DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2008 str. 112 <-- 112 --> PDF |
loženja toga trenutka i ubrzo pokosila sve nade u postupno ozdravljenje i želje njegovih kolega šumara, najbližih suradnika i prijatelja od Zadra do Prevlake, ali i šire u šumarstvu Hrvatske, s kolegama s kojima je u proteklih četrdeset radnih godina surađivao ili su ga prepoznavali kroz njegove stručne napise u časopisima šumarstva i lovstva. Napustio nas je kolega Ivan tog sudbonosnog 12. lipnja, odlazeći prerano, tek počinjući uživati zasluženu mirovinu u neizbježnost ljudskog početka, trajanja i napuštanja na put usuda – “tamo gdje se za vazda odlazi”, a mi koji trajemo oprostili smo se od njega na splitskom gradskom groblju Lovrinac 14. lipnja 2008. godine. Roditeljskim i kršćanskim odgojem živio je u vjeri Gospodina, iz čega su uslijedile dvije velike njegove ljubavi, dva njegova osobna bogatstva: prva obitelj, supruga gđa Dubravka, te kćeri Ivana i Anita, uz tada živeću majku. Svim svojim žarom i bićem, počesto žrtvujući tu prvu darivao je drugoj – struci u šumarstvu i lovstvu, te kolegama i prijateljima. Nepravedno bi bilo razdvajati i mjeriti kome se želio više davati, a ne reći da je u struci bila ugrađena dijelom i njegova prva ljubav u razumijevanju i strpljivosti u životnom određenju šumarnika. Žrtva njegove majke koja je u Ivanovim dječačkim danima ostala bez muža, oca i skrbnika obitelji ostavila je traga. Majčinskom ljubavi u skromnim uvjetima krša dalmatinskog zaleđa nedaleko Vrgorca u zaseoku Banje, uspjela je djeci dati kruh u ruke i pripomoći u fakultetskom obrazovanju, vjeru u Boga i smijerno poštovanje prema ljudima u njihovom okruženju. Poznavajući ga prisnije posljednih desetak godina, nemjerljivu ljubav darivao je svojoj supruzi Dubravki, te kćerima Aniti i Ivani. Tek kolika sreća je zračila iz njegove osobnosti uz orošene oči na spomen milog mu dvogodišnjeg unuka Antu, čiji imendan sljedećeg dana 13. lipnja nije uspio dočekati. Posljednjih mjeseci tinjalo je ranjeno srce i dogorjelo ugasivši se. Ugasilo se srce, a time i njegov sadržajan život šumarskog stručnjaka, s punom riznicom znanja i iskustvom koje je nesebično dijelio s kolegama, a posebno prenosio na mlađe kolege, smireno i strpljivo, kako na radnom mjestu, tako i kao nastavnik na Srednjoj šumarskoj školi u Kaštelima, budućim šumarskim tehničarima ili šumarnicima. Kolega Ivan Tolić, rodio se 12. srpnja 1940. godine u Banji nedaleko Vrgorca, od majke Mare, rođene Vujević i oca Josipa koji je u njegovim ranim dječaćkim danima preminuo u ratnim godinama. Osnovnu školu završio je u Vrgorcu, prevaljujući svakodnevno desetke kilometara pješice, bez obzira na vremenske prilike i neprilike. Majka, uvidjevši da Ivan ima želju i volju nastaviti školovanje, na njegov osobni zahtjev upisuje ga u jesen 1958. godine u Srednju šumarsku školu za krš u Splitu, koju uspješno završava 1961. godine, stečenim zvanjem šumarskog tehničara. Završenim srednjim obrazovanjem pokazivao je veliku želju za nastavak školovanja. Poradi skromnih prihoda koje je majka ostvarivala uz još troje djece na školovanju, kolega Ivan nije tada imao mogućnosti nastaviti studij šumarstva. U tom vremenu recesije u šumarstvu Dalmacije, nije mogao naći radno mjesto šumarskog tehničara zbog nedostatka financijskih sredstava u djelatnosti šumarstva, Ivan je odlučio raditi kao šumarski tehničar u B i H, gdje je nedostajalo tog stručnog zvanja. Najbliže radno mjesto našao je u Šumariji Donji Vakuf na poslovima referenta za uzgajanje šuma. Radeći, stječe terenske spoznaje iz struke, a živeći skromno od uštede je sebi omogućio studiranje na Šumarskom fakultetu u Sarajevu. Diplomirao je na Šumskogospodarskom odsjeku 1966. godine, te se zaposlio u Šumskom gazdinstvu “Koprivnica” u Bugojnu. Nakon završenog pripravničkog staža i prakse, kao mladi inženjer prihvaća ponudu na poslovima uređivanja šuma kao taksator. U Bugojnu osniva obitelj, vjenčavši se s gospođicom Dubravkom rođ. Barišić iz građanske Hrvatske kršćanske obitelji Bugojna, od oca Josipa i majke Ilinke-Pavke rođ. Tomas koji su u Domovinskom ratu prognani iz Bugojna od muslimanskih tadašnjih vlasti. Sklonili su se od nevolja progonstva kod svog zeta Ivana i kćeri Dubravke. U čežnji i želji za povratkom u Dalmaciju, bliže svojim korjenima, te majci, 1. srpnja 1971. godine vraća se u Split s obitelji i zapošljava u Trgovačkom poduzeću “Primorje” iz Makarske, na poslovima voditelja Predstavništva građevinskog materijala. Godine 1973. vraća se u djelatnost šumarstva, zaposlivši se u Općini Split kao inspektor za šumarstvo i lovstvo, a zatim od 1. rujna 1976. kao inspektor u Zajednici općina Split, te dokidanjem te Zajednice u Republički inspektorat za šumarstvo i lovstvo za područje |