DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2007 str. 31 <-- 31 --> PDF |
M. Idžojtić, M. Glavaš, M. Zebec, R. Pernar, J. Bećarević, K. Glova, S. Plantak: ŽUTA I BIJELA IMELA . Šumarski list br. 3–4, CXXXI (2007), 125-135 4. RASPRAVA I ZAKLJUČAK - Discussion and Conclusion Istraživanje je pokazalo da je zaraza lužnjaka žutom imelom na području UŠP Našice (1,7 %) znatno manja nego na području UŠP Osijek (10,1 %). Usporedbom ovih podataka s podacima iz prethodnih istraživanja za ,5 %), PožeUŠP Bjelovar (7,1 %), Nova Gradiška (10,5 ga (13,7 %) i Vinkovci (7,6 %), vidimo da je lužnjak u UŠP Našice manje zaražen imelom nego u svim ostalim UŠP (Idžojtić i dr. 2005a, 2006b, 2006c). Zaraza lužnjaka u UŠP Osijek manja je nego u UŠP Požega, približno jednaka kao u UŠP Nova Gradiška i veća nego u UŠP Bjelovar i Vinkovci. Uspoređeni su stanišni i sastojinski parametari (starost, sklop, bonitet, nadmorska visina i ekspozicija) analiziranih odsjeka za UŠP Našice i UŠP Osijek. U UŠP Našice sastojinski bonitet 80 % pregledanih odsjeka bio je I, a 20 % bilo je boniteta II. Za razliku od toga, manje od polovice (48 %) pregledanih sastojina u UŠP Osijek bilo je boniteta I, 29 % boniteta II i 23 % boniteta II/III. Sklop 73 % pregledanih odjela u UŠP Našice bio je potpun, a 27 % nepotpun. U UŠP Osijek manje je od polovice odjela (41 %) imalo potpuni, 52 % nepotpuni i 7 % prekinuti sklop. Za ostale analizirane parametre nije utvrđena razlika. Ranije je za područje UŠP Požega utvrđeno da su sastojine kitnjaka lošijeg boniteta bile više zaražene nego sastojine boljeg boniteta, a isto tako da su sastojine s gustim i potpunim sklopom bile manje zaražene od onih sa nepotpunim i prekinutim sklopom (Idžojt ić i dr. 2005a). Za kitnjak je obrnuto, odnosno na području UŠP Osijek zaraza je znatno manja (7 %) nego na području UŠP Našice (17,8 %). Ipak, zaraza kitnjaka u UŠP Osijek veća je nego u UŠP Bjelovar (3 %) i Nova Gradiška (4,6 %), a manja nego u UŠP Požega (13,3 %) (Idžojt ić i dr. 2005a, 2006b, 2006c). Od svih do sada istraženih UŠP, kitnjak je najzaraženiji u UŠP Našice. Analizom stanišnih i sastojinskih parametara (starosti, sklopa, boniteta, nadmorske visine i ekspozicije) istraženih odsjeka možemo vidjeti da je starost odsjeka u UŠP Našice bila 30-120 godina (prosječno 87 godina), a u UŠP Osijek 30-100 godina (prosječno 72 godine). U ranijim istraživanjima utvrđena je pozitivna korelacija između starosti i zaraze kitnjaka žutom imelom (I d ž o j ti ć i dr. 2005a, 2006c), a isto je potvrđeno i u ovim istraživanjima, ali ta korelacija nije signifikantna. Sastojinski bonitet odsjeka u UŠP Našice bio je od I do III, a u UŠP Osijek I ili II, odnosno dio analiziranih odsjeka (8 %) u UŠP Našice imao je lošiji bonitet od odsjeka u UŠP Osijek. Ostali parametri nisu ukazivali na razlike analiziranih odsjeka u te dvije UŠP. Ako usporedimo lužnjak i kitnjak, u UŠP Našice značajno je veća zaraza kitnjaka (17,8 % pregledanih stabala) nego lužnjaka (1,7 %). Prosječna starost analiziranih odsjeka lužnjaka bila je 88 godina, a kitnjaka 87 godina, odnosno razliku u njihovoj zarazi ne možemo objasniti razlikom u starosti. Bonitet većine analiziranih lužnjakovih sastojina bio je I (80 % odsjeka), a manjeg dijela II (20 % odsjeka). Podjednak postotak (41 %) odsjeka kitnjaka imao je sastojinski bonitet I i bonitet II, 10 % bonitet I/II, 3 % bonitet II/III i 5 % bonitet III, odnosno vidljivo je da je bonitet analiziranih sastojina kitnjaka lošiji nego lužnjaka. Razlika postoji i u sklopu, odnosno 73 % odsjeka lužnjaka imalo je potpun, a 27 % nepotpun sklop, dok je 63 % odsjeka kitnjaka imalo potpun, 34 % nepotpun i 3 % prekinut sklop. Razlika zaraze lužnjaka i kitnjaka u UŠP Osijek je manja (kitnjak 7 %, lužnjak 10,1 %), nego u UŠP Našice. Prosječno su analizirani odsjeci lužnjaka bili stariji (86 godina) od odsjeka kitnjaka (72 godine). Sve su sastojine kitnjaka imale bonitet I ili II, dok je bonitet sastojina lužnjaka bio I, II ili II/III. Ostali analizirani patrametri nisu ukazivali na razlike analiziranih odsjeka lužnjaka i kitnjaka na području UŠP Osijek. Osim za UŠP Osijek, zaraza cera žutom imelom prethodno je istražena i za UŠP Požega (Idžojtić i dr. 2005a). Približno je jednak postotak stabala s imelom bio na području obje UŠP (3,7 % Osijek; 3,1 % Požega). Žuta imela na običnom grabu u Hrvatskoj, osim na području Šumarije Levanjska Varoš, zabilježena je do sada samo u Arboretumu Opeka. Na običnoj bukvi ova je vrsta imele, osim na području iste šumarije, zabilježena još samo na području Šumarije Novoselec (Zeb e c i Id ž o jt i ć 2005). Na području istraženom u ovome radu bijela imela nije zabilježena na poljskom jasenu, za razliku od UŠP Nova Gradiška, gdje je bilo zaraženo 7,3 % i Vinkovci, 2,7 % pregledanih stabala (I d ž o jt i ć i dr. 2006b). Ipak, imela je prisutna na pensilvanskom jasenu, koji je invazivna vrsta prisutna u prirodnim šumama poljskog jasena (Id ž o jt i ć i Z e b e c 2006). Topole i vrbe Hegi (1981) i Barney (1998) ubrajaju među najčešće domaćine bijele imele. U istraženim gospodarskim jedinicama imela je prisutna na svim autohtonim vrstama topola (bijeloj, crnoj i trepetljici), kao i na kanadskoj topoli, a zaraza je bila vrlo različita (1,5–25 %). U tri gospodarske jedinice, u kojima je imela istražena na bijeloj vrbi, bilo je zaraženo od 2,5 do 17,3 % pregledanih stabala. Od stranih vrsta, značajna je zaraza bijelom imelom kultura crnog oraha (29 % pregledanih stabala). Obični bagrem također je američka vrsta koju Hawksworth i dr. (1991) navode kao jednu od pet najčešće zaraženih domaćina u Kaliforniji (od 23 zabilježena domaćina u Ameriku introducirane V. album). U istraženim gospodarskim jedinicama imela je zabilježena na 1,4 %, odnosno 13 % pregledanih stabala bagrema. |