DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 90     <-- 90 -->        PDF

L’ITALIA FORESTALE E MONTANA


(Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima
aa,
izdanje talijanske Akademije šumarskih znanosti Firenze)


Iz broja 4, srpanj-kolovoz izdvajamo:


Francesco G e n t i l e , Vittorio Me n d i c i n o, Giuliano
Manguzzato, Luca Pelle: Alepski bor u kulturama
mediteranskog okružja


Sve veća potražnja za drvetom u razvijenim industrijskim
zemljama dala je posljednjih 10-ak godina
poticaj za podizanje kultura brzog rasta, uz uporabu
domaćih i stranih vrsta. Tradicionalnim gospodarenjem
već postojećih šumskih površina ne mogu se zadovoljiti
sve veće potrebe za drvetom, pa su poduzete
aktivnosti za podizanje kultura uz primjenu agrotehničkih
mjera. Prethodna istraživanja bila su uglavnom
ograničena na uporabu brzorastućih egzotičnih vrsta:
eukaliptus, duglazija i kalifornijski bor, te su nedostajala
iskustva u primjeni mediteranskih borova. Motivacija
za ova istraživanja dobiva potporu u prijedlozima
EU kroz teme: aktiviranje napuštenih poljoprivrednih
površina, udovoljavanje zahtjevima Protokola iz
Kyota, proizvodnja iskoristive biomase, zadovoljenje
tradicionalnih uporaba (celuloza, ploče, elementi
i dr.) te energetskih zahtjeva.


Podizanjem šumskih kultura postiže se višestruka korist,
koja se očituje u povećanju proizvodnje drvne mase,
umanjenju “pritiska” na korištenju postojećih šumskih
kompleksa, povećanju vrijednosti prirodnih čimbenika,
doprinosu kvalitete okružja i izgledu krajolika.


U ovom članku autori su obradili rezultate u podizanju
kulture alepskog bora (Pinus halepensis Mill),
podignute u prošlom stoljeću (1979–81), na posjedu
Mazzone u Kalabriji u sklopu Specijalnog projekta 24,
namijenjenog za razvoj juga Italije. Posjed Mazzone
površine 67 ha, nalazi se u općini Castroregio (CS) u središnjoj
Kalabriji. Na nadmorskoj visini od 350–600 m,
obilježena tipičnom mediteranskom klimom sa toplim
i sušnim ljetima i oko 600 mm oborina (uglavnom u
zimskom razdoblju), ne predstavlja jako povoljno stanište
za zahtjevne vrste. Tlo je, doduše, dosta duboko,
ali grubo pjeskovito, rijetko ilovasto, sa slabim kapacitetom
zadržavanja vlage. U središnjem dijelu posjeda
nalazio se ostatak prirodne šume, pretežito alepskog
bora, s gustom podstojnom etažom tipičnih mediteranskih
vrsta, koje je okruživala napuštena zemlja prije
predviđena za poljoprivredne svrhe.


U vremenu 1979–81. godine financiranjem iz specijalnog
projekta br. 24 obavljeni su radovi na podizanju
kulture alepskog bora na cijelom području osim
postojeće šume primjenom potrebnih agrotehničkih
mjera: duboko oranje (80–100 cm), sadnja u razmacima
od 2,5 m, trasiranje prometnica (4090 m ili 61/ha),


protupožarne trase koje su zajedno s prometnicama
činili protupožarnu mrežu.


Ukupno je posađeno 88 tisuća 1-godišnjih sadnica u
fitokontejnerima na površini od 55 ha. Kvalitetan sadni
materijal i dobra priprema tla dali su vrlo dobre rezultate,
s gubitkom manjim od 10 % nakon prve dvije godine.


Model gospodarenja predvidio je golu sječu 2006. godine
nakon isteka 25-godišnjeg turnusa, ali su prethodno
izvršene sve dendrološke izmjere i ocjena kvalitete.


Početna gustoća bila je 1600 sadnica/ha, koja je nakon
25 godina pala na 1420 (89 %). Prosječan promjer
stabala je u relacijama 16-19 cm, visina 13-14 m, temeljnica
35 ± 2,5m2/ha, prosječni volumen 194 ± 21 m3/ha, a
prirast 7,6 ± 0,8m3/ha. Ovi podaci niži su u odnosu na
drugi sličan model u Kampanji. Ta razlika od oko 23 %
rezultira iz različitih ekoloških uvjeta staništa, kvalitete
tla i dužine sušnog perioda.


Debla alepskog bora su pravilna, bez deformacija i
oboljenja. Krošnja je dobro formirana i pravilna, s ograničenim
brojem grana koje nisu predebele. Visinski prirast
je vremenski konstantan. Ispod stabala je sloj listinca
5-10 cm, na kojemu se nije razvila podstojna etaža,
osim na mjestima gdje su stabla odumrla.


U zaključcima članka autori potvrđuju mogućnost
uspješnog podizanja kultura alepskog bora na manje
produktivnim napuštenim poljoprivrednim površinama,
što omogućava solidnu proizvodnju drvne mase, preobrazbu
krajolika i kompleksno poboljšanje ekoloških
uvjeta kao preduvjet za očuvanje i povećanje biološke
raznolikosti okružja.


Elena Addario: Nadzor invazivnih šumskih
vrsta na jednom zaštićenom području


Upad nepoželjnih vrsta u prirodno okružje je odavno
poznato na svjetskoj razini. To su procesi koji čine
rizik šteta na krajoliku te uzrokuju ekonomske štete i
gubitak biološke raznolikosti. Potencijalnih invazivnih
vrsta ima kod svih živih bića, a u ovom članku obrađene
su dvije šumske vrste koje svojom agresivnošću
mogu ugroziti postojeće ekosustave nanoseći višestruku
štetu: okolišnu, ekonomsku i naturalističku.


U svjetskoj literaturi riječ “invazivne” često se izjednačuje
s riječi “štetne”, ali je ispravnije štetu smatrati
kao posljedicu upada nepoželjne vrste. Pod invazivnim
vrstama podrazumijevaju se egzotične (alohtone)
vrste, iako to mogu biti i autohtone vrste potpomognute
nepoželjnim antropološkim djelovanjem. U Italiji
je problem invazivnih vrsta bio gotovo zanemaren, a
aktivna borba svedena samo na sporadične akcije.




ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 91     <-- 91 -->        PDF

Među raznim alohtonim vrstama koje mogu imati
nepovoljan utjecaj na šumske zajednice u Italiji izdvajaju
se pajasen (Ailanthus altissima Mill) i bagrem
(Robinia pseudoacacia L).


Pajasen je listopadna vrsta podrijetlom iz Kine i nekih
otoka Malajskog arhipelaga, unesena u Italiju u


XVIII. stoljeću. Godine 1934. i 1935., šumska policija
je u Italiji izvršila pošumljavanje sa 4 milijuna sadnica
pajasena, od kojega se očekivala prikladna vrsta za
proizvodnju ugljena i celuloze. Tako su stvoreni temelji
za daljnje širenje pajasena, koje se odvija vrlo brzo.
Ženska stabla donose velike količine sjemena, koje
ima veliku klijavost, a izbojci iz korijena izbijaju gusto
i 30 m daleko od matičnog stabla. Vrsta ima brz rast i
ranu plodnu (biološku) zrelost, a može naseljavati kao
pionirska vrsta nasipe, rubove cesta i pruga, kamenolome,
odlagališta smeća i sl. Podnosi termičke varijacije
i otporan je na sušu. Tipična je heliofilna vrsta i podnosi
tek postranu zasjenu.
Bagrem je listopadna leguminoza podrijetlom iz
istočne Sjeverne Amerike i u XVII. stoljeću je unesena
i raširena u cijeloj Europi. Ima znatno veću uporabnu
vrijednost od pajasena (kolje, ogrijev, industrijsko drvo
i dr.), te posebice u Istočnoj Europi važna vrsta drvne
industrije.


U Italiji je sporadično raširena vrsta, a posebno na
terenima gdje je zbog bolesti propao kesten. Jednodobna
je vrsta i sva stabla donose sjeme, koje doduše ima
slabu klijavost. Vegetativno se razmnožava vrlo agresivno
i ima brz rast. Izvan svog prirodnog areala nema
značajnih bioloških štetnika.


U svjetskoj literaturi dokumentirane su metode borbe
protiv invazivnih vrsta. U Italiji nisu do sada poduzimane
specijalne metode borbe, ali su u planovima
gospodarenja predviđene mjere zaštite.


Glavne metode u borbi protiv invazivnih vrsta su:



mehanička: sječa, prstenovanje i čupanje
Jednokratna sječa ne daje rezultate, treba je ponavljati
da se smanji vitalnost biljke i snaga izbijanja.
Isto vrijedi i za ostale mehaničke metode koje se često
primijenjuju u kombinaciji s drugim metodama.



kemijska: primijenjuju se sustavni herbicidi (kontinuirano)
vodeći računa o riziku šteta na okoliš.
Načini primjene su različiti: spray na krošnju, premaz
kore i unošenje herbicida na zareze u deblu.

biološka: borba protiv invazivnih vrsta pomoću njihovih
prirodnih neprijatelja, s potrebnom dozom
opreza, da se ne izazove neki drugi oblik biološke
invazije. Kod pajasena i bagrema su male mogućnosti,
jer do sada nisu poznati učinkoviti antagonisti
(za pajasen eventualno gljive iz roda Verticillium,
Fusarium i Phomopsis).
Mala je vjerojatnost da ijedna od ovih izravnih metoda
može dati velike rezultate u eliminaciji invazivnih
vrsta u kratkom vremenu, bez operativnih i financijskih
teškoća, te bez opasnosti za okružje. Autorica u
članku iznosi iskustva iz gospodarenja zaštićenim područjem
Monte Ceceri u okolici Firence, gdje su zastupljene
obje invazivne vrste.


Na površini od 23 ha unutar zaštićenog područja
Monte Ceceri evidentirano je učešće pajasena i bagrema.
Radi se o nestabilnom terenu, starim iskopinama i
nasipima na kojima pajasen i bagrem potiskuju ostale
vrste i ugrožavaju nastojanje poboljšanja izgleda krajolika
u malom prigradskom parku.


Rješenje je traženo u mogućnosti stvaranja “otporne
fitocenoze” na invazivnost heliofilnih vrsta
kao što su pajasen i bagrem. Od autohtonih vrsta
pokazala se crnika najprikladnijom, jer svojom bogatom
krošnjom uskraćuje potrebno svjetlo invazorima.
Povećanje učešća crnike ostvareno je otvaranjem
malih površina koje mogu pogodovati obnovi
vrsta koje toleriraju sjenu, a poslije razviju krošnju
koja onemogućava razvoj pajasena (koji je ovdje agresivniji
od bagrema).


Ovaj način nije moguć na cijelom području, već je
često potrebno kombinirati s nekom od izravnih metoda.
Posebno je važno kod pajasena uklanjanje ženskih
plodonosnih jedinki, jer one uzrokuju stvaranje novih
žarišta unutar i izvan štićenog prostora. Preporuča se
drugi odnos prema stablima bagrema koja se nalaze
u dominantnoj etaži. Njih je preporučljivo ostaviti
sve do prirodnog uginuća, jer obogaćuju tlo dušikom,
sjeme je slabe klijavosti, a svojom sjenom sudjeluju
u borbi protiv pajasena.


Očuvanje prirodnog okružja i biološke raznolikosti
nameće potrebu borbe protiv nepoželjnih invazivnih
vrsta. To saznanje se u mnogim zemljama već duže primijenjuje,
a u Italiji samo u zaštićenim područjima.


Fauna i šume


Paolo Casanova, Anna Memoli: Jelen lopatar


– štetočina državnih šuma
U ovom članku autori upozoravaju na ozbiljne štete
koje čine jeleni lopatari u zaštićenim državnim šumama
Apenina.
Jelen lopatar (Dama dama L) je od davnina uzgajan
u prostranim ograđenim prostorima. Još Homer spominje
“svete” jelene, koji su žrtvovani božici Artemidi i
priređivani za svečane gozbe. To su nedvojbeno bili jeleni
lopatari. U srednjem vijeku predstavljali su posebnu
divljač koja se u Italiji lovila u svečanim lovovima s
čoporima pasa i brojnim lovcima konjanicima. Za vrijeme
razdoblja renesanse taj je lov poprimio malo
drukčiji dekor. Ograđenim uzgajalištima pogoniči su




ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 92     <-- 92 -->        PDF

tjerali krda jelena na “plemenite” lovce koji su sa svojim
damama i kurtizanama odapinjali strijele i obarali
jelene. Slijedile su veličanstvene, razuzdane fešte koje
su trajale danima. Isti način lova produžio se i nakon
početka upotrebe vatrenog oružja, sve do kraja Francuske
Revolucije.


U XIX. stoljeću jelen lopatar ostao je samo u rezervatima
plemenitaša, dok je u slobodnoj prirodi praktički
nestao zbog većeg naseljavanja ruralnih područja,
devastacije šuma i krivolova. To se dogodilo
također i s običnim jelenom, srnećom divljači i divljim
svinjama. Ovo stanje nije se mijenjalo do 50-ih
godina prošloga stoljeća, kada je počelo prvo unošenje
divljači od strane državnih institucija i privatnih lovnih
poduzetnika.


Podrijetlom iz Mezopotamije, gdje su veliki šumski
kompleksi nestali zbog klimatskih promjena, lopatar je
manje vezan za šumu, ali ipak treba manje šumske površine
koje mu osiguravaju zaklon i prehranu u zimskom
razdoblju zbog snježnog pokrivača i ljeti zbog
jakih suša.


Mediteranska vegetacija, makija, šume pinije i crnike
(pinjoli i žir) prikladno su stanište za jelena lopatara.
U nedostatku pitke vode može piti i boćatu, a žeđ gasi
također “lopatama” indijske smokve. Šume listopadnih
hrastova i kestena s dobrim podrastom optimalno su stanište
lopatara. Za razliku od ostale divljači jede i plodove
divljeg kestena (Aesculus hippocastanum).


Lopatar nije izbirljiv na hranu, ali logično, bolji
prehrambeni uvjeti poboljšavaju fenotipske karakteristike
populacije.


Problem je, što je za osiguranje genetske stabilnosti
potrebno držati populaciju od minimum 200 grla, koja
traži prostor od 10–15 tisuća ha, što pašnjaka, što šuma.
U gospodarenju šumama na tom području treba izbjegavati
golu sječu, te favorizirati kontinuirano prirodno obnavljanje.
Unutar listopadnih listača dobro je podržavati
grupe četinjača (na primjer grupe jele unutar bukove
šume). Također je važan sastav vegetacije grmlja i prizemnog
rašća, koji su važna komponenta u prehrani.


Jelen lopatar se u razdoblju između 60-ih i 70-ih godina
prošloga stoljeća počeo intenzivnije širiti u zonama
zabranjenog lova: državne šume, parkovi prirode,
biogenetski rezervati i sl. Pretpostavljalo se da će se on
(kao npr. srneća divljač) kada populacija dosegne
“izvjesnu gustoću” širiti na okolna područja, što se nije
dogodilo. Ako je lopatar eventualno odlazio noću na
pašu u okolna područja, redovito se vraćao na zaštićena
područja, gdje je njegovo brojno stanje često bilo 10
puta veće od optimalnog.


Ovakvo ponašanje prouzrokovalo je velike štete na
obnovi šuma, jer je lopatar stvorio “spaljenu zemlju”,
jedući sve što se može pojesti. Lovni tehničari nisu


predvidjeli ovakvo oprezno ponašanje, kojim lopatar
izbjegava moguću opasnost od lovaca i pasa koji love
divlje svinje u okolici zaštićenih državnih šuma. Na taj
način populacije lopatara zbijene su u zaštićeni prostor
gdje lov nije dozvoljen, uzrokujući štete na vegetaciji,
te oduzimajući životni prostor ostaloj fauni.


U okolici državnih šuma nalaze se lovišta gdje se
pretežito love divlje svinje prigonom uz uporabu raznih
vrsta pasa (goniča i drugih koji “gone” divljač).


Teško je pretpostaviti da su ti psi tako educirani da tjeraju
samo divlje svinje, već i srneću i jelensku divljač
(posebice mladi psi). U slučaju da se pred takvim psima
“zabunom” odstreli jelenska ili srneća divljač, oni
će cijeli život goniti Cervidae.


Neophodno je regulirati brojno stanje divljači (i
u državnim šumama) vodeći računa da se u planskom
odstrelu obuhvati reproduktivna kategorija,
radi smanjenja brojnog stanja. Pri tome treba svakako
voditi računa o dominantnim jedinkama koje su nositelji
dobrih genetskih osobina.


Gospodarenje šumama treba uskladiti s potrebama
faune, favorizirati visoki uzgoj, a kod panjača produžiti
turnus, te držati oko 250 stabala/ha da se može razviti
prizemna etaža. Učešće pašnjačkih površina je neophodno.


Uz sve to treba očekivati jedan razumniji zakon,
koji će regulirati probleme prekobrojne divljači jelena
lopatara u državnim šumama.


Frane Grospić