DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2008 str. 84 <-- 84 --> PDF |
OČUVANJE VELIKIH ZVIJERI U HRVATSKOJ Od više prigodnih publikacija koje je do sada izdao Državni zavod za zaštitu prirode, izdvajamo najnoviji bilten (broj 2/2008.) pod gornjim naslovom, u kojemu je, kako mu kazuje i sam naslov, obrađena problematika zaštite te upravljanje/gospodarenje vukom, risom i medvjedom u Republici Hrvatskoj (RH). Sve tri imenovane vrste, čije je očuvanje od interesa za Europsku uniju, stoji u uvodniku urednice Ane Š t r b e n a c , nalaže da područja važna za njihovo obitavanje i opstanak uključimo u ekološku mrežu. Naime, uz potporu iz pretpristupnog programa EU – PHARE, Državni zavod za zaštitu prirode počinje provoditi projekt institucionalnog jačanja i izvršavati program NATURA 2000 u Hrvatskoj. Tako će, u okviru ovog projekta, između ostalog i izraditi plan upravljanja potencijalnim NATURA 2000 područjima za velike zvijeri, koja obuhvaćaju Gorski kotar, sjeverni dio Like i ogulinsko područje. Bit će to, ističe Štrbenac, velik poticaj budućem razvoju Gorskog kotara, posebno s gledišta turizma koji se zasniva na prisutnosti velikih zvijeri, kao i ostalih prirodnih vrijednosti tog gorskog područja. Publikacija obima 40 stranica sadrži ukupno pet temeljnih poglavlja: Institucionalno jačanje i zakonodavni okvir, Provedba planova upravljanja vukom i risom i iiftki Očuvanje velikih zvijeri u Hrvatskoj Plana gospodarenja medvjedom, Revizija planova upravljanja/gospodarenja velikim zvijerima, Problematika držanja životinja u zatočeništvu i Planovi za 2008. godinu. Od novih podzakonskih propisa donijetih na temelju Zakona o zaštiti prirode, a koji se tiču i velikih zvijeri, u 2007. g. donijeta je Uredba o proglašenju ekološke mreže i Pravilnik o prihvatljivosti zahvata za prirodu. Što se tiče Uredbe u RH utvrđeno je 6 potencijalnih NATURA 2000 područja važnih za očuvanje velikih zvijeri. To su: Gorski kotar, Hrvatsko primorje i sjeverna Lika u sklopu kojih se nalaze dva nacionalna parka, NP Risnjak i NP Plitvička jezera, zatim planina Dinara, područje Velebita, uključujući NP Sjeverni Velebit i Park prirode Velebit, Lička Plješivica i Vučevica ukupne površine 605.900 ha. Što se tiče provedbe planova upravljanja vukom i risom, u publikaciji su potanko predstavljeni rezultati telemetrijskog praćenja i genetička istraživanja ovih dvaju predatora. Uz telemetrijsko praćenje već ranijih godina obilježena četiri vuka (utvrđenih na 96 lokacija unutar 34.500 ha površine Gorskog kotara), u protekloj godini istraživačima je uspjelo obilježiti i telemetrijski pratiti dva nova vuka, trogodišnjeg mužjaka imenom Max na području lovišta “Smrekova draga”, i godinu i pol staru vučicu Rinu iz čopora Risnjak. Oba vuka obilježena su GPS-UHV-VHV ogrlicama za satelitsko praćenje. Rina je, prema riječima dr.sc. Josipa K u s a k a , prvi vuk iz tog čopora s GPS odašiljačem, pa je za očekivati više spoznaja o životu čopora nego što se moglo dobiti klasičnim VHF radiopraćenjem. Valja istaći da se, uz Gorski kotar, vukovi prate i na području PP Velebit, gdje je nedaleko Krasna (lokalitet Stolac) uhvaćena mlada vučica Tara, prvi i do sada jedini vuk obilježen i praćen na Velebitu. Iz svega proizlazi da je u 2007.g. ukupno praćeno 7 vukova iz četiriju čopora, ali zbog prestanka rada nekih ogrlica sada se prate samo četiri vuka iz isto tolikog broja čopora. Kada je u pitanju ris, početkom 2007. g. počeo se provoditi hrvatsko-slovenski projekt DinaRis s ciljem istraživanja svih gledišta zajedničke risje populacije, istražiti populaciju plijena u Gorskom kotaru (klanjski dio lovišta “Smrekova draga”) te na temelju utvrđenih podataka pripremiti prijedlog zajedničkog plana upravljanja dinarskom populacijom risa1. Do sada je u Hrvatskoj ukupno bilo obilježeno i praćeno pet risova, Prema pisanju slovenskog “Loveca” (9/2008) na području Kočevske, gdje je ris ponovno naseljen 1973. g., brojno stanje ovog predatora je sve manje, a iz nekih predjela je potpuno nestao. Kao jedan od mogućih uzroka takvog stanja smatra se parenje u srodstvu, budući da svi slovenski i hrvatski risovi potječu iz triju obitelji dopremljenih iz Slovačke. Točan odgovor za ovo, u mnogome zabrinjavajuće stanje risova, dat će genetska istraživanja koja u susjednoj državi provodi Odjel za biologiju Biotehničke fakultete u Ljubljani. |