DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2008 str. 84     <-- 84 -->        PDF

OČUVANJE VELIKIH ZVIJERI U HRVATSKOJ


Od više prigodnih publikacija koje je do sada izdao
Državni zavod za zaštitu prirode, izdvajamo najnoviji
bilten (broj 2/2008.) pod gornjim naslovom, u kojemu
je, kako mu kazuje i sam naslov, obrađena problematika
zaštite te upravljanje/gospodarenje vukom, risom i
medvjedom u Republici Hrvatskoj (RH). Sve tri imenovane
vrste, čije je očuvanje od interesa za Europsku
uniju, stoji u uvodniku urednice Ane Š t r b e n a c , nalaže
da područja važna za njihovo obitavanje i opstanak
uključimo u ekološku mrežu. Naime, uz potporu iz
pretpristupnog programa EU – PHARE, Državni zavod
za zaštitu prirode počinje provoditi projekt institucionalnog
jačanja i izvršavati program NATURA 2000
u Hrvatskoj. Tako će, u okviru ovog projekta, između
ostalog i izraditi plan upravljanja potencijalnim NATURA
2000 područjima za velike zvijeri, koja obuhvaćaju
Gorski kotar, sjeverni dio Like i ogulinsko područje.
Bit će to, ističe Štrbenac, velik poticaj budućem
razvoju Gorskog kotara, posebno s gledišta turizma
koji se zasniva na prisutnosti velikih zvijeri, kao i
ostalih prirodnih vrijednosti tog gorskog područja.


Publikacija obima 40 stranica sadrži ukupno pet temeljnih
poglavlja: Institucionalno jačanje i zakonodavni
okvir, Provedba planova upravljanja vukom i risom i


iiftki


Očuvanje velikih
zvijeri u Hrvatskoj


Plana gospodarenja medvjedom, Revizija planova
upravljanja/gospodarenja velikim zvijerima, Problematika
držanja životinja u zatočeništvu i Planovi za 2008.
godinu. Od novih podzakonskih propisa donijetih na temelju
Zakona o zaštiti prirode, a koji se tiču i velikih
zvijeri, u 2007. g. donijeta je Uredba o proglašenju ekološke
mreže i Pravilnik o prihvatljivosti zahvata za prirodu.
Što se tiče Uredbe u RH utvrđeno je 6 potencijalnih
NATURA 2000 područja važnih za očuvanje velikih
zvijeri. To su: Gorski kotar, Hrvatsko primorje i sjeverna
Lika u sklopu kojih se nalaze dva nacionalna parka,
NP Risnjak i NP Plitvička jezera, zatim planina Dinara,
područje Velebita, uključujući NP Sjeverni Velebit i
Park prirode Velebit, Lička Plješivica i Vučevica ukupne
površine 605.900 ha.


Što se tiče provedbe planova upravljanja vukom i
risom, u publikaciji su potanko predstavljeni rezultati
telemetrijskog praćenja i genetička istraživanja ovih
dvaju predatora. Uz telemetrijsko praćenje već ranijih
godina obilježena četiri vuka (utvrđenih na 96 lokacija
unutar 34.500 ha površine Gorskog kotara), u protekloj
godini istraživačima je uspjelo obilježiti i telemetrijski
pratiti dva nova vuka, trogodišnjeg mužjaka
imenom Max na području lovišta “Smrekova draga”, i
godinu i pol staru vučicu Rinu iz čopora Risnjak. Oba
vuka obilježena su GPS-UHV-VHV ogrlicama za satelitsko
praćenje. Rina je, prema riječima dr.sc. Josipa
K u s a k a , prvi vuk iz tog čopora s GPS odašiljačem,
pa je za očekivati više spoznaja o životu čopora nego
što se moglo dobiti klasičnim VHF radiopraćenjem.
Valja istaći da se, uz Gorski kotar, vukovi prate i na području
PP Velebit, gdje je nedaleko Krasna (lokalitet
Stolac) uhvaćena mlada vučica Tara, prvi i do sada jedini
vuk obilježen i praćen na Velebitu. Iz svega proizlazi
da je u 2007.g. ukupno praćeno 7 vukova iz četiriju
čopora, ali zbog prestanka rada nekih ogrlica sada se
prate samo četiri vuka iz isto tolikog broja čopora.


Kada je u pitanju ris, početkom 2007. g. počeo se
provoditi hrvatsko-slovenski projekt DinaRis s ciljem
istraživanja svih gledišta zajedničke risje populacije,
istražiti populaciju plijena u Gorskom kotaru (klanjski
dio lovišta “Smrekova draga”) te na temelju utvrđenih
podataka pripremiti prijedlog zajedničkog plana
upravljanja dinarskom populacijom risa1. Do sada je u
Hrvatskoj ukupno bilo obilježeno i praćeno pet risova,


Prema pisanju slovenskog “Loveca” (9/2008) na području Kočevske,
gdje je ris ponovno naseljen 1973. g., brojno stanje ovog
predatora je sve manje, a iz nekih predjela je potpuno nestao.
Kao jedan od mogućih uzroka takvog stanja smatra se parenje u
srodstvu, budući da svi slovenski i hrvatski risovi potječu iz triju
obitelji dopremljenih iz Slovačke. Točan odgovor za ovo, u mnogome
zabrinjavajuće stanje risova, dat će genetska istraživanja
koja u susjednoj državi provodi Odjel za biologiju Biotehničke
fakultete u Ljubljani.