DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2008 str. 59 <-- 59 --> PDF |
SPRUDOVI DRAVE Drava u koprivničko-đurđevačkoj Podravini još je uvijek brza i silovita rijeka velike razorne snage, velikog erozivnog djelovanja, transporta i akumulacije šljunka i pijeska. Zato su joj obale utvrđene visokim nasipima, iako je u nekim dijelovima izgradila široko korito u kojemu nerijetko mijenja svoj tok i gradi veće ili manje otoke i sprudove. Većina tih sprudova ima razmjerno kratak vijek, jer ih snaga vode premješta s jednog mjesta na drugo ili ih potpuno razara u vrijeme visokih vodostaja. Međutim, u tom širokom koritu, kakvo je, primjerice, vidljivo kod naselja Molve ili kod Novog Virja, gdje je akumulacija dravskog materijala vrlo velika, održavaju se dugo vremena manji sprudovi koji samo djelomično mijenjaju svoju veličinu i svoj izgled. Oni u tom dijelu dravskog toka predstavljaju u krajoliku vrlo privlačna mjesta, jer razbijaju jednoličnost matice, a gotovo cijele godine predstavljaju i mjesta okupljanja znatnog broja ptičjih vrsta. Zbog velikog utjecaja i plavljenja, na njima se ne uspijeva održati ni pionirska vegetacija sprudova, kakvu nalazimo na sličnim, ali većim i stabilnijim sprudovima. Primjer ovakve raznolikosti u krajobrazu Drave nalazimo u blizini betonskog mosta kojim prolazi cesta od Molvi prema Repašu te uzvodno od Repaša na lokaciji Sprudovi Drave kod Molvi zvanoj Baronićev konak. Na ovom, preko jedan kilometar velikom dravskom sprudu, uspješno se održavaju inicijalni oblici vegetacije sprudova koje predvodi pomladak crne johe, crne topole bijele vrbe i raznih drugih vrsta vrba. Zato je ovo područje dijelom pošumljeno, a dijelom otvoreno, te je postalo već dugo vremena veliko okupljalište, pa i gnjezdilište ptica (čigre, crna roda, bijela žličarka, liske, kormorani, labudovi), a među kojima se može susresti i orao štekavac. MAZINSKO POLJE Istočno i jugoistočno od planina Kremena (1510 m) i Javornika (1212 m) te Velikog Urljaja (1295 m) i Vršine (1092 m) zapadno, u duljinu od desetak i širinu 3–5 km proteže se Mazinsko polje. Prostire se na visini 700–800 metara, mjestimično ravno, mjestimično blago valovito. Vapnenačke stijene izbijaju na površinu samo na malim dijelovima travnjaka. Krajem proljeća i početkom ljeta Mazinsko polje je velik i šarolik cvijetnjak u kojemu populacije nekih biljnih vrsta zauzimaju velike površine, i u to vrijeme pružaju prevladavajući izgled krajolika. Niži vlažniji dijelovi travnjaka naseljeni su populacijama žabnjaka ljutića (Ranunculus acris L.), raznim vrstama djetelina te gomoljastom končarom (Filipendula hexapetala Gilib.). Mjestimično je nazočna i vrlo bujna ovsenica pahovka (Arrhenatherum elatioris /L./ J. et K. Presl). Na nešto višim staništima travnjaka prisutne su velike populacije lavljeg zuba (Leontodon autumnalis L.), ptičje grahorice (Vicia craca L.) i šuškavca (Rhinanthus angustifolius /Gmel./ Heynh.). U to vrijeme u jugozapadnim dijelovima Mazinskog polja velika je populacija velike pečurke ili kračuna (Agaricus macrosporus /Moell. Et Schff./ Pilat). Pojedini primjerci narastu do 30 cm promjera klobuka. Gljive rastu u polukrugovima s 10–20 ili više primjeraka. Dio travnjaka Mazinskog polja Na sjeveroistočnom dijelu travnjaka Mazinskog polja na kojima uz spomenute vrsta raste i klinčić (Vi s caria viscosa Aschers.), veće su populacije danjih leptira, među kojima se osobito ističe rijetka variajnta leptira Erebia medusa s jasno istaknutim nizom mrlja na oba para krila. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2008 str. 60 <-- 60 --> PDF |
CRNIKA U BAŠKOVIĆIMA Baškovići su mali zaselak na jugozapadnim padinama planine Biokovo. Do njega nas vodi moderna uska prometnica iz Debelog Brda kraj Makarske, a dalje od Baškovića se nastavljaju pješački putovi planinara na biokovske vrhove, osobito onaj prema Boroviku. U slikovitom krajoliku malog naselja, s malim brojem stalnih stanovnika, mnogo toga je zanimljivo. Doći pješice ili autom u ovaj prostor ispod planine već je sam po sebi mali, ali lijep doživljaj. Sredozemna bujna vegetacija ispunja svaku slobodnu površinu tla, od prizemne flore posebno se ističu u proljeće mnogobrojni cvatovi Bertolonijeve kadulje (Salvia bertolonii Vis.), a od kukaca nekoliko vrsta krupnih danjih leptira iz porodice okaša i riđa. Međutim, svakome tko ovamo dođe ne može ostati nezamijećena manja lokacija zaštićenih starih stabala hrasta crnike ili česvine (Quercus ilex L.). Osim debele hladovine, putnik namjernik ovdje će naći i čistu pitku vodu. Veličina debla i krošnje im je impozantna i vrijedna divljenja. Svojom starošću od najmanje stotinu godina najstariji su stanovnici ovog dijela Podbiokovlja. Deblo crnike u Baškovićima pod Biokovom MALOVAN Malovan je jedan od najviših vrhova Velebita. Nalazi se u južnom Velebitu između Vaganskog vrha, Segestina i Svetog brda. Prilazimo mu ili iz uzdužnog velebitskog puta ili, odnedavno, iz Like, iz Raduča i Bunovca. Put od Raduča započinje šumskom cestom u duljini od 10 km, koja završava na sjevernim dijelovima Bunovca. Bunovac je uzdužna kraška velebitska dolina duga oko 1,5 km, u kojoj se nalaze korita nekoliko povremenih gorskih potoka, čija voda ponire u dubokim kraškim ponorima u blizini. Odavde se ukazuje Malovan (1709 m) kao visok i velik stjenovit stožac, kojemu je sjeverna strana sva u mnogobrojnim točilima. Bunovac ćemo upamtiti i po ogoljelim i ispranim skoro crDio točila pod Malovanom venim površinama klastita, silikatnih drobivih stijena ke. Stari bukvici govore nam o tome kako ovdje dugo koje na više mjesta izbijaju na površinu zelene doline. vremena nije bilo gospodarenja i kako šuma mjesti- Iz Bunovca slijedi oštar uspon najprije kroz staru mično pruža prašumsku sliku. No, ostaci eksplozivnih bukovu šumu, a zatim nešto blaži do Doline Cesarove i sredstava iz Domovinskog rata i obilježena opasna zapadnih malovanskih stanova, u čijoj se blizini i damjesta upućuju putnika da se za sada može kretati nas naziru ostaci lokve koja je služila za napajanje sto-samo strogo određenom šumskom stazom. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2008 str. 61 <-- 61 --> PDF |
Na usputnom točilu u sitnom siparu, jedino se održava obrubljena pušinica (Silene marginatra L.), a malo poviše točila veliko je naselje zvončike žutih cvjetova (Campanula thyrsoides L.), čije stabljike i gusti cvatovi dosežu visinu preko pola metra. Tu je i Valdštajnova grmolika vrba (Salix valdsteiniana L.) oko koje se razvila skromna vegetacija planinskih vrtića. Na samoj širokoj kamenitoj stazi blagog uspona susreće se znatna populacija zasad nepoznate svojte orhideje kruščike (Epipactis) u hrvatskoj flori, koja umjesto crvenih ima cvjetove, kao i veće dijelove stabljika žuto smeđe do skoro žute boje. Kako se nalazimo iznad granice šume, posvuda su stijene i gorske rudine prekrivene sastojinama klekovine bora (Pinus mugho Turra), a na mnogo mjesta po okolnim stijenama i liticama zamijećuju se mnogobrojne škrape. Ukazuje nam se ustvari tipični visokogorski velebitski krajolik, kojemu prostranstva jedva naziremo. Popevši se klekovinom do uzdužne velebitske staze, oko nas je sve više udovičice ili zvjezdoglavke (Scabiosa sp.) koja mjestimično prekriva znatne površi ne gorskih travnjaka, rudina. Kako je početak srpnja, mnogobrojni primjerci ljiljana već su ocvali, ali na više mjesta susreću se primjerci dimaka i runjika krupnih žutih cvatova. Među njima je i endemična malovanska runjika. U višim dijelovima planine česta je Vitasekova zvončika (Campanula Witasekiana Vierh.). Malovansko jezero na oko 1600 m visine odavno je bez vode, ali njegove obrise prepoznajemo po bujnijoj vegetaciji travnjaka. Inače, posvuda je najviše oštre vlasulje (Festuca pungens Kit.) kojom je prekrivena i cijela južna velika padina Malovana sve do vrha. S vrha se pruža lijep vidik na Bunovac, koji nam se ukazuje u cijeloj duljini, a velik dio Like sa Zirom i okolnim brdima kupa se u izmaglici ljetnog dana. Na dosta teško dostupnim točilima sjeverne malovanske strane trebalo bi očekivati nekoliko rijetkih biljaka hrvatske flore, kao što je hrvatska tarčuka (Aubrietia croatica Sch. N. Ky.), hrvatska ognjica, prenjska kamenika i dr., po čemu se Malovan može ubrojiti u botanički najzanimljivije dijelove Velebita. ROGAČ Otok Lastovo obiluje sredozemnim oblicima vegetacije i razmjerno bogatom florom. Uz kultivirane svojte na više mjesta rastu i divlji oblici rogača (Ceratonia siliquaL.). Ako po ničem drugom, zamijetit ćemo ih po neugodnom mirisu koji se pojavljuje u vrijeme njihove cvatnje tijekom jeseni. Razliku ćemo zamijetiti ako usporedimo pitomi rogač u vrijeme cvatnje, s primjercima ovih svojti. Veliko i staro stablo pitomog rogača s granama, gotovo do zemlje, nalazi se u blizini crkvice Sv. Antuna. Tako, primjerice, na putu iz polja Prgovo prema selu Lastovu raste veći broj stabala-grmova ovih svojti, visine nekoliko metara, pa čine prave šumarke čije jedinke u neko drugo godišnje doba ne bismo niti zamijetili. One se u vrijeme cvatnje ujesen razlikuju i po obliku, građi i veličini svojih cvjetova. Plodovi rogača danas u Hrvatskoj nisu na osobitoj cijeni. To je razlog zašto su i neki stari nasadi ovih biljaka, primjerice, oni na otoku Visu ili na Korčuli, danas većinom zapušteni, a plodovi često trunu na tlu. Odlika divljeg rogača s Lastova u cvatnji. Sredina listopada |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2008 str. 62 <-- 62 --> PDF |
PRIČA O OPRAŠIVANJU I SEKSUALNIM VARKAMA ORHIDEJE ILIRASKE KOKICE Nekoliko stotina vrta orhideja u rodu kokica ili pčelica (Ophrys) ima središte svog prostiranja u Sredozemlju. U tom rodu velik broj vrsta dolazi i u Hrvatskoj, a među njima je i desetak hrvatskih endema. Takva je i ilirska kokica (Ophrys illyrica S. Hertel & K. Hertel), koja je u Hrvatskoj raširena uglavnom usjevernojadranskom području i na poluotoku Istri. Cvate u proljeće, a njezin polinator je mala pčelaAndrena pandellei (Andrenidae). Kao rezultat dugog procesa konvergentne evolucije ili koevolucije, razvilo se i na jednoj i na drugoj strani, tj. kod kukaca oprašivača i kod cvjetova orhideja kokica čitav niz mehanizama i prilagodbi koje osiguravaju veliku međuovisnost i učinkovitost procesa oprašivanja i oplodnje cvijeta. Ta sveukupna podudarnost niza osobina biljaka i životinja, paralelni razvoj i učinkovitost bioloških procesa reprodukcije, zvuče i djeluju i kod dobro upućenih stručnjaka kao najmaštovitija znanstvena fantastika, odnosno, kao najmaštovitija znanstvena stvarnost. Vrste u rodu kokica poznate su po tome što svaku od njih, kako misli većina suvremenih orhidologa, oprašuje druga vrsta kukaca, uglavnom opnokrilaca (Hymenoptera), te se po takvim specifičnim oprašiva- Cvijet ilirske kokice sa svojim oprašivačem. Okolica Medulina. čima i može razlikovati vrsta od vrste. Međutim, oprašivanje, tj. način na koji se ono izvodi u ovom dijelu svijeta prirode, predstavlja jedinstven slijed radnji oprašivača uzrokovan nizom poticaja ili signala koji su u službi seksualnih varki, koje dovode do lažnog kopuliranja pčele s mednom usnom cvijeta odgovarajuće vrste kokica. Ti poticaji ili podražaji pčele mogu biti izazvani, ponajprije optičkim ili vizualnim osjetima jer silueta usne cvijeta nalikuje oblikom, veličinom, a čes- to i bojom, ženkama dotične vrste pčela pa mužjaci “misle” kako s tim dijelom cvijeta mogu stupiti u kopulaciju. Ustanovljeno je danas čak i to, kako visina određene vrste kokica odgovara prosječnoj visini na kojoj leti njezin kukac oprašivač. Često se ne zna jesu li optički signali jači od kemijskih, tj. od kemijskih supstanci, feromona, koje emitiraju dijelovi cvijeta kokica i koji dopiru do odgovarajućih receptora mužjaka točno određene vrste pčele. Uz ove signale kukac je dolaskom na usnu cvijeta uzbuđen i taktilnim podražajima, jer je površina usne cvijeta slične strukture kao i površina tijela odgovarajućih ženki. Dapače, te dvije površine – površina tijela mužjaka i površina epiderme medne usne cvijeta odgovarajuće vrste kokice – imaju sličan kemijski sastav. Tako je oprašivač upao u evolucijski savršenu zamku, da ne kažemo stupicu, koja ima za posljedicu vrlo učinkovito privlačenje, mamljenje odgovarajućeg oprašivača koji, naravno nesvjesno, rekli bismo slučajno, tom lažnom kopulacijom izvrši oprašivanje cvijeta kokice. Mužjaci pčela na taj način bivaju u oprašivanju cvijeta prevareni. Kako bi se na konkretnom primjeru mogle opažati spomenute pojave, trebaju biti ispunjeni i neki “vanjski” uvjeti u prostoru, gdje ovi organizmi žive i u vrijeme kada te dvije vrste organizama obavljaju svoje najznačajnije životne aktivnosti vezane uz ishranu i reprodukciju. Tako, primjerice, u neposrednoj blizini trebaju se nalaziti primjerci određene vrste kokice u cvatnji, kao i nazočnost odgovarajućih prehrambenih biljaka, čiji pelud i nektar najčešće služe za ishranu odgovarajućoj vrsti pčela. Potreban je i sunčan topao dan bez jakog vjetra u poslijepodnevnim satima. Uzbudljiv primjer mamljenja, lažne kopulacijeoprašivanja cvijeta ilirske kokice dogodio se sredinom mjeseca svibnja uz rub borove šume na malom poluotoku Fižula kod Medulina u južnoj Istri. Između ostalog bilja tu je raslo nekoliko primjeraka visoke mrkvaste zvončike (Campanula rapunculus L.), u čijim se cvjetovima moglo zamijetiti 2–3 pčelice andrene. Nekoliko mužjaka u niskom letu kružilo je oko ovih biljaka i kao da su na taj način čuvali te biljke i njihove posjetitelje pčelice. Kad smo cvatućim zvonči |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2008 str. 63 <-- 63 --> PDF |
kama prinijeli nekoliko biljaka ilirske kokice u čašici s vodom, kojima veći broj cvjetova još nije bio oprašen, počeo se odvijati pred našim očima i ispred pripremljenog foto-aparata uzbudljiv i najvećem broju ljudi nepoznat i nevidljiv događaj. Mužjak pčele koji je do tada bio zaposlen unutar jednog cvijeta zvončike, nakon nekoliko sekundi doletio je na usnu jednog od ponuđenih cvjetova ilirske kokice i otpočeo glavom naprijed, živahne radnje koje su nalikovale pokretima kopulacije. To je trajalo 20–30 sekundi i nikakvi vanjski utjecaji nisu ga mogli omesti u tom naumu. Na glavi je kukac ubrzo imao prilijepljena dva polinija, dva spremišta polena kakva su poznata u svijetu orhideja, s kojima će vjerojatno posjetiti koji drugi cvijet ilirske kokice, te tako učiniti unakrsno oprašivanje cvjetova te biljke. Važno je istaći neospornu činjenicu kako je blizina cvjetova orhideja ilirske kokice bila jači mamac, jači atraktant, nego u ovom slučaju peludom i nektarom bogati cvjetovi mrkvaste zvončike. Istovjetan događaj dogodio se nekoliko minuta kasnije opet uz cvjetove mrkvaste zvončike, nekoliko desetaka metara dalje. Čovjek je u oba slučaja tek “pomogao” ostvarivanju ovog zadivljujućeg prizora i procesa u prirodi, koji inače ostaje tako teško vidljiv neupućenom motritelju. Upravo nepoznavanje dijela kukaca oprašivača u svijetu orhideja, uzrokom je još uvijek mnogim dvojbama oko priznavanja statusa pojedinih vrsta kokica, koje se, prema mišljenju suvremenih orhidologa, međusobno razlikuju ne samo morfološko-anatomski i ekološki, već i po specifičnim oprašivačima. U tom smislu poučan je primjer orhideje zrcalne kokice (Ophrys speculum Link) koja je u Sredozemlju nazočna u istočnom i zapadnom dijelu kao dvije geografske varijante. Hrvatski dio Sredozemlja za sada nema u svojoj flori ovu biljnu vrstu, jer nema u tom prostoru njezinog oprašivača, pčele Dasyscolia ciliata. Kako su odgovarajuća intenzivna istraživanja entomologa- orhidologa u tijeku, može se očekivati u tom pogledu još mnogo zanimljivih novih spoznaja. Evolucija orhideja išla je barem djelomično usporedno s evolucijom još jedne skupine organizama. Riječ je o specifičnim vrstama gljiva bez čije nazočnosti i osobitog simbiontsko-nametničkog odnosa ne bi moglo biti klijanja sjemenki i početnog dijela razvoja orhideja. To je dodatni primjer čvrste i neminovne povezanosti svijeta gljiva, orhideja i njihovih kukaca oprašivača. DIVLJI OLEANDER Oko 2 km jugoistočno od Slanog kod Dubrovnika, odvaja se prema jugoistoku, put prema naselju Majko vi. Već na raskrižju uz slabo vidljiv protupožarni put koji počinje odmah nakon mosta u smjeru Dubrovnika, vidljiva je prema jugoistoku razmjerno duboka jaruga tj. korito periodičkog potoka Ratačkog kanala. S obje strane te jaruge, često i visoko do gornjih dijelova okolnih brda, pozornost nam privlači tijekom mjeseca lipnja crvenilo divljeg oleandra (Nerium oleander L.). Biljka pripada porodici zimzelena (Apocynaceae). Deseci manjih ili većih grmova dobro se ističu u niskoj sredozemnoj vegetaciji, s elementima makije hrasta crnike. Raste na visini 84–97 m iznad razine mora. To je jedno od rijetkih nalazišta ove biljke u Hrvatskoj. Oleander kod Slanog raste na sunčanim staništima s vapnenačkom podlogom. Raste u niskim šikarama. Često uz plavljena staništa vodenih tokova. Za populaciju kod Slanog vjeruje se kako pripada jedinoj prirodnoj populaciji samoniklog oleandra u Hrvatskoj, iako se za većinu populacija u Sredozemlju misli kako imaju sekundaran, antropogeni karakter, tj. da su biljke odbjegle iz kulture i dalje rastu u prirodi samostalno bez utjecaja čovjeka. Zajednica oleandra kod Slanog je novo opisana tek nedavno i čini ju, uz primjerke oleandra, visoka trava kršin (Chrysopogon gryllus /L./ Trin.) pa je nazvana Chrysopogono grylli – Nerium oleandri Jasprica, Ko vačić, 2007.). U ovoj zajednici nalazi se još tridesetak biljnih vrsta sredozemnih šikara i gariga, kao što su Rubus ulmifolius, Phyllirea latifolia, Pistacia lentiscus, Olea europaea var. sylvestris, Arbutus unedo, Helichrysum italicum, Juniperus phoenicea, Brachypodium retusum i dr. Iako na staništu nisu zamijećeni nepovoljni utjecaji čovjeka, cijelu zajednicu kao prirodnu rijetkost trebalo bi zaštititi kao posebni botanički rezervat. Tekst i fotografije: Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof. |