume 4: Variability Within and
spruce (Picea abies). International Plant Genetic Among Natural Populations. University of Chi-
Resources Institute, pp. 6, Rome. cago Press.


Yeh, F. C., R. C. Yang, T. B. J. Boyle, Z. H. Ye, J.


X. Mao, 1999: POPGENE 3.2, the user-frien-
SUMMARY: In this study we analyzed the genetic structure of two autochthonous subpopulations
of Norway spruce in the Mountain of Igman by usage of isoenzyme markers.
We collected the material for the analysis in two separate plant communities. The subpopulation
Igman – A is represented by fir-tree and spruce forest with randomly distributed
white pine trees (Abieti-Piceetum illyricum Stef. 1960) while the Igman – B subpopulation
is represented through the spruce tree of frosty type in the mountain area (Piceetum
montanum s.lat. (Fuk. et Stef., 1958, emend. Horv. et al., 1974)). Between the subpopulations
there is a 150 m difference in altitude. We analyzed the following systems of Acotinase
(Aco-A), Glutamate dehydrogenase (Gdh-A), Glutamate oxaloacetate transaminase
(Got-A, Got-B, Got-C), Izocitrate dehidrogenase (Idh-A, Idh-B), Leucine aminopeptidase
(Lap-B), Malate dehydrogenase (Mdh-A, Mdh-B, Mdh-C), Menadione reductase (Mnr-A,
Mnr-C), Phosphoglucose isomerase (Pgi-B), Phosphoglucomutase (Pgm-A), Shikimate
dehydrogenase (Skdh-A), 6-Phosphogluconate dehydrogenase (6-Pgdh-A, 6-Pgdh-B,
6-Pgdh-C) and Fluorescentesterase (Fest-B).


The frequency of the allele and the frequency of genotypes show diversity between subpopulations.
The Allele differentiation was most evident at loci Got-C, 6-Pgdh-A. In the
sample of the Igman – A subpopulation the frequency of the allele Aco-A2 was 7 % lower,
and the frequency of 6-Pgdh-A2 7 % higher than in the sample from Igman – B subpopulation.
The genotype subpopulations are most explicitly differentiated at loci Fest-B, Got-C,
Lap-B, Mdh-C, Mnr-A, Mnr-C, Pgi-B, 6-Pgdh-A, 6-Pgdh-B, 6-Pgdh-C. If the Igman – A
subpopulation is compared with Igman – B subpopulation, we have 8–14% higher frequency
of homozygote: Got-C44 (52 % vs. 44 %), Fest22 (90 % vs. 80 %), Mnr-A22 (12 % vs.
4 %), Mnr-C22 (94 % vs. 82 %), 6-Pgdh-A22 (94 % vs. 80 %), 6-Pgdh-C22 (42 % vs. 30 %)
and from 10–14 % higher heterozygote frequency for gene loci: Lap-B46 (12 % vs. 0 %),
Pgi-B23 (52 % vs. 42 %), 6-Pgdh-B25 (54 % vs. 40 %). In Igman – B subpopulation versus
Igman – A subpopulation has 10 % higher homozygote frequency, as follows: Pgi-B33
(46 % vs. 36 %), 6-Pgdh-B22 (50 % vs. 40 %) and between 8–14 % heterozygote frequency
Fest-B12 (14 % vs. 2 %), Mnr-A24 (70 % vs. 56 %), Mnr-C23 (16 % vs. 4 %),
6-Pgdh-A23 (12 % vs. 4 %), 6-Pgdh-C25 (60 % vs. 46 %).


By statistical calculation we obtained an average number of allele per locus, thus in the
subpopulation A the number of allele per locus was 2,71, and the effective was 1,307, and
in the subpopulation B it was 2,59, while the effective number was 1,332. The actual heterozygosis
in subpopulation A was 24,4 %, and expected was 84,1 %, and in the subpopulation
B the actual was 26,2 %, and expected 81,9 %. The number of polymorphous loci in
both populations was 17, and the percentage of polymorphous loci was 85,00%.


Through the analysis of the allele genetic closeness and genetic distance (d0), we can
conclude that the closeness is very high, and differences are relatively small. Thus we determined
that the allele closeness has the value of 0,959, and the distance is 0,041 according
to Gregorius (1974), which in our case is an extremely high value taking into account
the distance between subpopulations of approximately 2 km.


Applied statistical parameters for comparison of populations did not show major differences,
but the analysis of the direct comparison of the allele presence and their frequency
points at the existence of differences, that is, the influence of diverse selection pressures at
populations.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 24     <-- 24 -->        PDF

D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24
LITERATURA – References


Barner, H., R. L. Willan, 1995: Seed Collection
Units: 1. Seed Zones. Danida Forest Seed Center,
Humlabaek: DK, Technical Note. 16:36 p.


Bergmann, F., F. Scholz, 1987: The impact of air
pollution on the genetic structure of Norway
spruce. Silvae Genetica, 36 (2): 80–83.


Bergmann, F., F. Scholz, 1989: Selection effects
of air pollution in Norway spruce (Picea abies)
populations. In: Scholz, F., Gregorius, H.R.,
Rudin, D. (ed.): Genetic Effects of Air Pollutants
in Forest Tree Populations, Springer Verlag,
143–160, Berlin.


Bergmann, F., B. Hosius, 1996: Efects of heavy-
metal polluted soils on the genetic structure of
Norway spruce seedling populations. Water, Air
and Soil Pollution, 89: 363–373.


Bo ž i č , G., 2002: Subpopulation differentiation under
different forest site conditions within autochthonous
Norway spruce (Picea abies (L.) Karst.) population.
Razprave IV. Razreda SAZU, XLIII-3:
95–109, Ljubljana.


Božič, G., M. Urbančič, 2001: Influences of the
soils on the morphological characteristics of an
autochthonous Norway spruce on the Pokljuka
plateau. Glas. Šum. Pokuse, 38: 137-147, Zagreb.


Božič, G., M. Urbančič, 2003: The morphological
and genetical characterisation of native Norway
spruce (Picea abies (L.) Karst.) population in
the area of Pokljuka mire. Acta Biologica Slovenica.
46 (1): 17–25, Ljubljana.


Crow, J. F., M. Kimura, 1970: Introduction to Population
Genetics Theory, Harper and Row, New
York.


Gillet , E. M., 1998: GSED – Genetic Structures from
Electrophoresis Dana. Version 1.1. Institut fuer
Forstgenetik und Forstpflanzenzuechtung, Universitaet
Gottingen, str. 48.


Goncharenko, G. G., V. Potenko, J .N. Slobodyan,
A I. Sidor, 1990: Genetic and taxonomic
relations between Picea abies (L.): montana
Schur and P. obovata Ledeb. Doklady Akademii
Nauk BSSR, 34: 361–364.


Goncharenko, G. G., V. Potenko, 1992: Genetic
variability and differentiation in Norway spruce
(Picea abies (L.) Karst.) and Siberian spruce
(Picea obovata Ledeb.) populations. Soviet Genetics,
27: 1235–1246.


Gregorius, H. R., 1974: Genetischer Abstand zwischen
Populationen. I. Zur Konzeption der genetischen
Abstandsmessung. Silvae Genetica, 23:
22–27.


Gregorius, H. R., 1978. The concept of genetic diversity
and differentiation. Theor. Appl. Genet.
74, 397–401.


Gregorius, H. R. 1987: The relationship between
the concepts of genetic diversity and differentiation.
Theor. Appl. Genet. 74: 397–401.


Hosius, B., F. Bergmann, 1993: Adaptation of
Norway spruce to heavy metal contaminated
soil. In: Rone, V. (ed.): Norway spruce Provenances
and Breeding. Latvian Forest Research
Institute ‘Silva’, 200–207, Riga.


Konnert, M. 2004: Handbücher für Isoenzymanalyse.
www.genre.de/fgrdeu/blag/iso-handbuecher.


Krajmerová, D., R. Longauer, 2000: Genetická
diverzita smreka obyčajného na Slovensku. Forestry
Journal, 46 (3):273–286.


Krutovskii, V. K., F. Bergmann, 1995: Introgressive
hybridization and phylogenetic relationships
between Norway, Picea abies (L.) Karst., and Siberian,
Picea obovata Ledeb., spruce species studied
by isozyme loci. Heredity, 74: 464–480.


Langercrantz, U., N. Ryman, 1990: Genetic structure
of Norway spruce (Picea abies): concordance
of morfological and allozymic variation. Evolution,
44: 38–53.


Longauer, R., D. Gömöry, L. Paule, D. F. Karnosky,
B. Mankovská, G. Müller-
S t a rc k , K. Percy, R. Szaro, 2001: Selection effects
of air pollution on gene pools of Norway
sprunce, European silver fir and European beech,
Enviromental Pollution, 115: 405–411.


M ü l l e r- St a r c k , G., 1989: Genetic implications of
environmental stress in adult forest stands of Fagus
sylvatica L. In Scholz, F. Gregorius, H.R.,
Rudin, D. (Ed.), Genetic Effects of Air Pollutants
in Forest Tree Populations. Springer Verlag,
127–142, Berlin.


Müller-Starck, G., P. H. Baradat, F. Bergmann,
1992: Genetic variation within European tree
species. In: Adams, W.T., Strauss, S.H., Copes,


D.L. (ed.): Population Genetics of Forest Trees,
Kluwer Academic Publishers, str. 23–47, Amsterdam.
Pacalaj, M., R. Longauer, D. Krajmerová, D.
Gömöry, 2002: Effect of site altitude on growth
and survival of Norway spruce (Picea abies L.)
provenances on the Slovak plots of IUFRO experiment
1972, J. For. Sci., 48 (1): 16–26.


Raymond, M., F. Rousset, 1995: GENEPOP (version
1.2) population genetics software for exact
tests and ecumenicism. Heredity, 86: 248–249.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 23     <-- 23 -->        PDF

D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST . Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24
između subpopulacija Igman – A i Igman – B za gene
pool 17 polimorfnih lokusa iznosi 4,1 %.


Ako analiziramo alelnu genetičku bliskost i genetičko
odstojanje (d0), možemo primijetiti da je bliskost
vrlo visoka te da su razlike relativno male. Tako smo
dobili da je alelna bliskost s veličinom od 0,959, a uda


ljenost 0,041 prema Gregoriusu (1974), što je u
našem slučaju jako velika veličina s obzirom na to da
su subpopulacije udaljene oko 2 km. Obično su neke
normalne udaljenosti, gdje se dobije takvo odstojanje
za autohtone populacije smreke oko 100 km, ali samo
u njenom prirodnom prostiranju.


RASPRAVA I ZAKLJUČCI


Uspoređivali smo genetičku strukturu dvije subpopulacije
s jedne, u ekološkom pogledu interesantne planine,
za koju je svojstvena pojava mrazišta. To ovom
istraživanju daje posebnu specifičnost, jer ukazuje na
mogućnost da se izvrši razdioba jedne veće populacija
na manje subpopulacije, prema lokalnim klimatskim
uvjetima koji vladaju na jednom užem području, kao i
da se ukaže na moguću primjenu tih rezultata u praksi.


Subpopulacije s Igmana pokazale su nisku razinu varijabilnosti,
odnosno alelnog diverziteta, dok su prisutne
značajne razlike u frekvencijama alela. Neki od nađenih
alela su rijetki i pokazuju svojstvenost samo za odgovarajuću
subpopulaciju, kao i heterozigotnost pojedinih
alela. Genetička varijabilnost unutar subpopulacija ponaša
se slično heterozigonosti, gdje pojedini gen lokusi
pridonose znatno više varijabilnosti od drugih, kao i između
subpopulacija. Kod subpopulaciju Igman – A visoka
heterozigotnost lokusa 6Pgdh-C i Mnr-A upućuje
na to da selekcijski procesi djeluju pozitivno na te lokuse,
dok je kod Got-B suprotan učinak, što je vidljivo iz
male heterozigotnosti ovog lokusa. Za subpopulaciju
Igman – B može se potvrditi da imamo moguće selekcijske
pritiske koji favoriziraju visoku heterozigotnost
lokusa Mnr-A, dok je kod lokusa Got-A i Got-B taj tip
selekcije izostao. Tako dobivene heterozigotnosti upućuju
nas na različite selekcijske pritiske koji djeluju u te
dvije subpopulacije te na njihove razlike.


Analizom genetičkih odstojanja (d0) možemo primijetiti
da su jako mala, čak znatno manja nego što je
dobio Božič (2002) za razlike između smreke sa tresetišta
i tipičnog staništa na Pokljuki u Sloveniji. Razlog
za manje razlike može biti u slabijem selekcijskom
pritisku koji nastaje klimatskim djelovanjem od onoga
koji nastaje djelovanjem različitih tipova tala. Inače u


Discussion and conclusions


mnogim radovima potvrđuje se vertikalna izdiferenciranost
smreke (Müller-Starck 1989; Krajmerová
i Longauer 2000; Pacalaj i sur. 2002).


U Norveškoj su provedena istraživanja sa smrekom
prema njenom vertikalnom (visinskom) rasprostiranju
(B a r n e r i Wi l l a n , 1995), te je na temelju rezultata
iz tih pokusa izdijeljena na visinske oblasti, odnosno
napravljena je vertikalna rajonizacija. Ova razdioba temelji
se u biti na zemljopisno klimatskim čimbenicima,
a oni pak grade elemente koji ograničavaju distribuciju
šumskih zajednica. Stoga oni tu razdiobu rabe
kod distribucije reprodukcijskog materijala, sjemena i
sadnica, te koriste materijal samo unutar regije u kojemu
su sakupljeni. Inače, za običnu smreku određene
su i visinske regije, uz one u horizontalnom smislu,
unutar kojih se može prenositi reprodukcijski materijal,
a da ne dođe do većih problema koji nastaju tijekom
procesa prilagodbe. Tako se u visinskom pogledu
materijal može prenositi do nekoliko stotina metara
prema gore ili dole (250 m) od mjesta sabiranja.


Dobiveni rezultati iz ovog istraživanja također ukazuju
na to da se vertikalnoj rajonizaciji sjemenskih
objekata treba posvetiti dužna pozornost i kod nas. Prenošenje
materijala treba biti suptilnije nego je to slučaj
kod Norveške, jer su granice između diferenciranih populacija
jako uske, a u ovom istraživanju su već na oko
100 m visinske razlike. Ukoliko želimo napraviti intervenciju
na mrazištu, potrebno je koristiti samo autohtoni
materijal mrazišne smreke, koji je sakupljan na tom
staništu i koji će biti uporabljen samo na mrazištima.
Stoga reprodukcijski materijal smreke koja raste izvan
mrazišta, treba uporabiti samo na staništima izvan mrazišta
koja su propisana prema molekularno genetičkoj
rajonizaciji.


ZAHVALA – Acknowledgement


Ovo istraživanje realizirano
oo jje uz financijsku pot
poru Federalnog ministrastva z
zza
aa poljoprivredu, vodoprivredu
i šumarstvo, odnosno Federalne uprave za
šume, Bosne i Hercegovine, u okviru projekta” Istraživanje
genetičke strukture, genetičkog diverziteta i genetičke
diferenciranosti prirodnih populacija smreke


bies Karst.) u dijelu prirodnog rasprostiranja u


ea a
Bosni i Hercegovini”, pa kolegama iz Ministarstva


i i


dugujem veliku zahvalnost, posebice direktoru Omeru
Pašaliću, dipl. ing. šum.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 18     <-- 18 -->        PDF

D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24
Alelna diferencijacija bila je najočitija na lokusih U subpopulaciji Igman – B primijećen je veći broj
Aco-A, Lap-B, Got-C, Mnr-C, 6-Pgdh-A. Genotipski se heterozigota kod svih lokusa, i za 7 % je veći nego kod
subpopulacije najjače diferenciraju na lokusima Fest-B, subpopulaciji Igman – A.
Got-C, Lap-B, Mdh-C, Mnr-A, Mnr-C, Pgi-B, 6-Pgdh-A,


Najveća moguća stopa hetrozigotnosti (Hte) je u
6-Pgdh-B, 6-Pgdh-C. Kad se uzorci subpopulacije


subpopulaciji Igman – A sa 84,1 %, dok je kod subpo-
Igman – A usporede s uzorcima iz subpopulacije Igman


pulacije Igman – B 81,9 %. Kao što je vidljivo razlike


– B, dobije se od 8–14 % veća učestalost homozigotnosu
male i praktično beznačajne. Izračunata veličina
sti za: Got-C44, Fest-B22, Mnr-A22, Mnr-C22, 6-Pgdh-A22,


(Hte) za supopulacije ukazuje na pomanjkanje stvarne
6-Pgdh-C22, i od 10–14 % višu učestalost heterozigota


hetrozigotnosti, što je vidljivo iz tablice 2b, jer je kod
za: Lap-B46, Pgi-B23, 6-Pgdh-B25. Kod uspoređenja sub


mnogih lokusa ta veličina od 100 %. Zbog nedostatka
populacije Igman – B s subpopulacijom Igman – A


podataka o prethodnim razvojnim stadijima ovih subimamo
10 % veću učestalost homozigota: Pgi-B33,


populacija ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je ovaj
6-Pgdh-B22 i od 8–14 % veću učestalost heterozigota:


fenomen pod utjecajem reprodukcijskog sustava ili
Fest12, Mnr-A24, Mnr-C23, 6-Pgdh-A23, 6-Pgdh-C25.


raznih utjecaja selekcije.


Tablica 1a: Relativne alelne frekvencije za 20 gen lokusa smreke iz subpopulacije “Igman – A” i “Igman – B”
Table 1a: Relative allele frequencies for 20 gene loci in sampled Norway spruce subpopulations


“Igman – A” and “Igman – B”


Gen lokus Aleli “Igman - B” Gen lokus Aleli “Igman - B”
Aco-A 1
“Igman – A”
0,300 0,270 Mdh-B 1
“Igman – A ”
-0,010
2 0,670 0,730 2 0,980 0,970
3 0,030 -3 0,020 0,020
F-Est-B 1 0,020 0,070 Mdh-C 2 0,070 0,040
2 0,940 0,900 4 0,930 0,960
3 0,010 -
4 0,030 0,030 Mnr-A 2 0,400 0,400
3 0,600 0,570
Gdh-A 2 1,000 1,000 5 -0,030
Got-A 1 0,020 0,010 Mnr-C 2 0,960 0,900
2 0,980 0,990 3 0,040 0,100
Got-B 1 -0,010 Pgi-B 2 0,380 0,330
2 0,990 0,990 3 0,620 0,670
3 0,010 -
Pgm-A 2 0,970 0,970
Got-C 2 0,290 0,340 3 0,030 0,030
4 0,690 0,620
5 0,010 0,040 Skdh-A 1 0,030 -
6 0,010 -2 0,070 0,100
3 0,880 0,880
Idh-A 2 0,030 0,060 7 0,020 0,020
3 0,950 0,940
4 0,010 -6-Pgdh-A 1 -0,040
5 0,010 -2 0,970 0,900
3 0,020 0,060
Idh-B 3 1,000 1,000 4 0,010 -
Lap-B 1 -0,010 6-Pgdh-B 1 0,010 -
2 -0,010 2 0,670 0,710
3 0,180 0,210 3 --
4 0,760 0,760 5 0,320 0,280
5 -0,010 6 -0,010
6 0,060 -
6-Pgdh-C 2 0,650 0,600
Mdh-A 2 1,000 1,000 5 0,350 0,400




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 16     <-- 16 -->        PDF

D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24
negativnom utjecaju čovjeka. Negativni utjecaj ogleda
se kroz otvaranje putova, izgradnju športskih terena za
olimpijske igre, ratnim razaranjima, a zadnje vrijeme
neplanskom sječom i uređenjem izletišta. Da bi se ova
vrlo interesantna sastojina spasila od daljnjeg propadanja,
potrebno je obnoviti njenu strukturu, uz uvažavanje
svih relevantnih čimbenika koji je izdvajaju od
okolnih sastojina smreke.


Prema dostupnoj literaturi, u svim dosadašnjim istraživanjima
koja su provedena na smreci, postoje saz-


Slika 1. Smrekova šuma mrazišnog tipa Piceetum montanum
Figure 1 Norway spruce forest frosty type Piceetum montanum


nanja koja nam govore da je to vrsta koja vrlo dobro
svojom genetičkom strukturom populacije reagira na
promjene ekoloških čimbenika, ponajprije u razlikama
između tala (Božič 2002, Božič i Urbančič 2001 i
2003), kao i na brojna zagađenja atmosfere i tla (Be rg mann
i Scholz 1987, 1989; Hosius i Bergmann
1993; Bergmann i Hosius 1996; Longauersur., 2001).


Cilj ovog istraživanja je da uz primjenu suvremenih
molekularno genetičkih metoda i njihove analize, pokažemo
da je šumska zajednica smreke mrazišnog tipa
vrlo specifična genetička tvorevina, i da se razlikuje od
šuma bukve i jele ilirskog područja (Abieti-Fagetum
illryricum, Fuk. i Stef. 1958.) i šuma običnog bora i
smreke (jele) (Piceo-Pinetum Illyricum, Stef. 1960)
koje su raspoređene neposredno oko ove šumske zajednice.
Dobiveni rezultati trebaju pokazati da su bilo
kakve gospodarske intervencije ili aktivnosti na konzervaciji
u mrazišnom tipu šume u cilju njene obnove
ili očuvanja in situ vrlo zahtjevne i složene, zbog specifične
genetičke strukture tog tipa šume, kao i uvjeta
sredine koji su izravno utjecali na njeno formiranje.
Stoga je prilikom obnova ovih tipova šuma (mrazišni
tip) potrebno uporabljivati lokalni, autohtoni reprodukcijski
materijal, koji se genetički neće razlikovati
od autohtone populacije, a može pokazati značajne
razlike spram susjednih populacija iste vrste.


Slika 2–4. Smreka mrazišnog tipa u fitocenozi Piceetum montanum
Figure 2–4 Norway spruce of frosty type in fitocenosis Piceetum montanum


Slika 5–7. Šuma običnog bora i smreke (jele) (Piceo-Pinetum Illyricum)
Figure 5–7 Norway spruce forest with randomly distributed white pine trees (silver fir) (Piceo-pinetum Illyricum)




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 22     <-- 22 -->        PDF

D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24
je populacija stabilna, dok je kod subpopulacije Igman Na temelju testiranja kod subpopulacije Igman – B,


– B pozitivna veličina 0,0059 i ukazuje na moguću maza
gen lokus Mnr-A dobili smo značajna odstupanja,
nju nestabilnost (Tablica 4). Unatoč dobivenim razliodnosno
do pojave viška heterozigota (***) (Tablica
kama između subpopulacija, a s obzirom da su obje ve-6). Objašnjenje za takvo povećanje heterozigotnosti
ličine bliske nuli, to nam može ukazivati da su obje vrgen
lokusa Mnr-A mogli bismo potražiti u specifičnim
lo bliske uravnoteženom stanju prema Hardy-Wein-selekcijskim pritiscima koji vladaju na mrazištu, a koji
bergovom zakonu ravnoteže. favoriziraju heterozigote za ovaj gen lokus. Ostali gen
lokusi ne pokazuju signifikantne razlike. Također do


Tablica 6. Test za višak heterozigota


lazi do pojave značajnog nedostatka heterozigota kod


Table 6 F-Stat – Test for heterozygote surplus


gen lokusa Idh –A (***) (Tablica 5), što bi se moglo
Gen lokusi Igman – A Igman -B povezati sa selekcijskim pritiscima ili pak s jako bli


skom srodničkom vezom.
Mh-A ns ns
Idh-B --Genetička varijabilnost između subpopulacija


Mdh-A --Značajnost razlika između alelnih i genotipskih
Gdh-A --frekvencija testirana je Fischerovim testom homogeMdh-
B ns nosti u statističkom programu GENEPOP (Version 3.4).


ns
Mdh-C ns Rezultati su prikazani u tablici 7.


ns
Lap-B ns ns


Rezultati Fisherovog testa pokazali su značajne


Got-A ns ns


razlike u alelnim i genotipskim frekvencijama između


Got-B ns ns


istraživanih subpopulacija Igman – A i Igman – B, i to


Got-C ns ns


od 17 polimorfnih lokusa samo na dva lokusa (Lap-B i


Pgm-A ns ns


6Pgdh-A, s razinom od 5 %), što upućuje na lokalno


Pgi-B ns ns


značajnu diferencijaciju tih dvaju subpopulacija. Kod


Skdh-A ns ns


te dvije subpopulacije značajne razlike bile su is


6Pgdh-B ns ns


ključno na lokusu Lap-B i 6-Pgdh-A, i to u pojavi


6Pgdh.C ns ns


određenih alela koji su svojstveni za jednu ili drugu


Fest-B ns ns


subpopulaciju, kao i u frekvencijama genotipova. Tako


k-k-k
Mnr-A ns


kod subpopulacije Igman – A imamo pojavu alela A4, a


Mnr-C ns ns


kod subpopulacije Igman – B alela A1, za gen lokus


Aco-A ns ns


6-Pgdh-A (Tablica 1b). Isto se ponašaju i genotipovi


6Pgdh-A ns ns


(Tablica 1b).


Ukupno – Total ns ns


Tablica 7. Fisherov precizni test homogenosti alelnih i genotipskih (GT) frekvencija između subpopulacija
Igman – A (A) i Igman – B (B)


Table 7 Fisher’s exact test of the homogeneousness of allele and genotype (GT) frequency between subpopulations
Igman – A (A) and Igman – B (B)


s:;:;r:


A-B (aleli) ns ns ns ns ns ns * ns ns ns ns ns ns ns * ns ns
A-B (GT) ns ns ns ns ns ns * ns ns ns ns ns ns ns * ns ns


Subpop. Analizirane subpopulacije smreke


* p < 0,05
** p < 0,01
*** p < 0,001
ns. p 3 0,05 (niska razina razlika)
- Nije provedeno testiranje (jedan od genskih lokusa je monomorfan te testiranje nije moguće)
Diferencijaciju između subpopulacija na svakom sobno ne dijele i koje prezentiramo s poprečnim genepojedinačnom
gen lokusu određujemo preko alelnih tičkim odstojanjima za gen pool 17 polimorfnih gen
genetičkih odstojanja, koje se u subpopulaciji među-lokusa. Srednje alelno genetičko odstojanje d0 (%)




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 21     <-- 21 -->        PDF

D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST . Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24
Najveći udio u raznolikosti kod subpopulacije Igman
– A daje lokus Got-C sa 70,71 %, dok kod Igman


– B subpopulacije gen lokus Mnr-A sa veličinom od
79,21 % i Got-C sa 79,19 %.
Koeficijent inbreedinga (Fis):


Za provjeru kako se u subpopulacijama ponašaju
frekvencije genotipova kod promatranih lokusa i frekvencije
alela, prikazali smo prema HWE, te uporabili
Likelihood ratio test za HWE u programu POPGENE


32. Nulta hipoteza koju testiramo je da je veza između
gameta slučajna. Provjerom HWS-a izdvajamo lokuse
prema značajnosti u svakoj od subpopulacija uporabom
simbola.
Tablica 3. Precizni Hardy-Weinbergov test vjerojatnosti
Table 3 Likelihood ratio exact test for HWE


Gen lokusi Igman – A Igman -B


Mh-A ns ***
Idh-B -Mdh-
A -Gdh-
A -Mdh-
B ns ns
Mdh-C ns ns
Lap-B ns ns
Got-A ns ns
Got-B ns ns
Got-C ns ns
Pgm-A ns ns
Pgi-B ns ns
Skdh-A ns ns
6Pgdh-B ns ns
6Pgdh.C ns ns
Fest-B ns ns
Mnr-A ns **
Mnr-C * ns
Aco-A * ns


6Pgdh-A ns
ns


Subpop. Analizirane subpopulacije smreke


* p < 0,05
** p < 0,01
p < 0,001
ns. p 3 0,05 (niska razina razlika)


-
Nije provedeno testiranje (jedan od genskih lokusa
je monomorfan te testiranje nije moguće)
Na temelju dobivenih rezultata, primjetno je značajno
odstupanje frekvencija genotipova prema HWE
kod lokusa: Mnr-C i Aco-A (za Igman – A), te Idh-A i
Mnr-A (za Igman – B) (Tablica 3).


Na temelju dobivenih rezultata došli smo i do ocjene
koeficijenta inbridinga prema Wrightu, te se subpopulacije
razlikuju prema učestalosti pojavljivanja heterozigotnosti
u njima, a što je izravna posljedica panmiksije
(HWE) (Tablica 4).


Tablica 4. Fiksacijski indeks (Fis)
Table 4 Fixation indeks (Fis)


Gen lokusi Igman – A Igman -B
Mh-A -0,0373 1,0000
Idh-B --
Mdh-A --
Gdh-A --
Mdh-B -0,0204 -0,0239
Mdh-C -0,0753 -0,0417
Lap-B -0,0352 -0,0582
Got-A -0,0204 -0,0101
Got-B -0,0101 -0,0101
Got-C 0,1811 0,1974
Pgm-A -0,0309 -0,0309
Pgi-B -0,1036 0,0502
Skdh-A -0,0939 -0,1152
6pgdh-B -0,2483 -0,0062
6pgdh.C -0,0110 -0,2500
Fest-B 0,1304 -0,0858
Mnr-A -0,1667 -0,4780
Mnr-C 0,4792 0,1111
Aco-A 0,0439 -0,0654
6Pgdh-A -0,0239 -0,0823
Srednja veličina -0,0025 0,0059


Tablica 5. Test za manjak heterozigota
Table 5 F-Stat – Test for heterozygote insufficiency


Gen lokusi Igman – A Igman -B


k-k-k
Idh-A ns


Idh-B -Mdh-
A -Gdh-
A -Mdh-
B ns ns
Mdh-C ns ns
Lap-B ns ns
Got-A ns ns
Got-B ns ns
Got-C ns ns
Pgm-A ns ns
Pgi-B ns ns
Skdh-A ns ns
6Pgdh-B ns ns
6Pgdh.C ns ns
Fest-B ns ns
Mnr-A ns ns
Mnr-C ns ns
Aco-A ns ns
6Pgdh-A ns ns
Ukupno – Total ns ns


Fiksacijski indeks u subpopulaciji Igman – A za 17
polimorfnih lokusa ukupno je -0,0025 te pokazuje da




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 17     <-- 17 -->        PDF

D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST . Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24
MATERIJAL I METODE – Materials and methods


Istraživane su dvije prirodne subpopulacije smreke
s planine Igman, s tim da je jedna od subpopulacija
smreke mrazišnoga tipa, a druga normalnog. Uzorci
mrazišnog tipa smreke uzeti iz šumske zajednice (Piceetum
montanum, s.lat. (Fuk. i Stef. 1958. emend.
Horv. et al., 1974) na 1198–1200 m nadmorske visine,


H
u radu su predstavljeni kao subpopulacija Igman – B.
Druga grupa uzoraka za analizu pripada smreci koja je
rasla u šumskoj zajednici smreke i običnog bora (Piceo-
Pinetum Illyricum, Stef. 1960), s nadmorske visine
koja je viša za oko 150 m, te udaljena oko 2000 metara
sjeveroistočno od prve, te je predstavljena kao subpopulacija
Igman – A.


Uzorci su sabrani tijekom siječnja 2005 godine. Uzimane
su grančice s dormantnim pupovima. Prilikom sabiranja
uzoraka za izoenzimska istraživanja vodilo se
računa da udaljenost između stabala bude najmanje 50
do 100 m kako bi se isključila mogućnost srodstva, kao i
da stabla budu starija od 80 godina. Po populaciju za
ovaj način istraživanja selekcionirano je 50 stabala.


Za analizu genetičke strukture uporabljeni su izoenzimski
genetički biljezi Aco-A, F-Est-B, Gdh-A, Got-A,
Got-B, Got-C, Idh-A, Idh-B, Lap-B, Mdh-A, Mdh-B,
Mdh-C, Mnr-A, Mnr-C, Pgi-B, Pgm-A, Skdh-A,
6-Pgdh-A, 6-Pgdh-B, 6-Pgdh-C, a interpretacija zimograma
je prema protokolu koji je dat od Konnert
(2004).


Rezultati izoenzimske analize vrednovani su preko
alelnih i genotipskih frekvencija koje su obračunate iz
razlika između gen lokusa. Genetička struktura prikazana
je za sve gen lokuse u istraživanim subpopulacijama
smreke koji su pokazali polimorfizam.


Genetička varijabilnost određena je preko parametara
koji se odnose za subpopulacije, kao i između subpopulacija.
Tako smo rabili alelni diverzitet ili genetičku
višeznačnost, preko prosječnog broja alela u lokusu
(A/L). Za određenje genetičke varijabilnosti unutar
subpopulacija rabili smo mjere alelnog diverziteta
(Vk, Vm, prema Gregoriusu 1978, 1987), genetič


kog diverziteta (Vgam), stvarne heterozigotnosti (Hst) i
očekivane heterozigotnosti (Hte), genetičke diferenciranosti
između individua unutar subpopulacija (.T).
Za računanje tih parametara uporabili smo statistički
program GSED (Gillet, 1998)


Provjera Hardy-Weinbergove ravnoteže (HWE)
urađena je za svaku subpopulaciju odvojeno. Provjerava
se kako se u sastojini smreke pojavljuju frekvencije
genotipova kod pojedinih gen lokusa i kako se slažu sa
frekvencijama genotipova, prema očekivanoj Hardy-
Weinbergovoj ravnoteži, a uporabili smo “precizni
Hardy-Weinbergov test vjerojatnosti”, prema statističkom
programu POPGENE 3.2 (Yeh i sur. 1999). Nulta
hipoteza, koju smo testirali je da je veza između gameta
slučajna, te da vrijedi načelo panmiksije. Provjera
HWE urađena je za svaki gen lokus u svakoj subpopulaciji.
U slučaju nepotpunosti date nulte hipoteze, prihvaćali
smo alternativnu hipotezu koja je definirana kao
manjak ili višak broja heterozigota (F>0 ili F<0), za što
smo rabili F-test za manjak i višak heterozigota po statističkom
programu F-STAT.


Koeficijent inbridinga (Fis) prema Wrightovoj statističkoj
proceduri (Wright 1978) ukazuje u kojem se
odnosu razlikuju dobivena i očekivana heterozigotnost u
subpopulacijama, a koji nastaje kod panmiksičnih oplodnji.
Koeficijent inbridinga (fiksacijski indeks) procijenili
smo pomoću statističkog programa POPGENE 3.2.


Genetičku varijabilnost između subpopulacija smreke
procijenili smo uporabom statističke homogenosti
alelnih i genotipskih frekvencija u polimorfnim lokusima
i mjerama genetičke diferenciranosti. Homogenost
alelnih i genotipskih distribucija po lokusu između subpopulacija
testirali smo Fischerovim preciznim testom
(Raymond i Rousset 1995) uporabom statističkog
programa GENEPOP 3.2 (Yeh i sur. 1999). Stupanj genetičke
diferenciranosti između subpopulacija prikazali
smo s mjerom alelnog genetičkog odstojanja (d0) prema
Gregoriusu (1974) uz pomoć statističkog programa
GSED (Gillet 1998).


REZULTATI ISTRAŽIVANJA – Results


Al


Alelnu raznolikost predstavljaju frekvencije alela koj
jje
ee s
ssu
uu date u tablici 1a. Analizirano je 20 genskih lokusa,
od kojih su 3 (Gdh-A, Idh-B, Mdh-A,) pokazala monomorfizam
u obje subpopulacije, gdje su dobivene konstantne
veličine za od 100 % za alele Gdh-A2, Idh-B3,
Mdh-A2. Kod drugih 17 polimorfnih lokusa imamo učestalost
alela od 1 % do 99 %. Minimalni polimorfizam u
obje subpopulacije uočen je kod lokusa Got-A, Got-B,
Idh-A, Mdh-B, Mdh-C, Pgm-A, gdje su frekvencije najfrekventnih
alela uvijek jednake ili veće od 93 %. Kod
subpopulacije “Igman – A” imamo pojavu minimalnog


polimorfizma i kod lokusa Fest-B, Mnr-C, 6-Pgdh-A,
dok u subpopulaciji “Igman – B” nemamo taj slučaj. Za
drugih 9 lokusa karakterističan je jak polimorfizam, s
uvijek istim prevladavajućim alelom u obje subpopulacije.
Inače ove dvije subpopulacije karakterizira i pojava
rijetkih alela u svakoj od njih, što daje posebnu značajnost
svakoj od njih i to u lokusima Fest-B, Got-C,Idh-A,
Lap-B, Mdh-C, Mnr-A, Mnr-C, 6-Pgdh-A, 6-Pgdh-B.


Frekvencije alela i frekvencije genotipa koje su prikazane
u tablici 1a i tablici 1b, ukazuju na postojanje
alelne i genotipske raznolikosti između subpopulacija.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 15     <-- 15 -->        PDF

IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24


UDK 630* 165 (001)


GENETIČKA DIFERENCIRANOST SUBPOPULACIJA OBIČNE SMREKE
šPicea abies (L.) KARST.) NA PLANINI IGMAN


THE ANALYSIS OF GENETIC VARIABILITY OF NORWAY SPRUCE
(Picea abies (L.) KARST.) SUBPOPULATION AT THE IGMAN MOUNTAIN


D. BALLIAN1, F. BOGUNIĆ1, M. KONNERT2,
. B


3 33


H. KRAIGHERČ M. PUČKOJ G. BOZICČ
SAŽETAK: Uporabom 12 izoenzimskih sustava, te analizom 20 gen lokusa,
uspoređivana je genetička struktura dviju subpopulacija s planine
Igman. Prema ekološkim pokazateljima, a misli se na klimu i njeno djelovanje,
postoje razlike između subpopulacija, jer jedna pripada mrazištu a druga
tipičnoj planinskoj klimi. Rezultati analize izoenzimskih biljega upućuju na
postojanje razlika između analiziranih subpopulacija.


K l j u č n e r ij e či : Picea abies (L.) Karst., subpopulacije, izoenzimi


UVOD – Introduction
Smreka (Picea abies (L.) Karst.) predstavlja jednu loškim i klimatskim uvjetima, kao što su vrtače, male


od najznačajnijih vrsta šumskog drveća s gospodarplaninske
doline i uopće veće i manje depresije, odskog
i ekološkog stajališta u Bosni i Hercegovini, a i u nosno mjesta s pojavom ekstremno niskih temperatučitavom
nizu europskih zemalja (Skroppa, 2003). ra. U takvim uvjetima nalazimo šume smreke mrazišnog
tipa, Piceetum montanum s.lat. (Fuk. i Stef. 1958.


Mnoga istraživanja obične smreke na molekularnoj


emend. Horv. et al., 1974). Ovaj tip šume svojstven je


razini, analizom polimorfizma određenih izoenzimskih


za područja s pojavom inverzije temperatura, kao i


lokusa, ukazala su na veliku genetičku varijabilnost ove


intrazonalne specifične vegetacije unutar pojasa zajed


vrste u Europi, kao i na pojavu velike diferencijacije iz


nice šuma obične jele i bukve (Abieti-Fagetum). Tako


među populacija (M ü el l e r- St ar c k i sur., 1992). Ne


jednu od najljepših sastojina smreke, mrazišnog tipa,


ka od istraživanja potvrdila su (L a n g er c ra n t z a i


nalazimo na planini Igman u području Velikog i Malog


Rymana 1990) da je obična smreka u stalnom procesu


polja (Slika 1).


genetičke diferencijacije i adaptacije, u određenim ekološkim
uvjetima. Drugi autori koji su se također bavili Prema Stefanoviću (1977) ovakva smrekova
istraživanjem obične smreke (Goncharenko i sur., staništa odlikuju se plićim zemljištima tipa crnice ili
1990; Goncharenko i Potenko, 1992; Kurtov-smeđih tala, a na planini Igman razvila su se na morenski
i i Bergmann, 1995) uporabom izoenzimskih skim nanosima. Uslijed veće sklopljenosti sastojina i
biljega analizirali su njenu genetičku strukturu i difehladnog
fitoklimata, imamo pojave usporene humifirenciranost,
na lokalnoj razini, a i šire. kacije, što dovodi do nastajanja sirovog humusa. To


U planinskom području središnjih Dinarskih Alpa, pogoduje smreci kao i brojnim acidofilnim vrstama
na vapnenačkim i dolomitnim planinama Bosne i Herkoje
ulaze u sastav ove šumske zajednice.
cegovine, smreku nalazimo u specifičnim geomorfo-Kako se planina Igman nalazi oko 20 km južno od
Sarajeva, u njoj je prisutan stalni antropogeni utjecaj.
Tako suvremenim uvjetima razvoja, posebice u gospo


D. Ballian, F. Bogunić
darstvima zemalja u tranziciji kao što je naše, ovakve


Faculty of Forestry, University of Sarajevo


2


M. Konnert šumske zajednice zbog stalnih negativnih utjecaja na
Bayerisches Amt für forstliche Saat und Pflanzenzucht, njih postaju vrlo labilne, te zahtijevaju poseban pristup
Teisendorf, Germany


u zaštiti i obnovi. Tako je na planini Igman, ova šumska


H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič
zajednica već punih 25 godina izložena neprestanom


Gozdarski Inštitut Ljubljana, Slovenia


13




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 20     <-- 20 -->        PDF

D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24
Tablica 2a: Prosječan broj alela u lokusu, postotak polimorfnih lokusa, stvarna heterozigotnost (Hst) i teoretska
heterozigotnost (Hte), raznolikost (Vgam)
Table 2a: An average number of allele in the locus, the percentage of polymorphous loci, observing heterozygosis (Ho)
and theoretic heterozygosis (He), diversity (Vgam)


Efektivni broj Difrencijacija


Prosječan broj


alela u unutar Stvarna Teoretska


alela u lokusu Genetička


Subpopulacija subpopulaciji subpopulacija heterozigotnost* heterozigotnost*


Average number raznolikost


Subpopulation The percentage Differentiation Observing Theoretic


of allele Diversity


of polymorphous in heterozygosis* heterozygosis*


in the locus


loci subpopulation
A/L V 5T H,t % Hte % V


gam


Igman – A 2,71 1,307 0,237 24,4 84,1 162,125
Igman -B 2,59 1,332 0,252 26,2 81,9 215,830


heterozigotnosti su izračunate samo za polimorfne lokuse – heterozygosis only for the polymorfic loci


Razlike između subpopulacija jače se izražavaju s na potencijalnu sposobnost za proizvodnju genetički
parametrom Vgam, odnosno hipotetskom gametskom različnih gameta. To bi značilo da smreka sa mrazišta
veličinom lokusne raznolikosti, koja je rezultat pojediima
veću potencijalnu sposobnost proizvodnje genetinih
učinkovitih alelnih raznolikosti. Ovaj parametar čki različnih gameta, za razliku od smreke koja potječe
inače se jako podudara s diferenciranjem između uzoraiz
normalnog tipa šume.
ka glede gensko (alelne) raznolikosti i s time pokazuje


Tablica 2b: Stvarna heterozigotnost (Hst) i očekivana heterozigotnost (Hte) promatrana prema gen lokusima u subpopulacijama
Table 2b: Observing heterozygosity (Ho) and theoretic heterozygosity (He) at the loci in subpopulations


Stvarna heterozigotnost Očekivana heterozigotnost
Gen lokus Observing heterozygosity Theoretic heterozygosity
Hst (u %) Hte (u %)
Igman – A Igman -B Igman – A Igman -B
Idh-A 10,0 0,0 100 0,0
Mdh-B 4,0 6,0 100 100
Mdh-C 14,0 8,0 100 100
Lap-B 40,0 40,0 83,3 83,3
Got-A 4,0 2,0 100 100
Got-B 2,0 2,0 100 100
Got-C 36,0 40,0 58,1 52,6
Pgm-A 6,0 6,0 100 100
Pgi-B 52,0 42,0 68,4 63,6
Skdh-A 24,0 24,0 100 100
6-Pgdh-B 56,0 42,0 84,8 72,4
6-Pgdh-C 46,0 60,0 65,7 75,0
Fest-B 10,0 20,0 83,3 100
Mnr-A 56,0 76,0 70,0 88,4
Mnr-C 4,0 16,0 50,0 80,0
Aco-A 44,0 42,0 66,7 77,8
6-Pgdh-A 6,0 20,0 100 100
Ukupno – Total 24,4 26,2 84,1 81,9


Prosječna heterozigotnost za subpopulaciju Igman – lokusa Mnr-A sa 76 %, dok je kod lokusa Got-A i Got-B
A iznosila je 24,4 %, a najveći doprinos toj veličini daje najmanja veličina i iznosi 2 % (Tablica 2b).


visoka heterozigotnost lokusa 6Pgdh-C i Mnr-A s ve-Unutarnja alelna raznolikost pokazuje visok stupanj
ličinom od 56 %, dok lokus Got-B ima najmanji udio sa sličnosti s veličinom od 0,237 kod Igman – A i 0,252
2 % (Tablica 2b). Prosječna heterozigotnost kod subpo-kod Igman – B subpopulacije.
pulacije Igman – B je 26,2 s najvećim udjelom u njoj




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 19     <-- 19 -->        PDF

D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST . Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24
Tablica 1b: Relativne genotipske frekvencije za 20 gen lokusa smreke iz subpopulacija “Igman – A” i “Igman – B”
Table 1b: Relative genotype frequencies for 20 gene loci in sampled Norway spruce subpopulations on the
“Igman – A” and “Igman – B”


Locus Genotype “Igman-A “Igman-B” Locus Genotype “Igman - B”
“Igman – A”


Aco-A
11 0,080 0,060 Mdh-A 22 1,000 1,000
12 0,420 0,420
13 0,020 -Mdh-B 12 -0,020
22 0,460 0,520 22 0,960 0,940
33 0,020 -23 0,040 0,040


F-Est-B
12 0,020 0,140 Mdh-C 24 0,140 0,080
14 0,020 -44 0,860 0,920
22 0,900 0,800
23 0,020 -Mnr-A 22 0,120 0,040
24 0,040 0,060 24 0,560 0,700


25 0,020
Gdh-A 22 1,000 1,000 44 0,320 0,200
45 0,040


Got-A 12 0,040 0,020
22 0,960 0,980 Mnr-C 22 0,940 0,820
23 0,040 0,160


Got-B
12 0,020 33 0,020 0,020
22 0,980 0,980
23 0,020 -Pgi-B 22 0,120 0,120


23 0,520 0,420


Got-C
22 0,120 0,160 33 0,360 0,460
24 0,320 0,320
25 -0,040 Pgm-A 22 0,940 0,940
26 0,020 -23 0,060 0,060
44 0,520 0,440
45 0,020 0,040 Skdh-A 13 0,060


23 0,140 0,200


Idh-A
22 -0,060 33 0,760 0,760
23 0,060 -37 0,040 0,040
33 0,900 0,940
34 0,020 -6-Pgdh-A 12 -0,080
35 0,020 -22 0,940 0,800


23 0,040 0,120
Idh-B 33 1,000 1,000 24 0,020 Lap-
B 14 -0,020 6-Pgdh-B 15 0,020


24 -0,020 22 0,400 0,500
33 0,040 0,040 25 0,540 0,400
34 0,280 0,340 26 -0,020
44 0,560 0,560 55 0,040 0,080
45 -0,020
46 0,120 -6-Pgdh-C 22 0,420 0,300


25 0,460 0,600
55 0,120 0,100


Unutarpopulacijsku varijabilnost predstavljaju ve-Tako smo dobili veću veličinu kod subpopulacije Igličine
genetičkih parametara koje predstavljaju subpo-man – A, a koja iznosi 2,71, dok kod subpopulacije
pulacije i njihove vrijednosti su prikazane u tablici 2. Igman – B imamo 2,59. Obrnut slučaj imamo kad je u piProsječan
broj alela po lokusu, za 17 polimorfnih loku-tanju učinkovit broj alela subpopulacijama, jer veću vesa
pokazao je da postoje minimalne razlike između ličinu imamo kod subpopulacije Igman – B (Tablica 2).
subpopulacija.