DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2008 str. 80 <-- 80 --> PDF |
STOTINU GODINA U KRALJEVSTVU ZLATOROGA Pod ovim sloganom u Ljubljani je 27. listopada 2007. održana središnja proslava 100. obljetnice organiziranog lovstva na tlu današnje Slovenije. Naslov je to i spomen-knjige Lovske zveze Slovenije (LZS), autora dr. sc. Marjana Toša, odnedavna glavnog urednika Loveca, slovenskog mjesečnika za lovstvo, lovnu kinologiju i zaštitu prirode. Proslavi, koja je održana u velikoj dvorani Cankarjeva doma, nazočilo je preko 1200 lovaca i iiz zz svih krajeva Slovenije, a među delegacijama iz više europskih zemalja bili su i predstavnici Hrvatskog lovačkog saveza (HLS). Uz nazočnost predsjednika Međunarodnog savjeta za lovstvo i zaštitu divljači Dietera Schramma, neposredno pred pozdravni govor domaćina, dugogodišnji je i poštovani predsjednik LZS Bruno Skumavc otkrio novu zastavu Lovačkog saveza Slovenije. Obljetnica u sjeni izmjena “U Sloveniji je malo institucija i organizacija koje se mogu pohvaliti ovako značajnim jubilejom poput našeg stogodišnjeg postojanja. Stoga, sve nas sjedinjene u LZS obljetnica ustanovljenja Slovenskog lovskog kluba, davne 1907. godine, ispunjava tim većim ponosom, istovremeno dajući nam poticaj da nastavimo zacrtanim putem”, riječi su Bogdana Mahneta, aktualnog predsjednika LZS-a, koji je tom prilikom istakao značenje jubilarne monografije koja, poput svih knjiga “kao nositeljelje znanja i vrijednosti naše je najučinkovitije oružje”. Uz raznovrstan i bogat kulturno-umjetnički program, u kojemu su sudjelovali brojni pjevački zborovi i rogisti, te priznati slovenski umjetnici, na svečanosti je više organizacija i institucija iz zemlje i svijeta, kao i pojedinaca, iz ruku predsjednika LZS primilo posebna priznanja. Od kolega šumarskih stručnjaka koji su dali velik doprinos razvoju slovenskog lovstva, nagrađeni su: Ciril Št r u m b e l j , mr. sc. Janez Černač, dr. sc. Miha Adamič, Blaž Krže, da nabrojim samo neke s kojima već dulje vrijeme i mi u Hrvatskoj uspješno surađujemo1. Zahvaljujući u svoje ime i u ime ostalih nagrađenih, plodan lovački pisac i dugogodišnji suradnik Loveca Blaž Krže je uz ostalo i dopuna lovačkog zakona istakao: “Mala Slovenija je u sjedinjenoj Europi istin ski i divljenja vrijedan bioekološki fenomen. Nedvoj beno, našom zaslugom. Fond krupne zvjeradi jedna je od naših najvećih dragocjenosti. To nije društveno sre bro, već europsko zlato, ako mogu upotrijebiti ovu usporedbu, i to u kultiviranom prostoru Europe, koja u biti gotovo da i nema nekih značajnijih prostornih rez ervata... Lovstvo, uz skromna ulaganja i dobrovoljne prinose članova, daje značajne prirodozaštitne učinke. Želja nam je stoga da razlabavljena slovenska lovačka organizacija, kojoj osnovu čine lovačka društva, opet postane dom za divljač i lovce”. Kržeove riječi treba shvatiti kao određeni bunt, protivljenje najavljenim do punama i izmjenama Zakona o divljači i lovstvu iz 2004., koje “označavaju kraj postojećih lovačkih dru štava, stoga i lovačkog saveza koji je, dokazano i ovom svečanošću, cijelo jedno stoljeće uspješno djelovao”. O tihom ratu slovenske “zelene bratovštine” s resornim ministarstvom rječito je kazivala i prazna stolica na središnjoj proslavi namijenjena predstavniku Ministar stva poljoprivrede, šumarstva i prehrane, te potpisiva nje peticije protiv dopune zakona od lovaca na samom ulazu u Cankarjev dom (Rotar -Leskovic 2007). Obespravljeni lovci postadoše krivolovci Još godine 1273. Habsburgovci postadoše zemaljski (deželni) knezovi gotovo svih slovenskih pokrajina. Kao i u Hrvatskoj, i u tadašnjoj Kranjskoj na temelju zakonskih odredbi temeljilo se regalno pravo lova te zaštita i uređenje lova, odnoseći se na plemičke posjede. U Austrijskoj Monarhiji feudalno pravo lova ukinuto je odmah iza revolucionarne 1848. g., kad je pravo lova dospjelo vlasnicina zemljišta. Osim plemićkih lovišta i lovišta manjih posjednika, postojala su općinska lovišta koja su davana u zakup putem javnog nadmetanja. Ovime je donekle bio zaštićen fond divljači, ali je pravo lova i dalje ostalo u rukama zemaljske gospode, dakle plemića i gospode, mahom stranaca. Za veći dio doma Počevši od 2007.g. u tijeku je izrada prijedloga zajedničke hrvatsko-slovenske strategije upravljanja dinarskom populacijom risa u sklopu projekta DinaRis, kojega sufinancira Europska unija u okviru Interreg III Programa susjedstva Slovenija-Mađarska-Hrvatska ćeg življa nije se ništa bitno izmijenilo; seljaci i “kolibaši” ostadoše i dalje bez ikakvih lovnih pravica. Prirođena lovačka strast i uvjerenje o neopozivu pravu na lov, prouzročiše da se krivolovstvo silno razmaše (Be rg e r 1962). Tisuće jelena izuzetnih rogova... padoše od metaka do tada brižno sakrivenih pušaka. Ni ostala divljač nije prošla bolje. Srne, kojih zbog vukova, risova i medvjeda, nije nikad bilo puno, održale su se samo u najdubljim šumama... Oko godine 1860. u slovenskim šumama je ubijen posljednji ris, dok su vukovi sasvim nestali, a medvjedi se održaše jedino u šumama oko Kočevja i na Snežniku. Fiktivna lovačka prava imala su za posljedicu da u pojedinim komunama dolazi do otvorene pobune seljaka protiv lovaca. Berger (1962) tako bilježi “sravljenje sa zemljom” lovačke kuće na Mašunu (podignuta 1874), a sličnu su sudbu doživjeli i mnogi drugi lovni objekti, lovačke kolibe, čeke, hranilišta. Ozakonjenje zakupnog siste |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2008 str. 81 <-- 81 --> PDF |
Slika 1. Prisna suradnja lovaca s obje strane Kupe ima dugu tradiciju; s boravka lovnih i šumarskih stručnjaka iz Gorskog kotara u Kočevskoj Reki; slijeva dr.sc. Boris Kryštufek, Ciril Štrumbelj, dipl. ing. šum. i mr. sc. Janez Černač (četvrti i peti slijeva), s osobljem rezervata. (Foto: Alojzije Frković) ma lova krajem 19. st. i bolji nadzor nad lovištima, povoljno su utjecali na divljač. Njeno brojno stanje postupno se oporavlja, a krivolovstvo jenjava. Usporedo s donošenjem Zakona o društvima (1867), prema kojemu je pravila društva morala potvrditi nadležna politička oblast, u Sloveniji su stala nicati brojna društva, od pjevačkih i vatrogasnih do planinarskih i športskih. U želji da se mogu natjecati za dobivanje lovišta u zakup, jedno od prvih lovačkih društava na tlu današnje Slovenije bilo je Lovsko društvo Vrhnika, čija je pravila Kranjska državna vlada potvrdila 1878. g. Deset godina kasnije takvo društvo osniva Novo Mesto, a posebno utjecajno i brojčano najmasovnije Kranjsko društvo za varstvo lova (Krainischer Jagdchutzverein) sa sjedištem u Ljubljani osnovano je 1891. g. Članovi toga društva bili su pretežito bogati veleposjednici, industrijalci i visoki državni činovnici. Iako je u njegovim redovima bilo i nešto Slovenaca, činjenica je da je ono, kao i ostala društva osnovano na tlu Kranjske, Štajerske, Primorske, bilo pronjemački orijentirano, bez namjere da objedini sve potencijalne domaće lovce. “Naš čovjek bio im je za goniča i nosača, smatrajući ga niže vrijednim, a slovenska riječ jedva dostojna sluge” (Š e t in c 1987). Osnivanje Slovenskog lovskog kluba 1907. godine Postupno s jačanjem slovenske narodne svijesti sve je prisutnija čežnja za ustanovljenjem takve lovačke organizacije (kluba, društva) koja bi objedinjavala rad i djelovanje svih slovenskih lovaca, bez obzira u kojemu kraju živjeli i djelovali. Određeni uzor našli su u malom ali vrijednom lovačkom kolektivu Lovskom klubu “Sava”, kojemu je na čelu bio općinski vijećnik iz Vrhnike Karel Mayer. Kako je interes za učlanjenje u taj klub u Ljubljani bio velik, a društvo upravljalo malim lovištem, nije preostalo ništa drugo nego da se Slika 2. Dr. Ivan Lovrenčič (1878-1952), nestor slovenskih lovaca, međunarodno priznati kinolog i jedan od osnivača Slovenskog lovskog društva potencijalno domaće članstvo, posebno Ljubljančane, usmjeri na već spomenuto Kranjsko društvo i tako postupno nadvlada tuđince. Kako ta nastojanja nisu urodila plodom, agilni Mayer, zapisat će Toš (2007), saziva tajni sastanak svojih istomišljenika 30. siječnja 1907. u Ljubljani na kojemu pada odluka da se priđe ustanovljenju samostalne slovenske lovačke organizacije. Mayerove zamisli pale su na plodno tlo i na pomolu je osnivanje Slovenskog lovskog kluba, otvorenog za lovce iz svih slovenskih pokrajina. Na scenu stupa jedno od najmarkantnijih imena slovenskog lovstva, mladi pravnik dr. Ivan L o v re n či č, koji klubu stavlja u zadatak dva temelja cilja: brigu o stručnom uzdizanju domaćih lovaca, posebno zaprisegnutog čuvarskog lovnog osoblja te zaštitu lovnih interesa. Nakon što bi središnja lovačka organizacija sa sjedištem u Ljubljani postala dovoljno jaka, prići će se ustanovljenju područnih lovačkih društava/klubova “koja bi uzimala lovišta u zakup i odgajala pravične lovce”. Iako su pravila Kluba bila potvrđena još u travnju iste godine, do osnivačke skupštine Slovenskog lovskog kluba dolazi tek 16. listopada 1907., koji se datum smatra početkom rada i djelovanja slovenske lovačke organizacije2. Uz nazočnost šezdesetak lovaca na skupštini je za predsjednika Kluba izabran ljubljanski župan Ivan H rib ar, a za potpredsjednika dr. Ivan Lovrenčič, koji će od tada pa gotovo do svoje smrti (1952) biti u prvim O određenoj brizi za divljač i nastojanjima “da poboljša lov u ož Hrvatskoj i Slavoniji” može ee s sse ee govoriti od 1881. g. kada je u Zagrebu osnovano Društvo za obranu lova. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2008 str. 82 <-- 82 --> PDF |
redovima slovenskog lovstva i kinologije3. Upravni odbor Kluba brojio je 12 članova, od kojih je nekolicina njih zastupala pojedina područja Slovenije (Notranjska, Gorenjska, Litija, Ribnica). Da bi omasovio svoje redove, ožujka 1909. Klub organizira prvu izložbu lovačkih trofeja, da bi iste godine na svojoj drugoj skupštini promijenio ime u Slovensko lovsko društvo. Prisno surađujući s Prvim hrvatskim društvom za gojenje lova i ribarstva u Zagrebu, a prije nego je pokrenulo vlastito glasilo, bilo je ideja za suradnju s Lovačko-ribarskim vjesnikom, ali se od toga, ponajviše zbog različitosti jezika, odustalo. Prvi broj svog mjesečnika Slovensko lovsko društvo izdaje siječnja 1910. pod imenom Lovec i podnaslovom “list za lov i ribolov”, što će reći da je pisao i o ribarstvu. U Ljubljani je naime, počevši od 1924. g., djelovalo Ribarsko društvo, pa je Lovec postao i list slovenskih ribolovaca. To je trajalo sve do 1931. kad je osnovana Ribiška zveza Slovenije, koja od tada izdaje svoje glasilo Ribič (C v e n k el 1968). Prvi broj Loveca je uredio dr. Janko Ponebšeg, a sve ostale brojeve, do njegova ukidanja pred Prvi svjetski rat 1914., Ivan Lovrenčič. Prisilna stanka tijekom dvaju svjetskih ratova Neposredno pred Prvi svjetski rat 1914. g. Društvo je tako omasovilo, da je na 7. redovnoj skupštini donijet zaključak o osnivanju podružnica SLD-a diljem Slovenije. Posebno se nastojalo ublažiti prisutan antagonizam između seljaka (iz čijih redova je bilo najviše Slika 3. Naslovna stranica prvog brojja aa LLoveca, glasnika Slovenskog lovskog društva iz 1910.. g. Ono što je za osnivanje i afirmaciju slovenske lovačke organizacije i njegova glasila bio dr. Ivan Lovrenčič, to je za Prvo hrvatsko društvo za obranu lova i ribarstva, posebno njegova pravnogslijednika Lovačkog saveza Hrvatske bio dr. Milovan Zoričić, također pravnik po struci, “čovjek znanja i zakona, čovjek znanja lova i lovstva”. zvjerokradica) i lovaca. Naime, poučeni iskustvom iz prošlosti, seljaci su lovce i divljač smatrali svojim neprijateljima. Razdoblje trajanja rata (1941–1945) označilo je gotovo posvemašni prekid lovne aktivnosti. Mnogi su lovci bili mobilizirani i upućeni na bojišnice, a divljač je bila prepuštena samovolji žitelja i vojske. Utihnulo je i izlaženje Lovec-a, jer nije bilo dovoljno suradnika ni pravog kontakta s terenom. Zbog nestašice hrane divljač se neštedimice ubijala. Okončanjem rata i stvaranjem nove državne tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) stale su se obnavljati stare i osnivati nove udruge lovaca, sve sa ciljem zaštite, uzgoja i racionalnog korištenja divljači. A da bi se to moglo provesti, nužno je bilo donijeti novi Zakon o lovu, što je i učinjeno 1931. g., za područje tadašnje Dravske banovine 1935. g. Donošenju zakona prethodio je najprije kongres lovaca Kr. SHS-a u Zagrebu 1925.4, a u jesen iste godine osniva Č 4. Dok su 1933. g. u tadašnjoj Dravskoj banovini odstrijeljena svega četiri medvjeda, tijekom prvih godina novog tisućljeća u Sloveniji se godišnje u prosjeku odstrijeli preko 100 medvjeda; medvjedica s mladima. (Foto: Vladimir Pfeifer) 4 Kongres lovaca SHS-a održan je u Zagrebu 9. i 10. rujna 1925. Prvog dana dr. Ivan Lovrenčič održao je dva referata, o organizaciji lova i o lovnoj kinologiji. Domaćinu dr. Milovanu Zoričiću i dr. Lovrenčiču na kongresu je izraženo javno priznanje “za njihov dosadašnji rad na polju udruživanja lovaca, kao i za lov opće koristan rad” (Čeo v i ć 1925). |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2008 str. 83 <-- 83 --> PDF |
nje Središnje uprave Saveza lovačkih udruženja sa sje dištem u Beogradu. Novi se zakon temeljio na dom inalno- zakupnom sustavu, prilagođenom prilikama u pojedinim sredinama. Modifikacija u odnosu na raniji tzv. Franc Jozefov zakona iz 1893. g. sastojala se u tom da je pravo lova ograničeno i za vlasnika zemljišta na posjedovanje od barem 200 ha neprekinutog zemljišta, što je bilo unekoliko ustupak ostacima plemstva, ali s druge strane i prilog zaštiti divljači koja bi doista bila ugrožena pravom lova svakom vlasniku na njegovoj parceli. Takve male parcele zaokruživane su u općinska lovišta i davana u zakup putem natječaja najboljem ponuđivaču. Vrijeme zakupa bilo je protegnuto na 12 godina. Divljač se dijelila na lovostajom zaštićenu i nezaštićenu te zvjerad, koja se morala tamaniti. Uz 531 vlastito lovište tih je godina (1931.), prema katastar skim podacima, bilo na području Dravske banovine preko tisuću općinskih lovišta ukupne površine oko 1,3 milijuna hektara ili 85 % cjelokupne lovne površine. Najviše se lovio zec od sitne i srna od krupne divljači. Prema statističkim podacima ukupni godišnji ulov divljači u 1933.g. iznosio je: jelena 108, srna 3875, divokoza 370, divljih svinja 148, tetrijeba gluhana 360, medvjeda 4, zečeva 34.920, lještarki 2015, snježnica 10, fazana 7640, trčki 14.260, divljih pataka 2454, lisica 2027 (Toš 2007). Usporedbe radi, prema podacima iz spomen-knjige LZS-e, u lovištima današnje Slovenije godine 2006. odstrel (+ gubitci od prometa, nezakonitog lova, bolesti) je iznosio: jelena 5066, srna 42.675, divokoza 2679, muflona 670, alpskih kozoroga 15, divljih svinja 5359, medvjeda 126, lisica 7904, jazavaca 786 i vukova 11. Prvi Zakon o divljači i lovstvu samostalne Republike Slovenije Drugi svjetski rat (1941–1945) gotovo je potpuno onemogućio bilo kakvu lovnu djelatnost. Neposredno prije Titove naredbe o zabrani lova sve krupne divljači na prostoru (nove) Jugoslavije, Upravni odjel pri SNOS-u ožujka 1944. donosi uredbu po kojoj je lov u Sloveniji dozvoljen samo u obimu koliko je to potrebno za prehranu vojske i zaštite poljoprivrednih površina. Kroz svih pet godina ratnih djelovanja ne izlazi Lovec, no ovoga puta iz razloga podrške sveopćem “kulturnom muku” Slovenaca protiv okupatora. Daljnji tijek povijesti lovstva našeg sjeverozapadnog susjeda u mnogome je nalik onom u Hrvatskoj. Rujna 1945. donijeta je privremena Odluka o izvršavanju lova, a godinu dana kasnije privremeni Zakon o lovstvu. Lov na divokoze, srneću i jelensku divljač je bio zabranjen. Odstrijeljena divljač pripadala je lovačkom društvu na čijem je području odstrel izvršen. Novo osnovana lovačka društva i lovačke zadruge bile su članice Saveza lovačkih društava Slovenije, koji od 1952. mijenja ime u Republički lovački savez, odnosno od 1958. u današnju Lovsku zvezu Slovenije (LZS). Međunarodna aktivnost Prvi službeni nastup na međunarodnoj pozornici slovenski su lovci imali na 2. međunarodnom lovačkom kongresu u Beču 1910. g., a te je godine u austrijskoj prijestolnici održana i velika Svjetska lovačka izložba žba. Na toj se izložbi Slovensko lovsko društvo preds ilo s divljači triglavskog pogorja i Ljubljanskog barja 5 Iako je zagrebačko Prvo hrvatsko društvo za gajenje lova i ribarstva imalo iza sebe već četiri društvene lovačke izložbe (prva održana1899.), ono je odbilo sudjelovati na bečkoj lovačkoj izložbi, jer Društvu nije bilo dozvoljeno da izlaže lovstvo Kraljevine Hrvatske i Slavonije samostalno, odvojeno od Mađarske. Na 2. međunarodnom kongresu u Beču Prvo hrvatsko društvo zastupao je grof Miroslav K ulm er, koji je tom prilikom izabran za potpredsjednika. Na temelju Općeg Zakona o lovu iz 1947. i republičkog (slovenskog) zakona iz 1949. lovišta su bila podijeljena na državna, republička i lokalna. U skladu sa socijalističkim tretmanom lovstva kao grane narodne privrede, pružena je mogućnost svakom građaninu da se kao član lovačkog društva bavi lovom. Nakon još jednog općeg (jugoslavenskog) i republičkog (slovenskog) zakona godine 1976. u Sloveniji je donešen Zakon o zaštiti, uzgoju i lovu divljači te upravljanju lovištima, koji se temeljio na ekološkim načelima, unijevši širi pojam gospodarenja s divljači naspram ranijeg uskog uzgajanja. Konačno, nakon izvojevane samostalnosti (1990) i prekida s Lovačkim savezom Jugoslavije, pristupa se izradi srednjoročnih planova gospodarenja lovištima (1990–1995), potom Strategiji razvoja slovenskog lovstva (1996) i Etičkom kodeksu (1998), da bi 2004. stupio na snagu toliko osporavani prvi slovenski Zakon o divljači i lovstvu. U LZS danas je učlanjeno oko 24.000 lovaca organiziranih u oko 400 lovačkih društava, koja upravljaju s daleko najvećom površinom lovišta. i izdavačka djelatnost Među 148 najjačih trofeja svijeta našlo se i 13 eksponata iz Slovenije (Va ri ća k 1979). Uslijedili su nastupi gotovo na svim do sada održanim lovačkim izložbama, jasno mahom u sklopu izložbenog prostora bivše državne zajednice, od triju njemačkih uzastopnih manifestacija održanih u Leipzigu, Berlinu i Düsseldorfu, preko talijanskih u Firenci i Torinu, do velikih svjetskih lovačkih izložbi u Budimpešti, Plovdivu i Zagrebu. Na većini njih Veljko Varićak, kao titularni član CIC-a i ekspert za lovnu trofejistiku, bio je član, potpredsjednik i/ili predsjednik prosudbenog CIC-ovog povjerenstva za ocjenjivanje trofeja. Do posljednje budimpeštanske izložbe 1996. g. Slovenija je za svoje trofeje osvojila 1567 zlatnih, 2105 srebrnih i 4420 brončanih odličja. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2008 str. 84 <-- 84 --> PDF |
Slika 5. Do sada niti jedno Ad hoc CIC-ovo povjerenstvo za ocjenjivanje lovačkih trofeja u Hrvatskoj nije prošlo bez sudjelovanja slovenskih ocjenjivača, (slijeva) Veljko Varićak i Gregor Bolčina iz LZS u društvu hrvatskih stručnjaka pri ocjenjivanju trofeja u lovištu “Garjevica” 2003. g. (Foto: Alojzije Frković) Kad već spominjemo Međunarodni savjet za lovstvo i zaštitu divljači (Conseil International de la Chasse et de la Conservation du Gibier – CIC) onda, pored Varićaka, treba spomenuti ing. Marka Bulca, koji je osamdesetih godina kao predsjednik CIC-a uspio izboriti da se generalna skupština CIC-a održi u Dubrovniku 1980.g. Ubrzo po istupu iz članstva Lovačkog saveza Jugoslavije (1990.) Lovska zveza Slovenije već sljedeće godine biva primljena u punopravno članstvo CIC-a na skupštini u Quebecku (Kanada). Što se tiče značajnijih međunarodnih skupova održanih na tlu Slovenije, valja istaći domaćinstvo 7. kongresa biologa divljači (IUGB) 1965. u Ljubljani, konferenciju Međunarodne organizacije za istraživanje divljači vodenih staništa u Portorožu (1974), međunarodne izložbe pasa svih pasmina 1973. i 1981. u Ljubljani, lovačku izložbu “Priroda – divljač – lovstvo” s međunarodnim učešćem 1980. u Ljubljani, savjetovanje predsjednika lovačkih saveza država zapadne Europe na Brdu kod Kranja 2000. te 48. generalnu skupštinu CIC-a u Portorožu 2001. “kao veliku promociju male slovenske države i njenog lovstva” (Toš 2007). Slika 6. Ponovno naseljavanje risa 1973. g. na prostor Dinarida Slika 7. “Naš lov”, prvi slovenski lovački udžbenik za lovopazitebio je pionirski zahvat i jedna od najvažnijih lovačkih lje i ljubitelje lova prema zaključku Slovenskog lovskog akcija zaštite prirode u ovom dijelu Europe; naslovnica društva priredio je i izdao u Ljubljani 1934. g. šumarnik projekta DinaRis. ing. Mirko Šu š t erši č , dugogodišnji urednik Loveca. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2008 str. 85 <-- 85 --> PDF |
Kao što je već istaknuto, prvi broj glasila Lovec Slovenskog lovskog kluba izišao je krajem siječnja 1910. g. “Svjesni slovenski lovci radili su tada pod teškim uvjetima, jer je građanska Ljubljana tada bila njemačka i nemškutarska, a službeni jezik njemački ili dvojezični, pa je svaki napredni Slovenac bio sumnjiv” (Cvenkel 1968). Nakon prve četiri godine izlaženja uslijedila je prva (1914–1918), pa druga četverogodišnja pauza (1941–1945), od kada list izlaziti bez prekida sve do danas. Dok je prve godina po izlasku imao 600 pretplatnika, a SLD upola manje članova, danas se Lovec tiska u nakladi od 24.000 primjeraka i dobiva ga svaki lovac na kućnu adresu. Da je list prebrodio porođajne muke i uspio se održati “ima se zahvaliti njegovu pokretaču i promotoru dr. Ivanu Lovrenčiču, utemeljitelju – Prometeju slovenskog lovstva i mentoru glasila” (Šušteršič 1967). Tijekom minulog gotovo stoljeće dugog razdoblja, izmijenilo se tridesetak glavnih urednika, od kojih se najduže održao šumarnik Mirko Š uš t e r š i č , dipl. ing. šumarstva, ugledni lovni djelatnik i publicist, punih 20 godina! Uz sadašnjeg glavnog urednika Marjana Toša, za dobro uređivanje lista kroz dulji niz godina zacijelo je najzaslužniji odgovorni urednik Boris Leskovic. Uz Stručnu knjižnicu LZS-a, u okviru koje je do sada izišlo više zapaženih lovačkih priručnika, zbirki zakonskih propisa, uputa za sprječavanje i ocjenjivanje šteta od divljači i dr., godine 1971. ustanovljena je Zlatorogova knjižnica, kao posebno tijelo unutar LZS-a, u okviru kojega je do sada izišlo preko trideset stručnih i literarnih djela, svako u nakladi od 10 do 24 tisuće primjeraka. Kao autori većine monografskih djela o pojedinim vrstama divljači, poput srneće, divlje svinje, sitne divljači, zvjeradi i dr. pojavljuju se priznati domaći stručnjaci, dok su neka zapažena djela stranih autora prevedena na slovenski jezik. Posljednja 33. knjiga u okviru Zlatorogove knjižnice je spomen-knjiga dr. Marjana Toša “Sto let u kraljevstvu zlatoroga”, koja mi je bila okosnica za izradu ovog pregleda. Spomenimo da je Međunarodni savjet za lovstvo i zaštitu divljači (CIC) na svom zasjedanju u Rimu 1980.g. Zlatorogovoj knjižnici i LZS u okviru kulturne nagrade dodijelio plaketu “Prix technique” za 1980. godinu. Alojzije Frković LITERATURA: Anon. (1897., 1908.)). Kranjsko družtvo za varstvo lova v Ljubljani. Lovačko-ribarski vjesnik VI (9): 107; XVII (7): 82. Anon. (1908). Osnivanje Slovenskog lovskog kluba. Lovačko-ribarski vjesnik XVII(3):36. Anon. (1953). Umro je dr. Ivan Lovrenčič. Lovačkoribarski vjesnik LXII(2):46. B e rg e r, M. (1962). Prilike u lovstvu Slovenije u prošlosti. Lovačko-ribarski vjesnik LXXI (5/6): 116–123: (7): 152–154. C v e n k e l , F. (1967). Iz prve številke prvega letnika Lovca. Lovec L (1):3–5. C v e n k e l , F. (1968). Zlatni jubilej slovenskog “LovL ca” ca”ca”. .. Lovački vjesnik LXXVI (12): 338–339. o v i ć . Čeović, ,, I II. (1925). Osnutak Saveza lovačkih društava za Hrvatsku i Slavoniju. Lovački vjesnik LXXIX (10/12): 254–255. Frković, A. (1982). Trofeji se ne mjere samo centimetrom (razgovor s expertom CIC-a Veljkom Varićakom). Lovački vjesnik XCI (6): 140–141. Frković, A. – S. Sršan, (2005). Osamdeset godina pod Hubertusom. Hrvatski lovački savez Zagreb 2005., str 174. Gostiša, A. (1952). Naš lov (prikaz knjige M. Šušteršiča). Lovački vjesnik LXI (5): 109. Kesterčanek, F. (1893). Kranjsko družtvo za varstvo lova u Ljubljani. Lovačko-ribarski vjesnik II (7): 97–99. Kovač, S. (1991). Kamo ide slovensko lovstvo Lovački vjesnik LVC (1/2): 17. R. (1910). “Lovec”, list za lov i ribarstvo u Ljubljani. Lovačko-ribarski vjesnik XIX (8): 95. R a i ć , L. (1972). Slovenski lovski priročnik. Lovački vjesnik LXXXI (1/2) 5-6; LXXXIII (10): 276. R o t ar, F. -B. L e sk o v i c, (2007). Naših 100 let ali 100 let v kraljevstvu Zlatoroga. Lovec LXL (1): 598–601. S. (1977). Slovenski lovci slave. Lovački vjesnik LXXXVI (11): 273–274. Šetinc, F. (1987). Vratimo proljeće našim šumama (80 godina slovenskog lovstva). Lovački vjesnik XCVI (12): 437–438. Šušteršič, M. (1967). Naše glasilo – 50 let. Lovec L (1): 2–3. Toš, M. (2007). Sto let v kraljevstvu Zlatoroga. Lovska zveza Slovenije. Ljubljana, str. 150. Varićak, V. (1998). Ocenjevanje lovskih trofej. Magnolia Ljubljana, str. 192. Zakon o divjadi in lovstvu. Ur. list RS, br.16-630/2004. |