DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/2007 str. 86 <-- 86 --> PDF |
KNJIGE I ČASOPISI PRIČE O DVA ISTARSKA DRAGULJA O kojim se to istarskim draguljima radi, tajnu nam otkriva u predgovoru ove, kako po sadržaju tako i po opremi, simpatične knjižice, načelnik Općine Oprtalj Aleksander Krt navodeći: “Mi koji živimo u Istri, na njenom sjeveru... imamo tu sreću da se svakodnevno družimo s još, uglavnom, vrlo sačuvanom prirodom i okolišem... Dva moćna i važna dijela te prirode i tog okoliša istovremeno su dva istarska dragulja – Motovunska šuma i njen tartuf”. Priče o dva istarska dragulja pod zajedničkim naslovom Motovunska šuma i tartuf priče su, dakle, o Motovunskoj šumi iz pera mladog šumarnika Christiana Galla, dipl. ing. šum., danas na radnom mjestu upravitelja Šumarije Buzet, i priča o čuvenom afrodizijaku “poznatom i slavnom” tartufu, autora više od pola stoljeća starijeg kolege znanog nam šumarnika, lovnog i šumarskog inspektora u miru, Josipa Hrke, dipl. ing. šum. Kako su oba autora, prvi u sadašnjosti, a drugi pedesetih godina prošloga stoljeća vodili brigu o Motovunskoj šumi i njenom podzemnom blagu, ured nik Vladimir Lay nalazi simboliku i to ne samo kroz podužu i kontinuiranu brigu obojice šumarskih stručnjaka o tim prirodnim rijetkostima, nego i u uzajamnoj povezanosti šume s njenim produktima. “Nema tartufa bez šume, bez korijena stabla... Na cijeloj toj površini tartuf koristi korijenski sustav stabla za svoje nastajanje, rast i prehranu”. U prvoj priči o Motovunskoj šumi, u poglavlju Motovunska šuma kroz stoljeća, autor nas vraća u 13. st. kada je ovom šumom, poznatijom kao Bosco di San Marco, zagospodarila moćna Venecija. Spoznavši sve njene vrijednosti, posebno proizvodnje krive brodarske građe, šuma se stala meliorirati (izgradnja odvodnih kanala) i omeđivati. Jedan od kamena međaša s originalnim oznakama iz 1779. i danas je sačuvan, dok je većina uništena ili potopljena obližnjom akumulacijom Butoniga. Uslijedit će kraće razdoblje francuske vladavine, da bi početkom 19. st. šumu preuzela Austrija, a s njom i djelovanje markantne osobe onoga doba šumarnika Josipa Ressela (1793–1857), širem krugu ljudi poznatijeg kao izumitelja brodskog vijka nego šumara. Radeći neko vrijeme kao upravitelj šuma u Istri, čišćenje kanala i rješavanje problema nanosa zemlje bio je i ostao prvi i glavni njegov zadatak, saznat će autor prelistavajući Resslerovo najpoznatije djelo Povijest mornarički šuma (Trst 1855.). Za šumarstvo istarskog kraja učinio je više od bilo koga. No, kako to često u životu biva s ljudima “većeg formata”, malo je priznanja uživao za svoga života, zaključit će Gallo. Treće i četvrto poglavlje svoje priče o Motovunskoj šumi autor posvećuje životu šume i stranim vrstama u njoj – križancima topole, močvarnom taksodiju, američkom jasenu i borovcu, zaključujući da kad su u pitanju ove vrste, problem zapravo predstavljaju samo topole. “Podizanje kultura topola bila je katastrofalna pogreška na štetu izvorne vegetacije, hrasta lužnjaka i običnog graba”. Iako je u tijeku proces zamjene topolika sadnicama hrasta lužnjaka, trebat će dugo vremena da se pogreške isprave i šumi vrati prvobitni izgled. Voda – krv Motovunske šume peto je poglavlje priče u kojem nas autor podsjeća na gorku istinu da je od trenutka kada je promijenjen i kanaliziran tok rijeke Mirne, što je imalo za posljedicu da je staro korito ostalo praktički bez vode, zadan najteži udarac Motovunskoj šumi. Gallo će to slikovito izreći riječima: “Ako su vode bile krv Motovunske šume, a prirodni tijek Mirne žila kucavica, onda možemo reći da ta žila kucavica već odavno ne kuca”. Završno šesto poglavlje Moto |