DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2007 str. 86     <-- 86 -->        PDF

KNJIGE I ČASOPISI


PRIČE O DVA ISTARSKA DRAGULJA


O kojim se to istarskim draguljima radi, tajnu nam
otkriva u predgovoru ove, kako po sadržaju tako i po
opremi, simpatične knjižice, načelnik Općine Oprtalj
Aleksander Krt navodeći: “Mi koji živimo u Istri, na
njenom sjeveru... imamo tu sreću da se svakodnevno
družimo s još, uglavnom, vrlo sačuvanom prirodom i
okolišem... Dva moćna i važna dijela te prirode i tog
okoliša istovremeno su dva istarska dragulja – Motovunska
šuma i njen tartuf”.


Priče o dva istarska dragulja pod zajedničkim naslovom
Motovunska šuma i tartuf priče su, dakle, o
Motovunskoj šumi iz pera mladog šumarnika Christiana
Galla, dipl. ing. šum., danas na radnom mjestu
upravitelja Šumarije Buzet, i priča o čuvenom afrodizijaku
“poznatom i slavnom” tartufu, autora više od
pola stoljeća starijeg kolege znanog nam šumarnika,
lovnog i šumarskog inspektora u miru, Josipa Hrke,
dipl. ing. šum. Kako su oba autora, prvi u sadašnjosti, a
drugi pedesetih godina prošloga stoljeća vodili brigu o
Motovunskoj šumi i njenom podzemnom blagu, ured


nik Vladimir Lay nalazi simboliku i to ne samo kroz
podužu i kontinuiranu brigu obojice šumarskih stručnjaka
o tim prirodnim rijetkostima, nego i u uzajamnoj
povezanosti šume s njenim produktima. “Nema tartufa
bez šume, bez korijena stabla... Na cijeloj toj površini
tartuf koristi korijenski sustav stabla za svoje nastajanje,
rast i prehranu”.


U prvoj priči o Motovunskoj šumi, u poglavlju Motovunska
šuma kroz stoljeća, autor nas vraća u 13. st.
kada je ovom šumom, poznatijom kao Bosco di San
Marco, zagospodarila moćna Venecija. Spoznavši sve
njene vrijednosti, posebno proizvodnje krive brodarske
građe, šuma se stala meliorirati (izgradnja odvodnih
kanala) i omeđivati. Jedan od kamena međaša s originalnim
oznakama iz 1779. i danas je sačuvan, dok je
većina uništena ili potopljena obližnjom akumulacijom
Butoniga. Uslijedit će kraće razdoblje francuske vladavine,
da bi početkom 19. st. šumu preuzela Austrija,
a s njom i djelovanje markantne osobe onoga doba šumarnika
Josipa Ressela (1793–1857), širem krugu
ljudi poznatijeg kao izumitelja brodskog vijka nego
šumara. Radeći neko vrijeme kao upravitelj šuma u
Istri, čišćenje kanala i rješavanje problema nanosa
zemlje bio je i ostao prvi i glavni njegov zadatak, saznat
će autor prelistavajući Resslerovo najpoznatije djelo
Povijest mornarički šuma (Trst 1855.). Za šumarstvo
istarskog kraja učinio je više od bilo koga. No, kako to
često u životu biva s ljudima “većeg formata”, malo je
priznanja uživao za svoga života, zaključit će Gallo.


Treće i četvrto poglavlje svoje priče o Motovunskoj
šumi autor posvećuje životu šume i stranim vrstama u
njoj – križancima topole, močvarnom taksodiju, američkom
jasenu i borovcu, zaključujući da kad su u pitanju
ove vrste, problem zapravo predstavljaju samo topole.
“Podizanje kultura topola bila je katastrofalna
pogreška na štetu izvorne vegetacije, hrasta lužnjaka i
običnog graba”. Iako je u tijeku proces zamjene topolika
sadnicama hrasta lužnjaka, trebat će dugo vremena
da se pogreške isprave i šumi vrati prvobitni izgled.
Voda – krv Motovunske šume peto je poglavlje priče u
kojem nas autor podsjeća na gorku istinu da je od trenutka
kada je promijenjen i kanaliziran tok rijeke Mirne,
što je imalo za posljedicu da je staro korito ostalo
praktički bez vode, zadan najteži udarac Motovunskoj
šumi. Gallo će to slikovito izreći riječima: “Ako su
vode bile krv Motovunske šume, a prirodni tijek Mirne
žila kucavica, onda možemo reći da ta žila kucavica
već odavno ne kuca”. Završno šesto poglavlje Moto