DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 81     <-- 81 -->        PDF

IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA


OSVRT NA ČLANAK “TLOZNANSTVENO PROMIŠLJANJE
O INTEGRALNOM GOSPODARENJU HRVATSKIM ŠUMAMA”
Autora J. Martinovića i A. Vrankovića
objavljenog u Šumarskom listu 7–8, 2007.


Autori članka Jakob Martinović i Andrija Vranković
u svome su članku naveli brojne neprihvatljive
tvrdnje.


U prvom podnaslovu, str. 375, u drugom odlomku,
navode da “u našem Uređivanju šuma nije bilo propisa,
kao ni prakse za utvrđivanje udjela ekoloških čimbenika...
“. To nije točno, jer je bilo propisa i to “Pravilnik


o načinu izrade programa gospodarenja šumama”, a
tim je pravilnikom bila obvezna primjena tipologije
šuma i izrada karte šumskih zajednica, tipova tala i
ekološko-gospodarskih tipova šuma. Čudno je kako tipolog
Martinović niječe tipologiju šuma, a gotovo cijeli
radni vijek proveo je u Odjelu za tipologiju šuma Šumarskog
instituta, Jastrebarsko.
U trećem odlomku prvog podnaslova autori navode:
“Hrvatsko se šumarstvo u posljednjih 50 godina
nalazi u krizi gospodarenja” i da postoji raskorak između
znanosti i prakse (podnaslov 3, str. 376) za što su
“zaslužne brojne slabosti znanstvenih ustanova i znanstvenih
djelatnika”.


Iz ovih i drugih navoda u članku proizlazi da Šumarski
fakultet (pa time i A. Vranković) nije uspio obrazovati
dobre šumarske stručnjake i znanstvenike. Baš
naprotiv. Na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima
često je isticano (akademik S. Matić) da smo mi
šumari tako dobro gospodarili šumama, da one, osim za
proizvodnju drva, imaju uvjete za osnivanje Nacionalnih
parkova i drugih oblika posebne namjene. U Šumarskom
listu br. 5-6, 2006. godine, glavni urednik lista
prof. dr. sc. B. Pr p ić u “Riječi glavnog urednika” između
ostalog piše: “... lako je zaključiti kako smo mi
kao struka uspjeli uzgojiti šumu koja predstavlja čvrsto
uporište u smislu opće zaštite prirode, što je zapravo
planetarni cilj kojemu teži čitav suvremeni svijet”.


U drugom podnaslovu (zadnji odlomak, str. 375)
autori članka navode da su uspjeli provesti prvu prirodoznanstvenu
inventarizaciju šumskih ekosustava i
prikazati na karti u mjerilu 1 : 500 000. To nije istina.
Karta nije prihvaćena, nije recenzirana i nije objavljena,
pa za javnost ne postoji i ne može se citirati. Takav
način komuniciranja Martinovića i Vrankovića sa šumarskom
javnošću mogao bi spadati u “brojne slabosti
... znanstvenih djelatnika” prema njihovom navodu na
str. 376, 2 stupac, 35. red.


Prava istina o Karti šumskih ekosustava je to da je
izrađena rukopisna karta (do sada nije objavljena), a
autori karte su Juraj Medvedović i Jasnica Medak.


Mi autori rukopisne karte šumskih ekosustava utvrdili
smo sadašnje aktualne površine šuma pomoću satelitskih
slikovnih karata, zatim smo unutar šumskih
površina ucrtali šumske zajednice na temelju karata iz
projekta “Vegetacijska karta Hrvatske”, zajednice smo
razvrstali u bioklimate (u smislu Bertovića), a pomoću
pedoloških skica Martinovića i Vrankovića, ucrtali
smo tipove tala i tako dobili Kartu šumskih ekosustava.
Na izradi rukopisne Karte radili smo samo mi, tj. Medvedović
i Medak i nitko drugi. Stoga su netočni navodi


o tome da su “uspjeli Martinović i Vranković”, jer oni
nisu na Karti izradili ni 1 mm2, odnosno oni nisu utvrdili
ni ucrtali ni jedan šumski ekosustav u Hrvatskoj.
Osim što nisu radili na karti, oni razmatraju fitocenološku
nomenklaturu (1. odlomak, str. 376), pa neke šumske
zajednice proglašavaju “iz uvoza”, jer autor važećega
naziva zajednice nije iz Hrvatske. Uvažavajući
samo nazivlje velikana fitocenologije, Ive H o r v a t a ,
odbacuju ne samo rad fitocenologa nakon Horvata, već
negiraju razvoj fitocenologije uopće. Time ističu svoju
veliku konzervativnost u znanstvenom smislu, ali i lo-
gičnu neupućenost u konkretnu problematiku kojom se
uostalom nikada nisu niti bavili kao specijalisti za šumarsku
fitocenologiju.
“Državna je uprava bila neznalačka” pišu Martinović
i Vranković, a sada, u novije vrijeme, ne valjaju im
ne samo šumarski znanstvenici već i istaknuti hrvatski
dužnosnici i intelektualci (mr. sc. Božo Kovačević, prof.
dr. sc. Ivica Kostović, nekadašnji ministri u Vladi Republike
Hrvatske, zatim V. Šeks – predsjednik Hrvatskog
sabora te današnji Ministar znanosti, obrazovanja i športa
prof. dr. sc. D. Primorac, kao i drugi istaknuti intelektualci),
što navode u 1. stupcu na strani 377.


Nikako se ne slažem s navodima u članku Martinovića
i Vrankovića, baš naprotiv. Budući da Martinović i
Vranković šumarskoj javnosti predstavljaju samo nekadašnje
davno umrle znanstvenike kao velikane (M.
G r a č a n in i I. H o r v a t ), a pri tome u potpunosti negiraju
suvremenike, zaključujem da su takve tvrdnje
neprihvatljive i da se na njih više ne treba osvrtati.


Dr. sc. Juraj Medvedović,


Stubička 588, Donja Bistra