DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 78     <-- 78 -->        PDF

IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA


VOX CLAMANTIS IN DESERTO1


U Šumarskom listu br. 11–12 (2006) u rubrici IZAZOVI
I SUPROTSTAVLJANJA naš uvaženi profesor
dr. Joso Vukelić elokventno i argumentirano je iznio
svoja stajališta o sve uzavrelijim pokušajima da se
osnuju novi dislocirani studiji šumarstva u Hrvatskoj.
Sa 108-godišnjom tradicijom šumarskog znanstvenog
rada i nastave evo nas na dobru putu da učinimo nepopravljivu
glupost i osnujemo još po koje visoko šumar-


Glas vapijućeg u pustinji, Usklik sv. Ivana Židovima


AKTUALNO


sko učilište. Stoga je prilog gospodina prof. Vukelića
možda posljednja opomena i glas vapijućeg u našoj hrvatskoj
gluposti. Domovina i struka mu se mora zahvaliti,
a budućnost vrednovati njegov pokušaj da se osvijestimo
u realnosti.


Rudolf Sabadi, dipl. ing. šum., dipl. oec.


VJETRUŠA – PTICA 2007. GODINE


Na podužoj izbornoj listi “ptice godine”, koju već 37
godina za redom (1971–2006) sastavlja Njemačko društvo
za zaštitu prirode (Naturschutzbund Deutschland,
NABU) u suradnji s Društvom za zaštitu ptica (Landesbund
für Vogelschutz, LBV), danje i noćne ptice grabljivice
bile su zastupljene pet puta: sivi sokol (Falco peregrinus)
1971, sivi ćuk (Athene noctua) 1972, kukuvija
(Tyto alba) l977, crvena lunja (Milvus milvus) 2000. i


ušara (Bubo bubo) 2005. godine. Njima se nakon prošlogodišnje
ptice godine – brgljeza (Sitta europaea) pridružuje
vjetruša, nama šumarima i lovcima poznatija
kao vjetruša klikavka (Falco tinnunculus), ptica 2007.
godine. Dok smo brgljeza kao “glas naših šuma” doživjeli
poput vapaja da konačno u našim šumama prestane-


Slika 1. Pri traženju hrane vjetruša si pomaže učestalim treperenjem
u zraku, po kojoj osobitosti ju je najlakše prepoznati Slika 2. Plavo-siva glava i rep, tamna ispjegana kestenjasta leđa i
prirodi crna pruga na repu glavna su obilježja mužjaka vjetruše
(Foto: Željko Stipeć) (Foto: Željko Stipeć)




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 79     <-- 79 -->        PDF

mo s uklanjanjem sušaca i šupljih stabala (jer samo u
njihovim dupljama može viti svoja gnijezda i podizati
mladunčad), ovogodišnji izbor vjetruše ima zacijelo
neku drugu poruku koja proizlazi iz njene ekologije.
Prisjetimo se samo osebujna leta ove sokolovke i njena
podužeg zadržavanja u zraku na jednom mjestu kad pretražujući
lovno područje “čisti” otvorene proplanke i
šumske čistine od miševa i voluharica, koje su joj
osnovna hrana. Iako je kao lovna ptica daleko manje
uporabiva od primjerice velikog sokola (Falco rusticolus)
ili sivog sokola (Falco peregrinus) “vjetruša se lako
pripitomi, umiljata je, te se preporučuje sokolarima
početnicima” (Žižanović 2004).


U Collinsovom džepnom vodiču Ptice Hrvatske i
Europe (Zagreb 1999) vjetruša je predstavljena kao
široko rasprostranjena i česta gnjezdarica selica. Dio
populacije su stanarice, a pojavljuju se i preletnice koje
se gnijezde i zimuju izvan Hrvatske, ali je prelijeću tijekom
selidbe te zimovalice koje se gnijezde izvan Hrvatske,
ali u njoj zimuju. I dok je ne mali broj vrsta iz
obitelji sokolova (Falconidae) već poduže vrijeme
kritično ugrožen i nalazi se na “crvenom popisu” ptica
Hrvatske, za vjetrušu se obično kaže da je, uz škanjca
mišara (Buteo buteo), naša i europska najčešća gnjezdarica.
To vrijedi i za Gorski kotar, gdje je ta ptica krajem
pedesetih godina prošlog stoljeća “bila dosta rijetka
gnjezdarica”, a nisu zabilježeni ni značajniji preleti
jedinki koje su gnijezdile ili zimovale izvan tih krajeva
(Rucner 1949). Kad već spominjem ovaj gorski kraj,
onda ih danas njihovo karakteristično lebdenje odaje u
Ličkom polju, Polanama, Lepenicama, a gnijezda im
otkrivaju na Krčkom mostu i, do obnove, na tornju
riječke katedrale Sv. Vida. Nema opasnosti da je poistovjetimo
sa srodnikom joj bjelonoktom vjetrušom
(Falco neumanni), jer ne samo da je ona od nje nešto
manja, da ima kraći rep (ženka) i da krače treperi, nego
iz prostog razloga što je ova potonja izumrla! Posljednja
gnjezdilišta bjelonokte vjetruše zabilježena su šezdesetih
godina prošlog stoljeća u Istri, u dolini rijeke
Mirne (Motovunska šuma), okolišu Pule i Premanture
(Radović i sur. 2003). Kako joj i samo ime kazuje
nokti u bjelonokte vjetruše su svijetli, a u naše vjetruše
tamni (G i li a rd 1968).


Poput ostalih sokolova vjetrušu karakteriziraju
kratke i jake noge, šiljata krila i kljun te dug rep, kojim
učestalo treperi. Plavo-siva glava i rep, tamna kestenjasta
leđa te crna pruga na repu glavna su oznaka
mužjaka. Čvrsto građeno tijelo u duljinu mjeri 32–35


(39) cm, a raspon krila 68 (71) –74 (80) cm. Javlja se
glasno i prodorno kličući “kii-kii-kii”, po čemu je očito
dobila narodno ime vjetruša klikavka. Samo gniježđenje
obično traje od sredine travnja do početka lipnja.
Ne pravi svoje gnijezdo već koristi napuštena gnijezda
vrana ili koje druge grabljivice. Ženka snese 4–7 jaja
na kojima sjede oba roditelja. Inkubacija traje 29–30
dana. U početku hranu za cijelu obitelj donosi samo
mužjak, da bi kasnije za mlade brinuli i hranili ih oba
roditelja. Mlade ptice napuštaju gnijezdo nakon dobrih
mjesec dana po izvaljivanju, iako ih roditelji još neko
vrijeme hrane. Zajedno ostaju do jeseni.
Da ne bi na primjeru vjetruše, ovogodišnje “ptice
godine”, koja je brojna i za sada ničim ugrožena, dobili
krivu sliku da se to odnosi i na ostale grabljivice, treba
jasno istaći da su grabljivice zapravo najugroženija
skupina ptica. “Rijetke su grabljivice, poput škanjca ili
vjetruše, koje danas nisu ugrožene”, riječi su ornitologa
Dragana Radovića, ravnatelja Zavoda za ornitologiju
HAZU. “Na njih vrlo snažno djeluju i manje promjene u
staništu, koje im znatno smanjuju plijen, i pesticidi, koji
se preko prehrambenog lanca koncentriraju i dosežu u
njima letalne koncentracije. Uz to, je još uvijek među
lovcima rašireno mišljenje da su grabljivice štetočinje
koje treba tamaniti na sve načine, te ni danas nisu rijetkost
njihovo odstreljivanje i trovanje te propucavanje
njihovih gnijezda”. Prema Radoviću grabljivice su danas
nuždan dio
oo žživotinjskih zajednica u lovištima i u


sausku su odnosu sa svojim plijenom. “Zbog stalne prisutnosti
grabljivica trčke i jarebice se dobro znaju prikrivati
u svom staništu, spretno i hitro polijeću, te su zdrave
i snažne. Niti su grabljivice štetočinje ili nemilosrdni
progonitelji, niti su jarebice nemoćan i jadan plijen”.


Alojzije Frković


LITERATURA:


G i l ia r d, E. T. (1968): Ptice. Mladinska knjiga. Zagreb,
str. 400.


He nz e l, H., R. Fi t te r i J. P a r sl o w (1999): Ptice
Hrvatske i Europe. Hrvatsko ornitološko društvo.
Zagreb, str. 384.


Radović, D. i sur. (2003): Crvena knjiga ugroženih
ptica Hrvatske. Ministartsvo zaštite okoliša i
prostornog uređenja. Zagreb, str. 179.


R a d o v i ć , D. (2004): Zaštita ptica. U: Lovstvo (ur. Z.
Mustapić). Hrvatski lovački savez. Zagreb, str.
520–522.


Rucner, D. (1950): Ptice Gorskog kotara. Larus
3:65-187.


Žižanović, M. (2004): Sokolarstvo. U: Lovstvo (ur.


Z. Mustapić). Hrvatski lovački savez. Zagreb,
str. 447–452.