DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 68 <-- 68 --> PDF |
prikazati na preglednoj karti u mjerilu 1 : 500.000. U tom radu pokazalo se, da su Horvatove biljne zajednice znalački oslonjene na klimatske i reljefske kao i druge ekološke uvjete našeg prostora i da su po tome nezamjenjive u procesu biofizičkog rasčlanjenja naših šuma. Utvrđeno je i to, da su neke novouspostavljene biljne zajednice, osobito one “iz uvoza” (npr. Omphalodo vemae-Fagetum, Marinček et. al. 1992) nedovoljno ekološki omeđene pa ne mogu, kako to neki istraživači misle (npr. J. M e d v e d o v i ć i dr.) i rabe, biti prihvaćene kao integralni indikatori staništa, niti uključene u valjani proces biofizičke klasifikacije šumskih ekosustava. Osim toga, u prilog ne prihvaćanju, da se Horvatova hrvatska šuma bukve s jelom (Calamintho- Abieti – Fagetum, Horv.1938., Borh.1963.) prebriše novim nazivom Omphalodo vernae – Fagetum, Marinček et. al. 1992) stoji i činjenica, da je vrsta Omphalodo vernae slabo zastupljena u našim bukovo-jelovim šumama. Prema S. Jelaski (2006, – disertacija) na području Gorskog kotara i Like te vrste (u pojasu od 500–1380 m n.v.) nema na 97 od ukupno 151 kružne plohe (vel. 490 m2), a u tipičnoj subasocijaciji (895–1250 m n.v.) nema je na 47 od ukupno 60 kružnih ploha, dok u subasocijaciji “seslerietosum” (5 kružnih ploha) nema je nikako. Nema nikakve dvojbe, da je tloznanstveno rasčlanjenje Horvatovih biljnih zajednica najbolji, a možda i jedini put za povezivanje šumarske prakse (uzgajanje, iskorišćivanje i dr.) s realnim karakteristikama staništa. Evo jedne potvrde o tome. Autori nacionalne klasifikacije staništa R. Hrvatske izdvajaju 6 vrsta stanišnih tipova makije (oznaka: E 8.21 do E 8.26) i to prema dominantnim i pridruženim vrstama, među koje se ubrajaju: divlja maslina, tršlja, drvenasta mlječika, somina, planika, kapinika i dr. Vidljivo je, da ni u jednom od 6 stanišnih tipova nema ni riječi o klimatskim, litološkim, pedološkim ni reljefskim karakteristikama, pa sumnjamo da tako “opisani” stanišni tipovi mogu poslužiti u bilo koje gospodarske svrhe. Naše biogeocenotičko rasčlanjenje makije uvažava ove tipove biogeohora: makija na a) organogenoj crnici i plitkom kalcikambisolu, b) kalcikambisolu plitkom i srednje dubokom, c) crvenici srednje dubokoj i dubokoj, d) rendzini na nevezanim sedimentima (les, lapor, pijesak), e) rendzina i smeđe tlo na saharoidnim dolomitima, f) regosoli i karbonatne rendzine na flišu i g) rendzine i posmeđene rendzine na flišu. Nije teško dokazati, da takve informacije o staništu makije mogu valjano poslužiti u gospodarskim planovima šumarstva, poljodjelstva i razvoju turizma. Na kraju valja spomenuti i to, da su promoviranim modelom klasifikacije šumskih ekosustava uklonjeni i neki bitni nedostaci ranije klasifikacije šumskih ekosu stava poznati kao Ekološko-gospodarski tipovi (EGT). U toj klasifikaciji tip šume (EGT) nije definiran pedološko- vegetacijskim slijedom, već je određivan kao “homogena ekološko-gospodarska cjelina”, odnosno kao “logička konstrukcija stvorena sintezom mnoštva elemenata”. 3. O raskoraku između znanosti i prakse Ako se usporede naprijed navedene konstatacije, lako je zaključiti kako punih 50 godina postoji raskorak između Horvat-Gračaninovih znanstvenih spoznaja o prirodi naših šumskih ekosustava i onog što se primjenjivalo i primjenjuje danas u praksi gospodarenja hrvatskim šumama. Taj raskorak je vrlo ozbiljno pitanje i za znanost i za operativu, pa je prava šteta što ni 15 godina nakon uspostave države Hrvatske nije nitko objektivno analizirao šumarski znanstveno-istraživački rad i gospodarenje šumama za razdoblje jugoslavenskog socijalizma (1945–1990.). Ipak na neke notorne činjenice valja podsjetiti. Najprije, u prenošenju znanstvenih spoznaja u praksu zatajila je državna uprava. Ona je u Hrvatskoj sve do dana raspada Jugoslavije s pravom nosila oznaku “lijena, ponekad korumpirana, ali uvijek neznalačka”. Ispred sebe je u bivšem režimu imala tri faraonske piramide (partijsku, policijsku i vojnu) pa je o malo čemu odlučivala, a i sama se nije zanimala za promicanje gospodarstva u primjenjivanju znanstvenih spoznaja. Osamdesetih godina prošloga stoljeća iskazala se bivša državna uprava u razbijanju hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija pod parolom: “ Nećemo finansirati institucije nego projekte” što je na kraju završilo anarhijom u upravljanju znanstveno-istraživačkim radom, koje se još do danas nismo riješili. Za raskorak između znanosti i prakse zaslužne su brojne slabosti znanstvenih ustanova i znanstvenih djelatnika. Samoupravni socijalizam otvorio je put stvaranju velikog broja malih, potpuno autonomnih i međusobno nekoordiniranih subjekata (zavoda, odjela i drugih istraživačkih jedinica). Takvu organizaciju znanstveno- istraživačkog rada pratila je slaba učinkovitost i neekonomičnost rada, neprogramirani izbor tema i odsutnost motivacije za timski rad, odsutnost kontinuiteta u radu i hiperprodukcija “znanstvenih” radova o rastu i prirastu šumskog drveća napisanih bez oslonca na ekološke uvjete šumskih sastojina. Stjecanje kvalifikacija za znanstveno-istraživački rad (magisteriji i doktorati) bilo je često prepušteno slučajnostima, kao i osobnom raspoloženju kandidata. Opisane slabosti državne uprave i znanstvenih ustanova iz jugoslavenskog samoupravnog socijalizma dobrim su se dijelom prenijele i u osamostaljenu državu Hrvatsku. Iznosimo samo četiri primjera takvih grubih pogrešaka i javašluka. |