DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 74     <-- 74 -->        PDF

ZAŠTITA PRIRODE


Naraste u dužinu oko 15 cm, s rasponom krila
25–28 cm, te ima oko 20 g težine pa je po veličini možemo
usporediti s vrapcem. Boja perja glave i leđa tijekom
zime je prošarano smeđa. Uočljiva su narančasto
smeđa prsa i ramena. Krila pera su tamna s manjom
bijelom krilnom prugom. Trbuh i trtica koja je jasno
vidljiva kod polijetanja su bijele boje.


Slika 1. Mužjaci sjeverne zebe u krošnji običnog oraha na području
koprivničke Bilogore.


Mužjak u vrijeme razmnožavanja ima svadbeno ruho,
odnosno tada mu je boja perja na glavi i leđima crne


boje. Kljun je snažan prilagođen prehrani sa sjemenkama.
U vrijeme gniježđenja boja kljuna se mijenja i od
svijetlo smeđe postaje tamno sivo plava. Rep je dug,
tamno sive boje, na kraju plitko rašljast. Gnijezdi na
području sjeverne Europe. Vezana je za područja brezovih
šuma i vrbovih šibljaka u predjelu tajgi i predplaninskim
brezovim šumama. Gnijezda gradi u grmlju i na
drveću. Gnijezdi jedan puta tijekom godine od travnja
do kolovoza. Gnijezdo je građeno od vlakanaca korijenja,
travki, mahovine, dlaka i perja. Nese 4–9 zelenkastih
jaja sa smeđim pjegama, veličine oko 20 mm. Na
jajima sjedi ženka oko dva tjedna. Mlade ptiće u gnijezdu
hrane oba roditelja oko tri tjedna. Hrane se sjemenkama
bjelogorice i bobičastim plodovima.


U Hrvatskoj je redovita i brojna zimovalica, osobito
tijekom hladnijih zima kada je okupljena u velikim
jatima karakterističnim za ovu vrstu. Zimi hranu traži
na poljoprivrednim površinama, ali i ispod šumskog
drveća. Brojnija je u unutrašnjosti Hrvatske. Na zimovanju
u Hrvatskoj evidentirana je od mjeseca studenog
do ožujka.


Sjeverna zeba je strogo zaštićena svojta u Republici
Hrvatskoj.


Tekst i fotografija:
Mr. Krunoslav Arač, dipl. ing. šum.


PREMA MODROM KUKU I BOJINCU
Iz Starigrada Paklenice prema Marijinom svetištu jedinstvenih kukova Bojinca, ili na drugu, istočnu strana
Velikom Rujnu, odnedavno je izgrađena moderna nu, do skupina Vidakovog kuka. I jedna i druga variprometnica
u duljinu od 10 km. Njome razmjerno lako janta mogle bi se nazvati: U potrazi za ljepotom.
stižemo u divne gorske predjele južnih padina južnog
Velebita, ali i trasa ceste predstavlja ljepotu za sebe, jer
nam postupno otkriva mnoge velebitske predjele iznimne
ljepote.
Iz prostranog parkirališta na kraju puta, u predjelu
Vaganac, otvaraju nam se daljnje mogućnosti kretanja
ovim dijelovima južnog Velebita. Čini se kako je ovdje
Velebit široko otvorio svoja vrata, pa nam pogled obuhvaća
široka prostranstva, posebice prema sjeveru. Po
rubnim dijelovima toga parkirališta razvila se zanimljiva
vegetacija primorskog mekinjaka, čiji predstavnici
na ovim staništima postižu zavidne veličine i oblike.
Osim do svetišta, odavde se za nepuna dva sata
stiže dobro obilježenom planinskom stazom u okrilje Slika 1. Dio Modrog kuka u predjelu Vaganac




ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 75     <-- 75 -->        PDF

Već nakon desetak minuta spuštanja u veću krašku
dolinu Vaganca gdje nalazimo ostatke nekadašnjeg života
velebitskih gorštaka, prolazimo uz lijepi i tek desetak
metara visoki Modri kuk. Ističe se osebujnim
okomitim stijenama, kao i osamljenim kamenim stupom
u neposrednoj blizini. Dvije velike uspravne stijene
kao da su se međusobno približile i između ostavljaju
uski prolaz. Kako je skoro sva stijena od podnožja
prema vrhu prekrivena busenima Portenšlagove zvončike,
nazvao sam ga Modrim kukom. To je u malom
preslika sličnih kukova koje nalazimo u širem okružju.


Slika 2. Endemični beskrilni skakavac


Prolaskom kroz krašku dolinu prolazimo prostranim
travnjacima, koji su početkom lipnja puni cvatućih
vrsta i puni kukaca, osobito leptira, opnokrilaca i
skakavaca. Ovdje mnogo toga cvate, posebice u toplim
danima kasnog proljeća. Tu živi i veliki endemični
beskrilni skakavac Prionotropis histrix.


Za obilazak skupine kukova Bojinca potrebno je
odvojiti nešto više vremena, jer ih se može obilaziti s
raznih strana. Kao posljedica površinskih procesa korozije
i erozije u širem smislu, kukovi se ističu velikom
geomorfološkom raznolikošću, pa su zbog toga osobito
privlačni svakom posjetitelju.


Slika 3. Dio kukova Bojinca


Po mnogo čemu su poučan primjer iskazivanja raznolikosti
škrapa, dubokih uzdužnih kanala i žljebova,
fine površinske plastike stijena, nazočnosti polu spilja i
spilja, kamenica, tornjeva i raznih šiljaka oštrih poput
noževa. I najviši kukovi na svojoj površini u raspuklinama
stijena nose biljke pukotinarke istaknutih boja,
modre, žute i bijele. Posebno se ističe žutom bojom
cvjetova vrsta runjike (Hieracium). Među kukovima zasebno
mjesto, rekao bih središnje, zauzima Jagin kuk,
koji je zakrivljen u gornjem dijelu i koji dijelom svojim
površinskim znamenjima podsjeća na nekakav ljudski
lik. Podnožje kukova je travnato ili pošumljeno slabašnom
grabrovom šumom.


Skupina kukova Bojinca (1110 m) predstavlja u južnom
Velebitu još jedan biser kraških geomorfoloških
pojava, koji su sada dostupniji svima zainteresiranim.


Osobite kraške pojave u vapnencima južnog Velebita
iskazuje i skupina Vidakovog kuka u kojoj je na
još vidljiviji način kraška erozija izgradila duge i duboke
škrape, te kukove izuzetnih oblika i veličina.


Tekst i fotografije:


Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof.


BUKOV ŠUMARAK U PRPIĆIMA


Baško-oštarijsko polje u prirodoslovnom pogledu
po mnogo čemu je zanimljivo. Njegov sjeverozapadni
dio graniči s malim naseljem Prpići i starom bukovom
šumom. U jednom takvom šumarku u kojemu prevladavaju
stara bukova stabla, vide se ostaci pastirskih
stanova i bunara. Tragovi djelovanja čovjeka zamijećuju
se i po okresanim granama bukvi, koje danas na
sebi imaju velike i zaobljene ožiljke, pa im daju potpuno
neobičan izgled. Procjenjuje se kako najstarije
bukve mogu imati do 150 godina.


Jedna od tih bukvi osobito privlači našu pozornost,
upravo po tim brojnim i neobičnim ožiljcima na svom
deblu, koje je debelo i 5–7 metara visoko. Deblo pred


stavlja iznimnu tvorevinu i značajnu prirodnu zanimljivost.


Na tlu u tom šumarku vrijedi zabilježiti još jednu
prirodnu zanimljivost. Riječ je o staništu šest vrsta naših
orhideja, osim kojih primjeraka gotovo da i nema
drugih vrsta biljaka. Većina njih ima ovdje znatnu populaciju.
Tu rastu: širokolisna kruščika (Epipactis helleborine
/L./ L.Crantz), sitnolisna kruščika (E. microphylla
/Ehrhard/ Swartz), crvena naglavica (Cephalanthera
rubra /L./L.C.M. Richard), bijela naglavica


(C. damasonium /Miller/ Druce), koraljuša (Corallorhiza
trifida Chatelain) i kokoška (Neottia nidus avis
/L./ L.C.M. Richard).