DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2008 str. 111 <-- 111 --> PDF |
maceutskog tehničara. Iz te ljubavi rađaju se 1957. kći Tihana, a 1960. sin Zoran, današnji naš kolega mr. sc. Zoran Đurđević, dipl. ing. šum. u svojstvu rukovoditelja Odjela proizvodnje u Upravi šuma Podružnici Split, (metaforom: “jabuka i češer ne padaju daleko od stabla”). Nakon iznenadne smrti inženjera Dubravca 1978. godine imenovan je direktorom Šumskog gospodarstva Imotski, a kasnije Šumskog gospodarstva Split, OOUR Šumarija Imotski, kada je 1990. godine umirovljen. Cijeli svoj radni vijek kolega Josip Đurđević posvetio je promicanju šumarstva mediteranskog krškog područja, posebice u okružju površina kojim je kao direktor i šumarski stručnjak upravljao i gospodario. Mnoge površine krša u okolišu Imotskog, prekrivene su kompleksima ponajviše kulturama crnoga bora, trudom, strpljenjem, entuzijazmom i ljubavi prema struci od našeg Joze, nastavljajući pionirski rad predhodnika i bivšeg mu direktora. Radovi pošumljavanja poglavito su izvođeni sa svrhom smirivanja erozijskih procesa na krškim površinama koje gravitiraju velikom i prostranom Imotskom polju. Za istaknuti je površine širokog područja sliva bujice Suvaje koja vodotokom kroz kanjon utječe u pito mo i kultivirano Imotsko polje, slivne površine s bujičnim koritom Vučje drage, okoliš krševitih i strmih površina Crvenog i Modrog jezera u svijetu poznatih kao čudesne prirodne tvorevine. Zatim, područja i površine Badnjevice, Galipovca, Solduše i inih površina okoline Imotskog polja. Za provođenje zahvata u pošumljavanju ulagao je veliki trud u proizvodnji sadnica i na unapređenju rasadničke kontejnerske proizvodnje u rasadniku “Borak” Šumarije Imotski. Bio je vrstan i vrijedan dendrolog i fitocenolog u determinaciji biljaka, što mu je uz posjedovanje osjećaja za ljepo koristilo u hortikulturnim radovima sveukupnih parkovnih površina u gradu Imotskom s izradom projekata idejnih rješenja. Izradio je i realizirao idejno rješenje okoliša crkve Sv. Franje – “vrt Sv. Franje” u crkvenom šematoriju (samostanskom dvorištu) u Imotskom. Također uredio je park šumu “Gaj” u kojoj se danas nalazi novoizgrađena zgrada Šumarije Imotski. Nesebično je bez naknade davao idejna rješenja, savjete prijateljima i znancima, ili onom tko je zatražio naputak parkovnog uređenja okućnice, sve u interesu uređenja i izgleda voljenog mu grada te privrženosti struci. Pokušao je i započeo rad na popisu i sistematizaciji IVAN TOLIĆ, dipl. ing. šumarstva (1940 Usudom, da sam sa zadovoljstvom kraj svoga radnog vijeka prije umirovljenja od 1995–2002. godine ispunio kao stručni suradnik u Odjelu za ekologiju, zatekla me je tužna vijest i zadaća oprostiti se od voditelja tog Odjela, poštovanog kolege i prijatelja Ivana To l i ć a , dipl. ing. šum. U ime Uprave šuma Podružnice Split, Hrvatskih šuma d.o.o. Za greb, njenog voditelja Ivana M e l v a n a dipl. ing. šum. i u ime Hrvatskog šumarskog društva – Ogranak Dalmacija Split s predsjednikom Ogranka mr. sc. Zoranom Đurđe v i ć e m , dipl. ing. šum. te u svoje osobno kao njegovog suradnika. U euforiji domoljubnih ovozemaljskih malih ljudskih skromnih radosti i zadovoljstava, nacionalne biljaka imotskog područja, no nažalost bolest ga je spriječila u želji dovršetka i objavljivanja. U njegovom curriculum vitae, stručni rad i pregnuća značajna su u šumarskoj operativi, a njegova osobnost i duhovnost ostat će trajno zabilježena i utisnuta u povijesnici šumarske struke, posebice u šumarstvu Dalmacije, kao aktivnog, uglednog i štovanog šumara. Usporedno s tim bio je gospodin u svakom trenutku u svim segmentima života i u neobvezatnom druženju, a susreti s njim bila su povlastica na kraju naših službenih skupova u nemjerljivom zdencu njegove pjesme, veselja i radosti, vraćajući nam danas draga i neprolazna sjećanja. Na kraju rastanka s našim Jozom, dr. sc. Vlado Topić zamolio je njegove najmilije u tuzi: suprugu gospođu Tonku, kći Tihanu i sina Zorana, sestru Franicu, braću Jakova i don Ivu s njihovim obiteljima, te svima koji su ga poštovali da prihvate izraze iskrene sućuti nas šumara Dalmacije, a Svevišnjeg nek mu udijeli zasluženi mir. Dr. sc. Vlado Topić, dipl. ing. šum. Porin Schreiber, dipl. ing. šum – 2008) osvještenosti u sudjelovanju Hrvatske na europskom nogometnom prvenstvu u lipnju 2008. u tijeku utakmice Hrvatska–Njemačka 12. lipnja i istovremene usporedne utakmice i bitke za život, zastalo je i umirilo se jedno bolno, ali dobro srce na Intenzivnoj njezi kardiologije KBC Rebro u Zagrebu. Vijest, ta tužna vijest zatomila je i potisla izvjesna raspo |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2008 str. 112 <-- 112 --> PDF |
loženja toga trenutka i ubrzo pokosila sve nade u postupno ozdravljenje i želje njegovih kolega šumara, najbližih suradnika i prijatelja od Zadra do Prevlake, ali i šire u šumarstvu Hrvatske, s kolegama s kojima je u proteklih četrdeset radnih godina surađivao ili su ga prepoznavali kroz njegove stručne napise u časopisima šumarstva i lovstva. Napustio nas je kolega Ivan tog sudbonosnog 12. lipnja, odlazeći prerano, tek počinjući uživati zasluženu mirovinu u neizbježnost ljudskog početka, trajanja i napuštanja na put usuda – “tamo gdje se za vazda odlazi”, a mi koji trajemo oprostili smo se od njega na splitskom gradskom groblju Lovrinac 14. lipnja 2008. godine. Roditeljskim i kršćanskim odgojem živio je u vjeri Gospodina, iz čega su uslijedile dvije velike njegove ljubavi, dva njegova osobna bogatstva: prva obitelj, supruga gđa Dubravka, te kćeri Ivana i Anita, uz tada živeću majku. Svim svojim žarom i bićem, počesto žrtvujući tu prvu darivao je drugoj – struci u šumarstvu i lovstvu, te kolegama i prijateljima. Nepravedno bi bilo razdvajati i mjeriti kome se želio više davati, a ne reći da je u struci bila ugrađena dijelom i njegova prva ljubav u razumijevanju i strpljivosti u životnom određenju šumarnika. Žrtva njegove majke koja je u Ivanovim dječačkim danima ostala bez muža, oca i skrbnika obitelji ostavila je traga. Majčinskom ljubavi u skromnim uvjetima krša dalmatinskog zaleđa nedaleko Vrgorca u zaseoku Banje, uspjela je djeci dati kruh u ruke i pripomoći u fakultetskom obrazovanju, vjeru u Boga i smijerno poštovanje prema ljudima u njihovom okruženju. Poznavajući ga prisnije posljednih desetak godina, nemjerljivu ljubav darivao je svojoj supruzi Dubravki, te kćerima Aniti i Ivani. Tek kolika sreća je zračila iz njegove osobnosti uz orošene oči na spomen milog mu dvogodišnjeg unuka Antu, čiji imendan sljedećeg dana 13. lipnja nije uspio dočekati. Posljednjih mjeseci tinjalo je ranjeno srce i dogorjelo ugasivši se. Ugasilo se srce, a time i njegov sadržajan život šumarskog stručnjaka, s punom riznicom znanja i iskustvom koje je nesebično dijelio s kolegama, a posebno prenosio na mlađe kolege, smireno i strpljivo, kako na radnom mjestu, tako i kao nastavnik na Srednjoj šumarskoj školi u Kaštelima, budućim šumarskim tehničarima ili šumarnicima. Kolega Ivan Tolić, rodio se 12. srpnja 1940. godine u Banji nedaleko Vrgorca, od majke Mare, rođene Vujević i oca Josipa koji je u njegovim ranim dječaćkim danima preminuo u ratnim godinama. Osnovnu školu završio je u Vrgorcu, prevaljujući svakodnevno desetke kilometara pješice, bez obzira na vremenske prilike i neprilike. Majka, uvidjevši da Ivan ima želju i volju nastaviti školovanje, na njegov osobni zahtjev upisuje ga u jesen 1958. godine u Srednju šumarsku školu za krš u Splitu, koju uspješno završava 1961. godine, stečenim zvanjem šumarskog tehničara. Završenim srednjim obrazovanjem pokazivao je veliku želju za nastavak školovanja. Poradi skromnih prihoda koje je majka ostvarivala uz još troje djece na školovanju, kolega Ivan nije tada imao mogućnosti nastaviti studij šumarstva. U tom vremenu recesije u šumarstvu Dalmacije, nije mogao naći radno mjesto šumarskog tehničara zbog nedostatka financijskih sredstava u djelatnosti šumarstva, Ivan je odlučio raditi kao šumarski tehničar u B i H, gdje je nedostajalo tog stručnog zvanja. Najbliže radno mjesto našao je u Šumariji Donji Vakuf na poslovima referenta za uzgajanje šuma. Radeći, stječe terenske spoznaje iz struke, a živeći skromno od uštede je sebi omogućio studiranje na Šumarskom fakultetu u Sarajevu. Diplomirao je na Šumskogospodarskom odsjeku 1966. godine, te se zaposlio u Šumskom gazdinstvu “Koprivnica” u Bugojnu. Nakon završenog pripravničkog staža i prakse, kao mladi inženjer prihvaća ponudu na poslovima uređivanja šuma kao taksator. U Bugojnu osniva obitelj, vjenčavši se s gospođicom Dubravkom rođ. Barišić iz građanske Hrvatske kršćanske obitelji Bugojna, od oca Josipa i majke Ilinke-Pavke rođ. Tomas koji su u Domovinskom ratu prognani iz Bugojna od muslimanskih tadašnjih vlasti. Sklonili su se od nevolja progonstva kod svog zeta Ivana i kćeri Dubravke. U čežnji i želji za povratkom u Dalmaciju, bliže svojim korjenima, te majci, 1. srpnja 1971. godine vraća se u Split s obitelji i zapošljava u Trgovačkom poduzeću “Primorje” iz Makarske, na poslovima voditelja Predstavništva građevinskog materijala. Godine 1973. vraća se u djelatnost šumarstva, zaposlivši se u Općini Split kao inspektor za šumarstvo i lovstvo, a zatim od 1. rujna 1976. kao inspektor u Zajednici općina Split, te dokidanjem te Zajednice u Republički inspektorat za šumarstvo i lovstvo za područje |