DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 88     <-- 88 -->        PDF

Michele Puxeddu, Guseppe Delogu: Iskustva
iz Sardinije – Procjena i gospodarenje opožarenim
površinama


Posljednjih 35 godina požari na Sardiniji učestali
su i dosegli su prosječan godišnji broj od 3 400 slučaja
i 8 000 ha opožarene površine, s maksimalnih 4 900
požara 1992.g. i najvećom opožarenom površinom od
37 500 ha, 1983. g.


Posljednjih 10 godina površine opožarenih šumskih
područja smanjene su zahvaljujući pojačanim
protupožarnim aktivnostima.


No, s druge strane, uz nepovoljne meteorološke
uvjete mogu u kratkom vremenu nastati velike štete od
požara, često jednake onima koje se registriraju u cijelom
opasnom razdoblju od lipnja do listopada.


U gospodarenju šumskim površinama koje su oštećene
šumskim požarom, od posebne je važnosti učinkovitost
primijenjenih intervencija.


Na Sardiniji, zbog stalnog smanjenja aktivnosti i
napuštanja djelatnosti u agrikulturi ostaju velike površine
izložene požarima, koje se poslije zbog velike
motivacije vlasnika i nebrige komunalnih administracija
(unatoč propisanih akata), sporo i neadekvatno
obnavljaju.


U ovom članku obrađeni su rezultati nedavne postpožarne
intervencije, na temelju novih iskustava, što bi
eventualno doprinijelo uspješnijem gospodarenju opožarenim
šumskim površinama, u kojima Sardinija nažalost
ima primat. Intervencija se odnosi na panjaču crnike
(Quercus ilex), u komuni S. Nicolo Gerrei, koja je 7.


7. 2000. g. pretrpjela snažan požar, koji je u dva dana
opožario 830 ha, od čega je bilo 213 ha šume, 70 ha makije
i 547 ha pašnjaka. Požar je bio velikog intenziteta,
obuhvativši i krošnje stabala.
Cilj istraživanja bio je ustanoviti regeneracijski kapacitet
panjeva kojih je prije požara bilo 1 300 po ha,
sa 5 100 izdanaka.


U 5 homogenih zona, koje predstavljaju prosjek
staništa, određene su po tri podzone u kojima su primijenjeni
sljedeći modeli obnove:


1.
nikakve intervencije u razdoblju od 5 godina od požara,
2.
sječa mrtvih stabala unutar vegetacijskog razdoblja
e godine nakon požara i nikakve druge intervenprv
prvprve g


cij
cijcije
ee
u
uu vremenu od 5 godina i


3.
sječa mrtvih stabala neposredno poslije požara i
uklanjanje opožarenog materijala i slabih izdanaka
u vremenu od 4 godine, pogodujući najrazvijenijim
izdancima.
Na kraju 5. vegetacijske periode izvršena je kontrola
rezultata metodom uzrokovanja i analizom obnove
panjače crnike, te brojenjem novih izdanaka i mjerenjem
njihovih promjera i visina.


Tako ustanovljene veličine iznosile su:


Model br. stabala/ promjer totalna
obnove m2 stabalaca (cm) visina (cm)
1 3,5 2,54 191
2 2,5 2,92 191
3 2,1 3,50 208


Iz ovih podataka vidljivo je da je najveća gustoća
izdanka u slučaju kada se ne obavljaju nikakve intervencije,
te da nema neke velike prednosti u trećem slučaju,
gdje su uklonjena mrtva stabla i slabo razvijeni
izdanci, što zahtijeva velike troškove. No, po propisima
obvezno je izvlačenje opožarenog materijala radi
opasnosti od ponavljanja požara i mogućnosti korištenja
opožarenog materijala za ogrjev, kao i zbog utjecaja
na izgled krajolika.


U zaključku autori navode da obnova opožarenih
šuma na Sardiniji traži nove odlučne akcije za koje
treba lokalnim zajednicama osigurati tehničku i stručnu
pomoć, te je potrebno individualizirati slučajeve
respektirajući različite ekološke karakteristike i mehanizme
prirodne obnove.


Bruno Petrucci: Akcije Ministarstva okoliša,
prostora i mora u području šumskih požara


Naredbe za zaštitu prirode koje je izdalo resorno
ministarstvo Okvirnim zakonom o šumskim požarima
(zakon br. 353/2000 – službeni list br. 280) izravno
regulira problematiku šumskih požara. U čl. 8. stav 2.
osobno su naglašene planske mjere koje se odnose na
Parkove prirode i Prirodne rezervate. Ti planovi sadrže
posebne sekcije za regionalne razine.


Na temelju tog zakona izdana je u ožujku 2002 .g.
“Shema plana za programiranje aktivnosti na predviđanju,
prevenciji i aktivnoj borbi protiv šumskih požara
u zaštićenim prirodnim područjima, kratko nazvan
protupožarni šumski plan (AIB).


U donošenju protupožarnog plana AIB sudjelovali
su najeminentniji talijanski stručnjaci, a glavni cilj je
zaštita prirodnih vrijednosti. Preventivne mjere u zaštićenim
zonama delikatnije su u odnosu na one predviđene
za ostatak nacionalnog prostora, zbog specifičnosti
terena i otežane primjenjivosti uobičajenih mjera.


Svaki pojedinačni plan AIB treba pregledati nadležna
država šumarska uprava, koja ga nakon povoljnog
mišljenja dostavlja regijama radi uključenja u regionalni
plan AIB. Plan AIB za zaštićene zone ima višeznačajnu
vrijednost i realnu primjenjivost unatoč
svojoj složenosti. Radi tehničke primjene plana AIB,
organizirani su razni sastanci s Nacionalnim parkovima
u koje su uključeni: Civilna zaštita, Državna uprava
šuma, Akademija šumarskih znanosti, Udruženje
botaničara, razna sveučilišta i dr.