DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 116     <-- 116 -->        PDF

kožu i u živa tkiva odlaže svoje jaje. Iz njega će se
izleći ličinka, koja će cijeli ciklus metamorfoze razvijati
u tijelu svog domaćina od kojeg će na kraju ostati
tek prazna koža. Za bušenje i polaganje jaja velikoj osi
najeznici treba prosječno 10 do 15 minuta. Cijeli proces
otkrivanja ličinaka u unutrašnjosti drveta i tijeka
bušenja te polaganja jaja, mogao sam promatrati i u
postavljenom pokusu u kojemu je drvo bilo zamijenjeno
velikim i debelim korijenom šećerne repe, u kojega
bi stavio nekoliko odraslih ličinaka leptira johinog staklokrilca
(Synanthedon spheciformis Gerning). Moja
privremena zarobljenica položila bi po jedno jaje u
svaku ličinku ovog štetnika johe.


Neposredno promatranje osa najeznica u prirodi


osobito je teško i vrlo rijetko bude uspješno. Pretražu


jući skrovita mjesta starih panjeva, trulih dijelova raz


nog drveća, vlati trava, grančica raznih vrsta grmova,


moguće nam je otkriti neke od ovih vrsta, tj. tragove


njihovog djelovanja u obliku zapredaka njihovih jaja


šaca i ovješenih koža napadnutih gusjenica, prazne to


kove iz kojih su izletjele ose najeznice, kao i mala re


mek-djela njihovog graditeljskog umijeća u obliku


mnoštva punih ili već praznih komorica, recimo na


vlatima trava, tako minuciozno izgrađenih, savršeno


jednakih i vješto razmještenih, da nad ovim stvarala


čkim činom ostajemo zapanjeni i zadivljeni.


Velikog značaja i nemjerljive koristi koje ove, često


gotovo mikroskopske životinje daruju šumi, najčešće


nismo ni svjesni. Nismo svjesni niti značajnog povolj


nog utjecaja koji one zajedno s ostalim kukcima ostva


ruju u općem kruženju tvari i energije u šumskim eko-


Slika 3. Brojne komorice u ispražnjenom legl
leglleglu
uu najeznica sustavima.


Tekst i fotografije:
Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof.


ŠUMARI UMJETNICI


LUGARNICA “ČARDAK” KAO SLIKARSKO DJELO


Uvod


U središnjem dijelu gospodarske jedinice “Turopoljski
lug”, gdje hrastovi tiho šapuću svoje tajne, ponosno
stoji lugarnica “Čardak” tako već sto i dvadeset godina.
Stari “Čardak” udomljavao je lugarske obitelji, a danas
služi kao poslovni prostor o kojem skrbi osoblje šumarije
Velika Gorica, te ga koristi prema prilikama.


Kroz “Čardak” je prošlo mnogi ljudi, a oni vezani
poslom svjedočili su o nekim suvremenim građevinskim
promjenama. Međutim, lugarnica “Čardak” zadržala
je sliku, bit stare hrvatske pučke arhitekture drvenih
kuća posavsko-kupskog bazena.


Vrlo jasne podatke o gradnji takvih kuća nalazimo u
knjizi “Tradicijska arhitektura i narodna nošnja draganićkih
sela”, autora F. Z d e l a r a i B. Ć ub r i ć
(1990.). Oni ističu da su ranije gotovo svi objekti bili
izgrađeni od drveta, zahvaljujući pravu korištenja šuma
koje su pripadale Zemljišnim zajednicama. Određeni
način građenja ovisio je o prirodnim uvjetima i
vještini ljudi, pa su u pokupsko-posavskom bazenu
kuće građene na sličan način. Prema ekonomskim mogućnostima,
broju članova obitelji i situacijama, kuće
su građene s jednom, dvije ili tri prostorije, sa ili bez
podruma. Najveće kuće su “čardaci” ili katnice s jednom
ili više prostorija, te “čardak” s podrumom.




ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 117     <-- 117 -->        PDF

“Čardaci” su služili za život združenih obitelji. Bili
su primjer funkcionalnog objekta, bogate zadružne zajednice.
Oni starije gradnje jednostavnijih su i skladnih
linija, s dekoracijom pročelja. Izvedba s bogatom dekoracijom
javlja se između dva svjetska rata i traje do
prestanka gradnje drvenih kuća.


Danas se neki postojeći “čardaci” preuređuju s ciljem
prilagođavanja suvremenim uvjetima života.
Tako je i lugarnica “Čardak” u Turopoljskom lugu preuređena
u objekt suvremenih potreba svoje namjene.
Unatoč uređenju, zadržala je karakteristike arhitekturne
izgradnje. To je poštivanje narodnoga graditeljstva
koje treba podržavati.


Sve naprijed navedeno inspiriralo je Mariju (Maju)
Glavaš da okom sagleda i rukom umjetnika naslika
taj velebni spomenik hrvatske tradicionalne arhitekturne
izgradnje drvenih kuća – ognjišta, zajedničkog života
brojnih generacija hrvatskih predaka.


O autorici


Marija Glavaš rođena je u Zagrebu 1975. godine.
Nakon završene gimnazije upisala je Šumarski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, kojega je okončala 1998. godine.
Od 2000. godine radi u Hrvatskim šumama d.o.o.,
Upravi šuma, podružnici (UŠP) Zagreb. Pripravnički
staž obavila je u Odjelu uređivanja, UŠP Zagreb i rasadniku
“Lukavec”, šumarije Velika Gorica. Sada radi
u Odjelu uređivanja, UŠP Zagreb.


Marija Glavaš je za vrijeme školovanja pokazivala
sklonosti u slobodnom crtanju različitih motiva. Za vrijeme
studija, isticali su se njeni crteži kukaca, dijelova
biljaka i sl. Talent za crtanje uvelike je došao do izražaja
kada je kao studentica nacrtala gotovo sve crteže
za očevu knjigu “Osnove šumarske fitopatologije”. Te
su slike pune detalja i vrlo jasne. Crteži u toj knjizi već
su tada ukazivali na njenu sposobnosti uočavanja i crtanja
detalja, što je i danas karakterizira.


Sljedeće razdoblje amaterskog crtanja obilježili su
motivi hrvatski drvenih kuća u tehnici olovke, također
s jasno uočljivim mnoštvom detalja. Cjelokupni dotadašnji
rad motivirao ju je da upiše školu slikanja, te je
tako 2002. upisala slikarsku školu “Agora” u Zagrebu.


Školu je uspješno završila 2004. godine, predstavivši
tri slike u tehnici – ulje na platnu. U grupi polaznika
Marija Glavaš ocjenjena je najtalentiranijom polaznicom.
To je ujedno bila prva ocjena njenih slikarskih
sposobnosti.


Nakon završetka “Agore” s priznanjem ranga “majstorice
slikanja”, osjećala je potrebu za daljnjim slikarskim
usavršavanjem, zato je iste godine nastavila slikati
u mom ateljeu. Tijekom rada u ateljeu zapažam
njene sposobnosti i svrstavam je među malobrojne slikarske
talente u Hrvatskoj. Dapače, nagovaram je da
upiše Umjetničku akademiju i da se u cijelosti posveti
slikarstvu.


Tijekom višegodišnjeg slikarskog rada nastao je
priličan broj dijela. Kao voditelj odabrao sam 20–30
slika koje su 2004. prikazane na njezinoj prvoj samostalnoj
izložbi u Krasnu, što je ujedno bila i prva izložba
slika u tom mjestu.


Izložba je postavljena prilikom utemeljenja Krasnarskog
parka, u samome parku, nakon čega su slike
prenesene u prostorije Nacionalnog parka “Sjeverni
Velebit”, gdje su bile izložene od 17. 7. – 20. 8. 2004.
godine. Izložbu su posjetili brojni mještani i turisti.


Za slike i autoricu prilikom otvaranja izložbe,
između ostalog sam zapisao: “Izložena su djela iz četiri
tematske cjeline:


1.
Cvjetni motivi
2.
Prigorski motivi
3.
Turopoljski motivi
4.
Motivi s interneta
Svečanost otvaranja Krasnarskog parka, izložba i
promocija narodnih nošnji, poseban su i jedinstven događaj
u cijeloj regiji, organizacija je na najvišoj razini,
izuzetno posjećena i popraćena, oduševljenjem domaćeg
stanovništva i mnogobrojnih sudionika.
Studije, u ugljenu, olovci, pasteli i ulja Marije Glavaš
logičan su slijed svega viđenog i proživljenog.
Suptilni su to motivi cvjetova, jeseni, prigorski motivi,
pročelja kapele svete Barbare ili grb Plemenite općine
Turopoljske i ostali motivi slikani s lakoćom i velikom
perfekcijom.
Marija Glavaš duboko je zaronila u svijet slikarstva,
s izvanrednom perfekcijom, senzibilitetom i sustavnošću,
a ponajprije darovitošću. Svijet slikarstva
široko je otvorila, pred njom je najljepši put.
O njenoj izložbi u Krasnu šumarsku javnost je obavijestio
dr. sc. Vice I v an če v ić (Šumarski list 11–12,
2004.). Između ostalog, naglašava da su izložbu posjetile
mnogobrojne skupine i pojedinci koji su za ljetnih
mjeseci posjetili Krasno i Velebit, te da su mnogi posjetitelji
pokazali interes za kupnju slika, ali one nisu
bile na prodaju. Njegovo je mišljenje da se radi o talentiranoj
osobi, a uvjeren je i u njenu buduću afirmaciju.
Prilikom obilježavanja Dana hrvatskog šumarstva u
Karlovcu u lipnju 2005. godine M. Glavaš zajedno s
drugim šumarima – umjetnicima, pod motom “Šuma
kao atelje”, izlaže svoje dvije slike različitih tematika.
Poslije toga duže vremena slika motive Sjevernog
Velebita, a 2006. godine ponovno je zaokupljaju drvene
kuće turopoljskog kraja. Odlučuje se na do tada najveći
projekt i započinje slikanje lugarnice pod naslovom
“Čardak”, akrili na platnu, veličine 100 x 70 cm.
Slika je rađena više od godinu dana, s prekidima i izvan
radnog vremena, kako su nalagale prilike.




ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 118     <-- 118 -->        PDF

O slici


Nije slučajan motiv lugarnice “Čardak” izrađene
oko 1890. godine u Turopoljskom lugu, u slikarstvu
Maje – Marije Glavaš. Tema je odlična i s nostalgijom
nas vraća u romantiku pučke arhitekture, stare 120 godina
– veličanstvene. Zdanje drvene konstrukcije na
bajkovitim proplancima hrvatskih, turopoljskih šuma.
Marijin izbor je siguran, točan i opravdan, suzdržan talent
je progovorio, jer nastalo je, remek-djelo, jer priroda
je Marijino okruženje, tradicija njene obitelji.


Marija se svojom slikom potpuno uklopila u ovaj
ambijent, a kada se svojim umjetničkim talentom
angažirala na slikanju zaboravljene pučke, šumarske
arhitekture, znao sam da će ponovno iz zaborava zaživjeti
idilični motivi te arhitekture.


Marija, kao i do sada, slika sustavno, lagano, oštro,
briljantno, bruseći prirodu, nebo, kamen, brdo i vodi to
realistično-poetski. Vjerujem da će pronaći puno sličnih
motiva i u svojim slikama sačuvati ova neprocje-


Primopredaja slike u direkciji


njiva arhitekturna djela. Takav program je idealan, on
je i neophodan. Potreban je kako bi se sačuvali ovi biseri,
pučke šumarske arhitekture, zato od srca i podržavam
ovaj veliki slikarski poduhvat.


Kada je slika dovršena, napravljene su četiri istovjetne
kopije, pa su original i kopije predane Hrvatskim
šumama. Svečana primopredaja obavljena je 19.


9. 2007. g. u prostorijama Direkcije Hrvatske šume,
d.o.o. Zagreb i u Upravi šuma, podružnici Zagreb.
Original je pohranjen u UŠP Zagreb, jedna kopija u
Proizvodnom odjelu iste uprave, jedna je pripala Direkciji,
a jedna šumariji “Velika Gorica”. Jedna od kopija
poklonjena je i Hrvatskom šumarskom društvu.
Svečanu primopredaju obilježila je Tatjana Đuri č
i ć -K u r i c , dipl. ing. šum., što je objavila na internetu
sa željom: “... da službene prostorije našeg poduzeća
dobiju dašak topline koju šuma i ljudi na širokom
području kojim gospodarimo, nose u sebi”.
Svi koji su do sada vidjeli slike “Čardaka”, Mariji
odaju veliko priznanje na njenom remek-djelu. Pohva-


Lugarnica “Čardak”


le pune divljenja stigle su iz šumarije “Velika Gorica”,
a s neskrivenim zadovoljstvom što je na slici ponos
njihove šumarije – lugarnica “Čardak”. Dakako da su
kolege Mariji - Maji uputile čestitke, a kojima se i ja iskreno
pridružujem.


HČ:;;Č šuma i UŠP Zagreb


Zaključak


Na kraju se još jednom vraćamo na razloge zašto na


sve načine, pa i slikarski, treba zadržati – očuvati po


štovanje prema starim kućama pučke arhitekture. To je


najbolje sadržano u misli Davora Salopeka koju je na


pisao u knjizi “Arhitektura bez arhitekata” (1974.) “Te


kuće skrivaju praiskonsko opipavanje materije, odva


givanje sile-teže, nadmudrivanje s nepogodama oko


line, odmjeravanje prostora u funkciji tjelesnih potre


ba, modeliranje u skladu s duhovnim imperativima”.


Smatramo da je ovome suvišan bilo koji komentar.


S ponosom i zadovoljstvom napisao sam ovih neko


liko redaka o izvanrednoj slici moje studentice Maje -


Marije Glavaš. Osobno smatram da bi mnogo više tre


bala biti angažirana na korištenju svoga slikarskog ta


lenta, nego to dopuštaju radne obveze. U svakom sluča


ju želim joj uspješnu slikarsku karijeru.


Akademski slikar mr. Dino Trtovac
Zagreb, Demetrova 16