DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 73     <-- 73 -->        PDF

ZAŠTITA PRIRODE


VELIKI SVRAČAK (Lanius excubitor L.)


Naraste u dužinu oko 25 cm, s rasponom krila
30–36 cm, te ima 40– 0 g težine, pa ga po veličini možemo
usporediti s drozdom. Lako je uočljiv, jer često
promatra okolinu u očekivanju plijena s vrha stabla, grma
ili na žici. Boja perja glave, čela i leđa je siva. Očna
pruga, krila i rep su crne boje. Krila imaju na sebi jednu
ili dvije bijele pruge. Trbuh je kod mužjaka bjelkast, a
ženke i neodrasli primjerci na trbuhu imaju slabo izražene
sivkaste pruge. Rep je dug. Kljun je snažan i kukastog
je oblika. Gnijezda gradi u grmlju i na nižem drveću.
Gnijezdi jedanput tijekom godine od travnja do
lipnja. Gnijezdo je veliko i plitko građeno od grančica,
vlakanaca korijenja i obloženo je perjem i dlakom.
Nese 3–8 bjelkasto zelenih jaja, sa sivim i smeđim pjeSlika
1. Odrasla ptica na žici od električne struje, koju koristi
gama veličine oko 27 mm. Na jajima sjedi ženka oko kao promatračnicu
dva tjedna. Mlade ptiće u gnijezdu hrane oba roditelja
oko tri tjedna. Hrane se većim insektima, te manjim ne i srednje Europe. Vezana je za otvorena područja, s
glodavcima i gmazovima. Plijen lovi s promatračnice rijetkom grmolikom drvenastom vegetacijom i pojedi(
vrha stabla ili grma, žice) ili se na njega obrušava iz načnim stablima.
treperenja u zraku. Let velikog svračka je jako valovit. Veliki svračak je strogo zaštićena svojta u Republi


U Hrvatskoj je zimovalica koja dolazi u kasnu jesen ci Hrvatskoj.
(na području koprivničke Podravine promatrao sam
nekoliko jedinki početkom listopada ove godine), a odTekst
i fotografija:
lazi s početkom proljeća. Gnijezdi na području sjever-mr. Krunoslav Arač, dipl. ing. šum.


BITORAJ I BITORAJSKE BIJELE STIJENE


Jugoistočno od Fužina smjestio
se najviši vrh u skupini Viševice
(1428 m), koji je udaljen od mora
tek 20–25 km. To je Burni Bitoraj
(1386 m) protegnut dinarskim
smjerom u duljinu od oko 8 km. Cijeli
je pod šumom, mahom starim
bukvicima i rijetkim sastojinama
crnogorice. Šuma se razvija najčešće
na kamenim blokovima u veoma
nemirnom reljefu s mnogo ponikava,
dubokih jama i sniježnica te
osamljenih vapnenačkih stijena. Uz
bukvu čest je javor (Acer platanoides
L.), planinska oskoruša (Sorbus
aucuparia L.) te rijetko, jasen.
Zbog velike krševitosti i razlomljenosti
terena, kretanje ovim prostorima
nije lako. Budući da se Bitoraj Slika 1. Vrh Bitoraja




ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 74     <-- 74 -->        PDF

smjestio na sučeljavanju kontinentalnih i jadranskih
utjecaja, podneblje mu je promjenjivo, s čestim snažnim
zračnim strujanjima i velikim količinama padavina
na njegovoj sjevernoj padini. Odatle i potječe onaj dio u
nazivu “burni”.


Čini se kako u šumi nema gospodarske aktivnosti,
pa šumske sastojine mjestimično poprimaju prašumski
izgled. Za razliku od mnogih drugih šumskih prostora
u Hrvatskoj, tlo je u najvišim predjelima planine prekriveno
gotovo u cijelosti šumskom paprati, skoro u
čistim populacijama.


Bukove sastojine izložene su, posebno u najvišim
predjelima, snažnim utjecajima vjetra, pa šuma mjestimično
ima oblik klekovine, a stabla su stara ali niskih
savijenih debala s mnogo kvrga i drugih izraštaja. Velik
je napad lignikolnih vrsta gljiva, kao što je bukova
guba (Fomes fomentarius Kickx.) koja je najčešća i
koja predstavlja najvećeg razarača drvne mase Uz nju
su i gljive roda Inonotus, Polyporus squamosus Fries i
druge, često u velikim količinama.


Na bukovima deblima nije rijedak zaštićeni lišaj
lobarija (Lobaria pulmonaria L.) te lišaj Peltaria canina
L. s još nekoliko drugih vrsta.


Put na Bitoraj može započeti u Brestovoj Dragi u blizini
naselja Sunger. Kolima se šumskom cestom vozimo
oko 7–8 km do planinarske oznake s desne strane ceste.
Tu se staza jednom prosjekom uzdiže do Jožine plane,
malog travnatog zaravanka. Na njemu je mali potok –
ponornica, s pitkom vodom, gdje se zadržavaju mnoge
životinje radi pojila. Od Jožine plane podižemo se na


Slika 2. Klanac nČ


oko 2–3 km dugi greben Peršovu kosu i njime stižemo
do najvišeg vrha koji je samo sa sjeverne strane otvorenog
pogleda prema Mrkoplju i Sungeru, a šumom je zatvoren
prema jugu i prema moru. Tek na jednom vidikovcu
prije vrha, pogled donekle otkriva dio mora s otocima
Krkom i Cresom. Samo na tom mjestu stijene su
ogoljele i pokrivene zanimljivom vegetacijom biljaka
stijenjača. Jedino ovdje na Bitoraju cvate kranjski ljiljan.


S vrha je vidljiv velik dio Gorskog kotara, od Risnjaka
i Bjelolasice do Bijelih stijena. I vrh Bitoraja je
stjenovit s malom skupinom biljaka stijena koje predvodi
stjenoviti klinčić (Dianthus petraeus W.K.).


Slika 3. Vrhovi Z°S;i3!I;Č


Već s vrha Bitoraja zamijećuje se niz kao snijeg bijelih
kamenih vertikala koje okružuje šumsko zelenilo.
To su Bitorajske bijele stijene, oko 500 m udaljene sjeveroistočno
od vrha i za oko 100–150 m smještene
niže od bitorajskog vršnog grebena. Nedavno označena
strma staza kojom se prolazi prema Sungeru, prolazi
preko Bitorajskih bijelih stijena. Ulaskom u ovo
“carstvo propasti i nedohoda”, kako za Bijele stijene
davno reče starina D. Hirc, ulazimo u labirint ogoljelih
bijelih vertikala visokih na nekim mjestima i preko
stotinu metara. One okružuju duboke i nedogledne vrtače,
s bujnom vegetacijom planinskih vrtića. Oskudnu
floru stijena čini tek modra glavulja (Globularia bellidifolia
Ten.), alpski likovac (Daphne alpina L.) te kleka
(Juniperus sibirica Lodd.).


Kruništa bijelih stijena kao da su filigranski izrezbarena.
Mnogobrojni neobični oblici kraške erozije
kao što su duge škrape sa kao nož oštrim bridovima,
veliki čunjevi i draperije, čine ures ovih visokih litica
između kojih se nalaze uski prolazi, hodnici, vrata i sl.
Na glatkim površinama kamena živi endemični puž vidovicija
te mali puževi zaklopnice.


Ako se popnemo na najviše dijelove stijena, moguće
je bolje sagledati grandioznost ovih bijelih kulisa i
veličinu vrtača unutar njih. Bitorajske bijele stijene su
mala oaza velebnog krša, koji se u ovom dijelu Hrvatske
predstavlja kao najljepši primjer kraške erozije sa
zamamnim i jedinstvenim vapnenačkim oblicima.


Tekst i fotografije:


Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof.