DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 27     <-- 27 -->        PDF

B. Pintarić: MIKROPROPAGACIJA BIJELE TOPOLE (Populus alba L.) Šumarski list br. 7–8, CXXXII (2008), 343-354
a) Tkivna kultura (kalus), c) Kultura pojedinačnih stanica (kultura polena) i
b) Kultura stanica u suspenziji, d) Kultura protoplasta.


1.3. Mikropropagacija drvenastih vrsta – Micropropagation of woody species
Mikropropagacija je postupak u kojemu se za kultiviranje
koriste isključivo izbojci stabla osovinskog porijekla,
tj. vršni i pazušni pupoljci (Vi nte r h a l t e r &
Vinterhalter 1996). Postupak se zasniva na dodavanju
egzogenih citokinina s ciljem aktiviranja postojećih
pazušnih pupoljaka, odnosno izazivanja izduživanja njihovih
internodija i formiranja listova, a zatim i novih
pupoljaka u njihovom pazuhu.


Karakteristika metode je u tome da se kulture održavaju
kao tzv. “kulture izbojaka”, koje u načelu nemaju
korijenov sustav, sve dok se za tim ne ukaže potreba.
Za podsticanje ožiljavanja koristi se podloga drukčijeg
sastava, obično s auksinima, a eksplantati u ovoj fazi
pojedinačni su izbojci isječeni s busenova, koji nakon
ožiljavanja predstavljaju pojedinačnu individualnu
biljku – rasad.


Postupak mikropropagacije razrađen je u prvoj polovici
70-ih godina na voćnim vrstama, a posebno na
jagodama i podlogama za razne vrste roda Prunus. Pojava
mikropropagacije bila je trijumf primjene metoda
in vitro u klonskom razmnožavanju biljaka. Ona je
omogućila izuzetno veliku brzinu razmnožavanja, i to
tijekom cijele godine, u laboratorijskim uvjetima u kojima
je moguće osigurati apsolutnu kontrolu uvjeta
rasta i zdravstvenog stanja kultura. U kombinaciji s eliminacijom
virusa, putem termoterapije i kulture meristema,
mikropropagacija je ponudila skoro savršeno
rješenje za savremenu rasadničku proizvodnju.


Prvi rezultati bili su povoljni, jer je pokazano da
biljke proizvedene ovom kontinualnom kulturom meristema
i pupoljaka u potpunosti zadržavaju svoja
klonska svojstva i da se ni na koji način ne razlikuju od
biljaka proizvedenih klasičnim postupcima. Također,
objavljeni su radovi za razne, posebice voćne vrste u
kojima je dokazano da su po nizu parametara koji definiraju
kvalitetu ne samo sadnica već i plodova, biljke
iz epruvete superiornije nad biljkama proizvedenim
konvencionalnim putem.


Nešto kasnije pojavljuju se i suprotna mišljenja, posebno
kada je u pitanju dobivanje i proizvodnja podloga
oslobođenih od virusa (virus-free) za različite vrste,
kod kojih je primijećena promjena (opadanje) sposobnosti
ožiljavanja nakon oslobađanja od virusa.


Iako se o tome nije puno pisalo, znalo se da korištenje
kalusa i uopće in-vitro tehnika može izazvati pojavu
aberantnih (off-type) biljaka, što je krajnje nepoželjno
u rasadničkoj proizvodnji, odnosno klonskom
razmnožavanju. Međutim, početkom 1980-ih godina
prošloga stoljeća L a r ki n i S c o wc r o f t (Vi n t e r ha
lt er i Vi n t e r ha l t e r ) ukazali su da varijabilnost


nastala tijekom ili kao posljedica korištenja metode
kulture in vitro može biti korisna u selekciji i oplemenjivanju.
Posebnost je dobila ime “somaklonalno variranje”,
pod kojim se podrazumijevaju samo one promjene
izazvane u kultiffi in vitro koje postaju nasljedne.
Bolje rečeno, samoklonalno variranje je rezultat
promjene genotipa, a ne fenotipa. Međutim, metode
kulture in vitro izazivaju i fenotipske, epigenetske, odnosno
prolazne promjene, koje su za klonsko razmnožavanje
neželjene, jer nužno nalažu detaljno ispitivanje
prirode i uzroka svoga nastanka.


U šumarstvu metode kulture in vitro našle su primjenu
i za klonsko razmnožavanje i u selekciji superiornih
individua. Mikropropagacija može se koristiti
kod čitavog niza dikotiledonih širokolisnih šumskih
vrsta, kao što su topole.


Drvenaste vrste su puno zahtjevnije i teže se kultiviraju
u uvjetima in vitro od zeljastih biljaka, zbog sljedećih
razloga:


1) Drvenaste vrste imaju slabiju regeneracijsku mo


gućnost u usporedbi sa zeljastim biljkama,
2) Rejuvenilizacija kod drveća je, općenito teža,
3) Stopa umnožavanja mnogo je niža kod drvenastih


vrsta, što je povezano njihovim dugotrajnim životnim
ciklusom i
4) Drvenaste vrste podložnije su izlučivanju toksičnih
tvari u hranjivu podlogu, itd. (J e 1 a s k a 1994).


Potrebno je napomenuti da osim primjene u rasadničkoj
proizvodnji, klonsko razmnožavanje biljaka
metodama kulture in vitro ima značajnu primjenu gdje
god se radi selekcija i oplemenjivanje. Mikropropagacija
i regeneracija izbojaka teme su za istraživanje i uspješnu
primjenu genetičkog inženjeringa kod biljaka.


Mikropropagacija primjenjuje se kod:
> Brzog razmnožavanja novih genotipova,
> Čuvanja (održavanja) interesantnih genotipova,
> Ubrzanja, skraćivanja ili dovršavanja postupaka se


lekcije i oplemenjivanja te
Č Regeneracije izbojaka i cijelih biljaka u genetičkom
inženjerstvu.


U tablici 1. dana su dva široko rasprostranjena sustava
za mikropropagaciju i klonsko razmnožavanje. Jedan
od sustava predložio je Murashig e i on obuhvaća
ne samo mikropropagaciju u užem smislu (samo iz
aksilamih izbojaka), već sve sustave u kojima se kao
rezultat in vitro kultiviranja mogu dobiti izbojci. Ovaj
sustav pogodan je pri istraživačkom radu.


Iz prijedloga Debergh i Maene može se zamijetiti
da se ožiljavanje izbojaka ne vrši u uvjetima in