DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 67     <-- 67 -->        PDF

TLOZNANSTVENO PROMIŠLJANJE O INTEGRALNOM
GOSPODARENJU HRVATSKIM ŠUMAMA


Autori ovoga teksta sudjeluju i prate stanje u šumarskom
znanstveno-istraživačkom radu Hrvatske i njegovoj
primjeni više od 40 godina, pa smo se ovom kratkom
raspravom odazvali, da sudjelujemo u temi o integralnom
gospodarenju hrvatskim šumama.


1. O udjelu ekoloških čimbenika
(klime i tla) u proizvodnosti naših šuma
Polazište ove rasprave stoji u činjenici, da naša
šumarska operativa ne koristi potrebno znanje “kako
šuma raste”, odnosno vrlo malo “kako i koliko glavni
ekološki čimbenici (klima i tlo ) utječu na uspijevanje,
rast i prirast šumskog drveća i šumskih sastojina”.


U našem uređivanju šuma nije bilo propisa, kao ni
prakse, za utvrđivanje udjela ekoloških čimbenika,
posebno tla, u proizvodnosti šumskog drveća. Osnovna
karakteristika uređivanja šuma bila je oslanjanje na zatečeno
(iako antropogenizirano) stanje sastojina. Raspolagalo
se podacima zatečenog stanja, ali ne i o proizvodnom
potencijalu staništa. U takvim je okolnostima putokaz
bio reproducirati postojeće stanje uz povremeno i
mjestimično “raubanje” šume, odnosno provedbu kvalitetne
doznake (sječe najboljih stabala). Iznenađuje, da
se i danas može postupati na sličan način. Evo kako V.P.
(Časopis Hrvatske šume / 47, god. 2000.) opisuje problem
nezadovoljavajuće strukture proizvedenih trupaca
po kakvoći : ”Unatoč dobrom izvršenju godišnjeg plana
proizvodnje u proteklom razdobiju od 6 mjeseci na razi


je u pr


ni Poduzeća, te proizvodnji trupaca od 709.211 m3 ni


ća, te


smo zadovoljni strukturom proizvedenih trupaca po razredima
kakvoće istaknuto je na sastanku rukovoditelja
odjela za proizvodnju “..i dalje.. ”Potrebno je što hitnije
poduzeti mjere, da se taj negativni trend zaustavi, jer će
u protivnom doći u pitanje realizacija planiranog prihoda
od prodaje trupaca za 2000. g”.


U cjelini gledano, hrvatsko se šumarstvo u posljednjih
50 godina nalazi u krizi gospodarenja. Na reproduciranje
zatečenog stanja, u pravilu, s negativnim odstupanjem
u pogledu količine i kvalitete drvnih zaliha s
obiljem argumenata upozorio je U. Golubović (Glasnik
za šumske pokuse, 1991). Često spominjana (u svečanim
prigodama) optimalizacija gospodarenja jamačno
je izostala i izostaje iz razloga koje dalje navodimo:
(točka 3).


Za navedenu tvrdnju, da nedovoljno poznajemo ekološko
proizvodne odnose u našim šumama i s tim u
svezi neizvijesno gospodarimo imamo i krunskog svjedoka.
Evo što o volumnom prirastu jele i hrasta lužnjaka
u gospodarskoj jedinici piše Kle pa c (1996):
“Prosječni godišnji volumni prirast hrasta lužnjaka od
7,5 m3/ha može se smatrati kao prosječna ukupna šumska
proizvodnja za lužnjakove šume u Hrvatskoj. Da


kako, ima gosp. jedinica gdje će ta brojka biti manja, a
negdje i veća. Kao optimalni odnos, gornja granica cjelokupne
proizvodnje u šumama hrasta lužnjaka može
se uzeti i brojka od 10 m3/ha”. I dalje, K l epac (2001):
“U našim jelovim prebornim šumama taj je prirast različit
i ovisi najviše o ekološkim prilikama. U grubom prosjeku
on se kreće oko 7 m3/ha; na najboljim bonitetima može
doseći iznos od 15 m3/ha, a na najslabijim 3 m3/ha i manje
u jednoj godini”.


Izneseni podaci uzeti su iz monografskih djela o jeli i
hrastu lužnjaku, pa se predmijeva, da se o tome više znalo
više bi se o tome i napisalo.


2. Hrvatski model šumskog ekosustava
Naši su prirodoslovci, kako će se vidjeti, zarana
uočavali probleme klasifikacije terestričkih, posebno
šumskih ekosustava i u tome prednjačili u razvoju europske
znanstvene misli. To je lako razumjeti ako se
znade, da se upravo naša domovina odlikuje vrlo varijabilnim
i kontrastnim sastavnicama tih sustava, počevši
od klime, reljefa, geološko-litološke građe do bogatstva
organizama.
Stabilne temelje istraživanju i utvrđivanju naših
šumskih ekosustava (biogeocenoza) postavili su veliki
hrvatski prirodoslovci M. G r a č a n i n i I. H or v at .
Oni su svoja “Usporedna vegetacijska i pedološka istraživanja”
započeli u prašumi Ličke Plješivice 1929. godine
predpostavljajući, da između vegetacijskih i pedosistematskih
jedinica tla moraju postojati zakoniti odnosi
izraženi u ekosustavu.
Dvadeset godina kasnije na IV. kongresu ISSS
(International Soil Science Society, Amsterdam, 1950)


M. Gračanin iznosi iskustvom provjerenu spoznaju o
tome kako se metodološki može klasifikaciju i vrednovanje
šumskih ekosustava najbolje postići, ako se oni
definiraju kao pedološko-vegetacijski slijed i to taksonomskom
jedinicom vegetacije u smislu Braun-Blanquet
fitocenološke škole i pedosistematskom jedinicom
tla u smislu srednje-europske pedološke škole
(Gračanin 1950).
U proteklih 50 godina u našim se, kao i u drugim
sličnim fizičko-geografskim uvjetima, taj Gračaninov
koncept stalno potvrđivao i promicao (Sukačev,
Jenny, Pallman i dr.) pa se s pravom može reći, da
je M. Gračanin: “Utemeljitelj hrvatske biofizičke klasifikacije
šumskih ekosustava”.


Na temelju sveukupnih pedoloških proučavanja
šumsko-vegetacijskog pokrivača i posebno Horvatovih
biljnih zajednica nedavno smo uspjeli (J. M ar t i no vić;
A. Vranković 2006) po opisanom modelu provesti
prvu prirodoznanstvenu inventarizaciju naših


u inv
šumskih ekosustava (staništa), te njihove glavne tipove


, te njih




ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 68     <-- 68 -->        PDF

prikazati na preglednoj karti u mjerilu 1 : 500.000. U
tom radu pokazalo se, da su Horvatove biljne zajednice
znalački oslonjene na klimatske i reljefske kao i druge
ekološke uvjete našeg prostora i da su po tome nezamjenjive
u procesu biofizičkog rasčlanjenja naših
šuma. Utvrđeno je i to, da su neke novouspostavljene
biljne zajednice, osobito one “iz uvoza” (npr. Omphalodo
vemae-Fagetum, Marinček et. al. 1992) nedovoljno
ekološki omeđene pa ne mogu, kako to neki istraživači
misle (npr. J. M e d v e d o v i ć i dr.) i rabe, biti prihvaćene
kao integralni indikatori staništa, niti uključene
u valjani proces biofizičke klasifikacije šumskih
ekosustava. Osim toga, u prilog ne prihvaćanju, da se
Horvatova hrvatska šuma bukve s jelom (Calamintho-
Abieti – Fagetum, Horv.1938., Borh.1963.) prebriše
novim nazivom Omphalodo vernae – Fagetum, Marinček
et. al. 1992) stoji i činjenica, da je vrsta Omphalodo
vernae slabo zastupljena u našim bukovo-jelovim
šumama. Prema S. Jelaski (2006, – disertacija) na
području Gorskog kotara i Like te vrste (u pojasu od
500–1380 m n.v.) nema na 97 od ukupno 151 kružne
plohe (vel. 490 m2), a u tipičnoj subasocijaciji
(895–1250 m n.v.) nema je na 47 od ukupno 60 kružnih
ploha, dok u subasocijaciji “seslerietosum” (5 kružnih
ploha) nema je nikako.


Nema nikakve dvojbe, da je tloznanstveno rasčlanjenje
Horvatovih biljnih zajednica najbolji, a možda i
jedini put za povezivanje šumarske prakse (uzgajanje,
iskorišćivanje i dr.) s realnim karakteristikama staništa.
Evo jedne potvrde o tome. Autori nacionalne klasifikacije
staništa R. Hrvatske izdvajaju 6 vrsta stanišnih tipova
makije (oznaka: E 8.21 do E 8.26) i to prema dominantnim
i pridruženim vrstama, među koje se ubrajaju:
divlja maslina, tršlja, drvenasta mlječika, somina,
planika, kapinika i dr.


Vidljivo je, da ni u jednom od 6 stanišnih tipova
nema ni riječi o klimatskim, litološkim, pedološkim ni
reljefskim karakteristikama, pa sumnjamo da tako “opisani”
stanišni tipovi mogu poslužiti u bilo koje gospodarske
svrhe.


Naše biogeocenotičko rasčlanjenje makije uvažava
ove tipove biogeohora: makija na a) organogenoj crnici
i plitkom kalcikambisolu, b) kalcikambisolu plitkom
i srednje dubokom, c) crvenici srednje dubokoj i
dubokoj, d) rendzini na nevezanim sedimentima (les,
lapor, pijesak), e) rendzina i smeđe tlo na saharoidnim
dolomitima, f) regosoli i karbonatne rendzine na flišu i
g) rendzine i posmeđene rendzine na flišu. Nije teško
dokazati, da takve informacije o staništu makije mogu
valjano poslužiti u gospodarskim planovima šumarstva,
poljodjelstva i razvoju turizma.


Na kraju valja spomenuti i to, da su promoviranim
modelom klasifikacije šumskih ekosustava uklonjeni i
neki bitni nedostaci ranije klasifikacije šumskih ekosu


stava poznati kao Ekološko-gospodarski tipovi (EGT).
U toj klasifikaciji tip šume (EGT) nije definiran pedološko-
vegetacijskim slijedom, već je određivan kao
“homogena ekološko-gospodarska cjelina”, odnosno
kao “logička konstrukcija stvorena sintezom mnoštva
elemenata”.


3. O raskoraku između znanosti i prakse
Ako se usporede naprijed navedene konstatacije,
lako je zaključiti kako punih 50 godina postoji raskorak
između Horvat-Gračaninovih znanstvenih spoznaja
o prirodi naših šumskih ekosustava i onog što se primjenjivalo
i primjenjuje danas u praksi gospodarenja
hrvatskim šumama. Taj raskorak je vrlo ozbiljno pitanje
i za znanost i za operativu, pa je prava šteta što ni
15 godina nakon uspostave države Hrvatske nije nitko
objektivno analizirao šumarski znanstveno-istraživački
rad i gospodarenje šumama za razdoblje jugoslavenskog
socijalizma (1945–1990.). Ipak na neke notorne
činjenice valja podsjetiti.


Najprije, u prenošenju znanstvenih spoznaja u praksu
zatajila je državna uprava. Ona je u Hrvatskoj sve do
dana raspada Jugoslavije s pravom nosila oznaku
“lijena, ponekad korumpirana, ali uvijek neznalačka”.
Ispred sebe je u bivšem režimu imala tri faraonske
piramide (partijsku, policijsku i vojnu) pa je o malo
čemu odlučivala, a i sama se nije zanimala za promicanje
gospodarstva u primjenjivanju znanstvenih spoznaja.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća iskazala se
bivša državna uprava u razbijanju hrvatskih znanstvenih
i kulturnih institucija pod parolom: “ Nećemo finansirati
institucije nego projekte” što je na kraju završilo
anarhijom u upravljanju znanstveno-istraživačkim
radom, koje se još do danas nismo riješili.


Za raskorak između znanosti i prakse zaslužne su
brojne slabosti znanstvenih ustanova i znanstvenih djelatnika.


Samoupravni socijalizam otvorio je put stvaranju
velikog broja malih, potpuno autonomnih i međusobno
nekoordiniranih subjekata (zavoda, odjela i drugih
istraživačkih jedinica). Takvu organizaciju znanstveno-
istraživačkog rada pratila je slaba učinkovitost i neekonomičnost
rada, neprogramirani izbor tema i odsutnost
motivacije za timski rad, odsutnost kontinuiteta u
radu i hiperprodukcija “znanstvenih” radova o rastu i
prirastu šumskog drveća napisanih bez oslonca na ekološke
uvjete šumskih sastojina. Stjecanje kvalifikacija
za znanstveno-istraživački rad (magisteriji i doktorati)
bilo je često prepušteno slučajnostima, kao i osobnom
raspoloženju kandidata.


Opisane slabosti državne uprave i znanstvenih ustanova
iz jugoslavenskog samoupravnog socijalizma
dobrim su se dijelom prenijele i u osamostaljenu državu
Hrvatsku. Iznosimo samo četiri primjera takvih grubih
pogrešaka i javašluka.




ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 69     <-- 69 -->        PDF

a) Bertovićev projekt istraživanja tipova šuma bio je
jedan od ključnih istraživačkih projekata u našem
šumarstvu od 1963. do 1996. godine (iako s nekim
nedosljednostima poslije 1971. godine). Projekt je
1996. godine likvidiralo naše ministarstvo znanosti.
U obrazloženju o ukidanju projekta stoji: “Predložena
tema je u prošlosti predstavljala neuspjeli
pokušaj izjednačavanja šumskih zajednica, šumarske
struke i znanosti, te hrvatske bogate šumarske
tradicije s vrlo lošim i neperspektivnim šumarstvom
bivše države. Tipologija šuma ima korijenje
u šumskim prostranstvima sjeverne Rusije i ne
može naći primjenu unutar vrlo raznolikim i brojnim
ekološkim promjenama izloženim u šumama
Hrvatske. Tema ima samo povijesno značenje, a u
današnjim gospodarskim i ekološkim uvjetima šumarstva
Hrvatske ne može imati primjenu. S poštovanjem,
potpredsjednik vlade i ministar znanosti i
tehnologije: prof. dr. Ivica Kostović”.


Razumije se, ovo je sažetak saboterski sročene recenzije,
koju su napisali trojica “anonimusa” sa Zagrebačkog
sveučilišta s kojom je srušen strategijski
važan projekt za hrvatsko šumarstvo.


b) Projekt: “Osnovna pedološka karta R. Hrvatske u
mjerilu 1 : 500.000 ostao je nedovršen u bivšoj Jugoslaviji.
Riječ je o prvoj, do sada jedinoj globalnoj
inventarizaciji tala R. Hrvatske, podjednako važnoj
za sve velike korisnike prostora (poljodjelstvo,
šumarstvo, vodoprivreda i zaštita okoliša), koja se s
različitim intenzitetom radila punih 35 godina. Na
naša nastojanja, da taj projekt dovršimo oglušilo se
Ministarstvo znanosti i tehnologije 1996. godine,
ali ga je iduće godine prihvatila Državna uprava za
zaštitu okoliša i Ministarstvo financija R. Hrvatske.
Rad je dobro napredovao sve do trenutka, kad je
ministar “3. siječanjske vlasti” (2000. god.) Božo
Kovačević grubom samovoljom, bez ikakvog obrazloženja
prekinuo rad na projektu, a ugovorne
obveze proglasio za mrtvu stvar. Izvještaj za stručnu
javnost o štetnim posljedicama ukidanja pro-


a pro
jekta napisao je dr. J. Martinović. Uzaludna s
ssu
uu bila


bil
i osobna pisma državnim dužnosnicima, jer su se
oglušili mnogi (I. Banac, Marina Matulović Dropulić,
V. Šeks, D. Primorac i dr.). Za nas, koji živimo
u”zemlji znanja” valja još napomenuti, da projekt
nije ni do danas dovršen, niti javnosti dostupan. U
takav projekt ulagati novac 35 godina i onda ga ne
dovršiti zaista je jedinstveni slučaj u svijetu.
c) Na osnovi rezultata inventarizacije tala izrađena je, u
razdoblju od 1992. do 1999. godine “Baza podataka


o hrvatskim tlima” (J. Martinović, A. Vrankovi
ć i suradnici) i predana Ministarstvu zaštite okoliša
i prostornog uređenja. U tom su radu na 2.351
stanišnoj čestici (na području R. Hrvatske) iskazani
odnosi:”Geološke podloge, tla, klime i vegetacije”,
što pruža mogućnosti za sveobuhvatniju interpretaciju
naših kopnenih ekosustava. Koliko nam je poznato
ta baza podataka o našim tlima još nije operacionalizirana,
jer se još nalazi u nečijoj “ladici”. Naša
zamisao, da se Baza podataka o hrvatskim tlima prikladnim
softwerom učini javnosti dostupnom i da se
u postojeću Bazu podataka i dalje, redovito, unose
podaci novih istraživanja ostala je (nemarom Agencije
za zaštitu okoliša i nekih znanstvenih institucija)
neostvarena.


d) Pred 50 godina u okviru istraživanja vegetacije Sjevero-
zapadne Hrvatske izrađene su i tiskane Karte


rte
biljnih zajednica Zapadne Hrvatske (I. Ho rvat i
sur. 1954–1958) u mj. 1 : 25.000 (Sekcije: Sušak 2a,
2c, 1b i 1d). Kasnije je na tim kartama izdvojeno (S.
Be r t o v ić , J. M a rt i n o vić , 1965) 17 ključnih
objekata (transekata) veličine od 100 do 1300 ha, te
obavljeno njihovo pedološko kartiranje i obrađena
53 reperna pedološka profila.
Zamisao je, već tada bila, da se poredbenom analizom
i interpretacijom vegetacijskih i pedoloških karata
spomenutih transkripata provjere zakonitosti pedološko
vegetacijskog slijeda, kao temeljnog kriterija za
već opisanu prirodoznastvenu klasifikaciju naših šuma.
Na žalost, rezultati tih važnih i opsežnih istraživanja
nikada nisu ugledali svijetlo dana.
U razdoblju Jugoslavenskog samoupravnog socijalizma
postojala je stručna “oporba”. Vodeći uređivači,
(ali i državni menadžeri) smatrali su da bi uvođenje pedološko-
vegetacijskog slijeda (tj. znanstvene klasifikacije
šuma) bilo odveć “revolucionarno” i prezahtijevno i
da je sasvim dovoljno ono što se ima i onako kako se
radi. Naša su nastojanja, da se postojeće rezultate istraživanja,
uz neke dopune o sadašnjem stanju objave, kod
državne uprave (Ministarstvo kulture – Uprava za zaštitu
okoliša, 2006; te Ministarstva poljoprivrede, šumarstva
i vodnog gospodarstva 2005.), također bila bezuspješna.
Upravo je neshvatijivo obrazloženje Ministarstva
kulture, da aktivnosti predviđene našim projektom
“nisu u skladu sa strategijom i akcijskim planom zaštite
biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske”.
Drugim riječima, nije u njihovom planu pratiti što
se događa s vegetacijskim i zemljišnim pokrivačem,
konkretno, Zapadne Hrvatske.


I na kraju, ostaje nam još nadati se, da će Hrvatske
šume d.o.o. spasiti, odnosno dovršiti ova istraživanja,
nesumnjivo za šumarsku praksu korisna, a za znanost
vrlo značajna.


4. Tloznanstveni parametri za kontrolu
šumskog gospodarenja
Nakon II. svijetskog rata teorija i praksa gospodarenja
šumskim ekosustavima sve više se bavi prijelazom




ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 70     <-- 70 -->        PDF

jednonamjenskog u višenamjensko gospodarenje šumom.
Zahtijeva se, da šuma kao prirodno dobro i gospodarski
resurs trajno zadovoljava sve brojnije potrebe
društva, te da se na valjanoj ekološkoj osnovi i zaštiti
postigne što veći profit u poslovanju. Ima dovoljno
razloga, da se naše šumarstvo, makar postepeno,
uključi u spomenuti koncept gospodarenja. Najčešće
se kombinira drvno-proizvodna s vodozaštitnom i vodoopskrbnom
funkcijom šume. Takva je praksa najbolje
i najčešće razvijena u Kaliforniji, gdje mnogi vlasnici
šume ubiru veći profit od vodoopskrbne uloge
šume, nego od proizvodnje drvnih sortimenata. Za gospodarenje
našim nizinskim šumama u Slavoniji može
biti zanimljiv model višenamjenskog korištenja šume
(multiple-use forestry) iz Finske.


Grafički model trostruke namjene šume


Slika 1. Točkama su prikazane kombinacije iskorištavanja u % pojedine
namjene. Npr. točka D je slučaj, kad je proizvodnja
drvnih sortimenata 50 %, divljači 69 % i rekreacija 10 %.
Različite kombinacije namjene daju i različite ekonomske
učinke s povećanjem prihoda i do 50%.


Izvor podataka:
OLLI SAASTAMOINEN (1982) Economice of multiple-use Forestry
in the SAARISELKA FOREST and FELL area, Commun.
Inst. For. Fenn. No 104, page 1–98 Helsinki.


Na slici 1. prikazan je grafički model namjene
šume kad se ona koristi za proizvodnju drva, uzgoj
divljači i rekreaciju. Za izbor najprofitabilnije kombinacije
uvažavaju se i ekološki i ekonomski čimbenici.


Tloznanstveni pristup u projektiranju uvođenja modela
integralnog gospodarenja u naše šumarstvo polazi
od toga, da vlasnik i korisnik tla može to nacionalno
bogatstvo koristiti na, za njega, najprikladniji i najprobitačniji
način uz jedan jedini uvjet, da se to prirodno
dobro ne degradira, odnosno da se ne umanjuje prirodno
stečena plodnost tla i njegova biofizička uloga u


ekosustavu. S tim u vezi potreban je razuman izbor
parametara za kontrolu stanja tla. Sustav parametara
mora biti jednostavan i razumljiv da bi bio i uporabljiv.


Poučeni iskustvom proučavanja stanja tla, ovom prilikom,
predlaže se:


1.
Primjena pedološko-vegetacijskog slijeda kao osnovnog
ekološkog tipa šume (opisanog pod točkom 2)
smatramo bezrezervnim uvjetom, bez kojeg se ne
može promicati naše šumarstvo.
2.
Za terestrička šumska tla, koja imaju samo vlastitu
oborinsku vodu (autohtona tla) karakterizacija tla
obuhvaća organički (šumsku prostirku) i humusnoakumulativni
horizont tla, a naglasak je na promjenama
u organskom i adsorpcijskom kompleksu tla.
Za procjenu stanja tla (svojstava i procesa) valjalo
bi uvažiti sljedeće parametre.
2.1. Pedogenetska identifikacija tla i matičnog supstrata.
2.2. Granulometrijski sastav tla, volumna gustoća, sadržaj
skeleta u tlu, te kapacitet tla za vodu i zrak.
2.3. Sastav i stabilnost strukturnih agregata tla.
2.4. Kiselost tla.
2.5. Kapacitet zamjene kationa i sadržaj zamjenjivih
kationa u adsorpcijskom kompleksu tla (Ca, Mg,
Na i K).
2.6. Sadržaj i grupni sastav humusa.
2.7. Ukupni, hidrolizirajući, amonijski
i nitratni dušik.
2.8. Pristupačna hraniva u tlu (P i K).
2.9. Sadržaj u Zlatotopki ekstrahiranih: P, Ca, K, Mg,
Mn, Cu, Pb, Cd, Zn. A1, Fe, Cr, Ni, S, Hg i Na.
3.
Za nizinske šume (hidromorfna tla), koje imaju
prevlaživanje tla podzemnom, površinskom ili
bočnom vodom prati se još i režim vode u tlu. S
tim u svezi prati se dinamika vlage u tlu i utvrđuje
koji je dio profila prevlaživan (zamočvaren) t.j.
zračne pore ispunjene vodom, kada i koliko vremena
traje prevlaživanje i odakle potiče voda, koja
prevlažuje tlo?
Za terenske i laboratorijske metode po kojima se
vrijednosti navedenih parametara tla utvrđuju propisane
su ISO norme za kakvoću tla.


Jakob Martinović i Andrija Vranković