DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2008 str. 71 <-- 71 --> PDF |
D. Konjević, U. Kierdorf, Z. Janicki, A. Slavica, K, Severin: JELEN FRATAR – JEDINSTVENA . Šumarski list br. 3–4, CXXXII (2008), 171-175 RASPRAVA – Discussion Prema dostupnim podacima, jeleni fratri opisivani su pretežito u staništima lošijeg boniteta, te je shodno tomu ova pojava opisivana kao posljedica loših hranidbenih prilika (Li i S u tt i e 1996). Nasljedna komponenta je pritom odbačena, uslijed činjenice kako muški potomci ovakvih jelena redovito imaju rogovlje. Nije u potpunosti razjašnjena mogućnost vezanja ovog svojstva na recesivne gene, čime je mogućnost njihova ispoljavanja znatno umanjena. Većina jelena fratara opisivanih u literaturi ili uopće nije imala rožišta, ili su ona bila nedostatno razvijena, dosežući maksimalnih 20 mm visine. Sukladno takvom nalazu, Lincoln (1984) zaključuje kako nemogućnost izgradnje rogovlja u jelena fratara počiva zapravo u nemogućnosti izgradnje rožišta. U sklopu histoloških istraživanja takozvanog rogotvornog područja (vrh rožišta) jelena fratara, L i i S u t t i e (1996) uočavaju tanji stanični i vezivno-tkivni sloj rogotvorne pokosnice, naravno u usporedbi s normalnim jelenom. Razvoj samoga rožišta moguće je podijeliti u tri faze nazvane prema modelu okoštavanja: intramembranoznu, prijelaznu i modificiranu endohondralnu fazu (K i e r d o r f i dr. 1994; L i i Su t ti e 1994). Prijelaz iz intramembranozne u prijelaznu fazu te potom iz prijelazne u endohondralnu fazu zbiva se onoga trenutka kada rožište dosegne odgovarajuću visinu. U slučaju jelena fratara prikazanih od strane L i i Su t ti e (1996), rožište se pri visini od 15 mm još uvijek nalazilo u intramembranoznoj fazi okoštavanja, iako bi s obzirom na visinu rožišta ova faza u normalnog jelena već bila zamijenjena prijelaznom. U suglasju s navedenim istraživanjem L i i S u t t i e (1996) zaključuju kako je zapravo pravi razlog bezrožnosti u jelena fratara njihova nemogućnost pokretanja stvarnog rasta rožišta i zaokruživanja svih faza razvoja, prihvaćajući pritom nedostatnu ishranu kao uzrok ovog stanja. U našem slučaju, činjenica da je jelen u trenutku odstrjela težio 200 kg, zapravo nam i ne govori previše za ili protiv teze kako je nedostatna ishrana uzrok ovakvih stanja. Naime, rožišta se u jelena običnih razvijaju tek do nekih 5 mjeseci starosti, kada dovršavaju svoj rast (Fennessy i Suttie, 1985), vrijeme za koje mi ne možemo utvrditi njegov hranidbeni status. Doduše, specifičnosti lovstva i prirodnoga uzgoja divljači u Republici Hrvatskoj i srednjoeuropskim zemljama, temeljeni na procjeni kvalitete staništa za svaku pojedinu vrstu (određivanje boniteta), površine prikladne za uzgoj (lovnoproduktivna površina) i određivanju maksimalnog mogućeg broja određene vrste divljači (lovnogospodarskog kapaciteta), a sve to uz sustavnu provedbu zimske prihrane. Navedeno, uz poznavanje prosječne kvalitete staništa u Republici Hrvatskoj, zapravo osigurava prikladne prehrambene uvjete tijekom cijele godine. No, uz ishranu postoje i određeni drugi čimbenici koji također mogu biti uključeni u genezu ove ne pravilnosti. Tako je primjerice za razliku od inzulinu sličnoga hormona rasta 1 (IGF-1), uloga androgenih hormona u razvoju rožišta i kasnijem rastu samoga rogovlja još uvijek nedostatno razjašnjena. No, ipak je sve očitije kako su androgeni odlučujući za rast rožišta. U slučaju ovdje prikazanog jelena fratra, nedostatak jednog muda ne bi trebao rezultirati značajnijim padom količine cirkulirajućih androgena. Naime, s obzirom da je ovdje riječ o parnim organima, vrijedi poznata činjenica da u nedostatku jednoga, drugi dio organskoga para preuzima i njegovu funkciju (nadoknađuje nedostatak). Također, ukoliko je predmetni jelen bio kriptorhid, postoji i mogućnost da mudo zaostalo u trbušnoj šupljini ipak zadrži određeni dio funkcija (produkcije) (za primjer kriptorhidnih jelena s otoka Kodiak vidi: Bubenik i dr. 2001; Veeramachaneni i dr. 2006). S obzirom na prikazane činjenice, kao jedan od mogućih uzroka navedenog stanja također se nameće i nedostatna zastupljenost receptora za andro- gene hormone na rogotvornoj pokosnici. Ki e r do r f i K ie r d o rf (2001) opisali su slučaj jednostrane bezrožnosti u jelena običnoga, procijenjenog na 5 do 6 godina starosti. Navedeni je jelen imao razvijeno rožište i lijevu granu roga (sa pet parožaka), dok je na desnoj strani lubanje imao samo zakržljalo rožište dužine 31 mm. Slično kao i u predmetnom slučaju, zaključeno je kako je najvjerojatniji uzrok jednostrane bezrožnosti nedostatna zastupljenost receptora za androgene hormone. Sljedeću zanimljivost ovoga slučaja predstavlja nesrazmjer u visini između lijevoga i desnoga rožišta. Naime, iako je poznato kako je asimetričnost lijeve i desne strane tijela zapravo normalna pojava, te da nikada nećemo naći dva potpuno istovjetna roga lijeve i desne strane, uočena dvostruka razlika u visini rožišta ne može se pripisat normalnoj asimetriji. Jedna od mogućnosti je i u takozvanom kontra-lateralnom učinku. Naime, izvještaji o takozvanom kontra-lateralnom učinku, gdje ozljeda primjerice lijeve noge uzrokuje nepravilnosti u rastu desne grane roga i pripadajućih struktura, relativno su česti u lovačkoj literaturi. Ipak, do danas ova pojava nije znanstveno potvrđena pouzdanim promatranjem dostatno velikog broja ozlijeđenih jelena. Uz navedeno, pokojni doajen svjetskog istraživanja jelenske divljači Anthony B. Bubenik postavio je pretpostavku o postojanju parnih centara za rast roga (AGC – kratica od engl. antler growth centre), po jedan centar za svaku stranu roga, odgovornih za takozvanu trofičku memoriju (Bubenik 1966). Ova je pretpostavka nekoliko puta testirana istraživanjima uloge živčanog sustava u ciklusu rasta roga (B u be ni k i dr. 1982, 1990). Danas najveću zapreku prihvaćanju ove pretpostavke predstavlja činjenica kako postojanje AGC-a nije nikada znanstveno potvrđeno. Do trenutka dok navedene poja |