DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 55 <-- 55 --> PDF |
PREGLEDNI ČLANCI – REVIEWSŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 UDK 630* 188 FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVA NA POČETKU 21. STOLJEĆA* PHYTOCOENOLOGICAL RESEARCH IN FOREST ECOSYSTEMS ATTHE BEGINNING OF THE 21ST CENTURY Igor DAKSKOBLER** SAŽETAK: Fitocenologija proučava uzajamne odnose među biljkama koje se pojavljuju u zajednicama. U Sloveniji i Hrvatskoj se uvriježila tzv. srednje eu ropska (Braun-Blanquetova) metoda. U 20. stoljeću ta metoda doživjela je veliki razvoj i zamah, a njena otkrića mnogo su koristila šumarima kao po moć pri planiranju šumskog gospodarstva i u suvremenom uzgajanju šuma, posebice za grupno postupno uzgajanje i slobodnu tehniku. Razvoj brzih i vi so ko učinkovitih osobnih računala u 80-im godinama prošloga stoljeća, omo gućio je masovnu i razmjerno jednostavnu uporabu matematičkih metoda, ponajprije multivarijatne statistike u vrednovanju, klasifikaciji i poređenju fito cenoloških snimaka. Računala omogućuju stvaranje opsežnih baza fitoce no loških podataka koje fitocenolozi uspješno koriste te pomoću njih izrađuju suvremene pre- glede šumske i grmolike vegetacije širih područja. Korištenje i obrada velikog broja snimaka u mnogočemu je promijenila poglede na temelj nu jedinicu sintaksonomskoga sustava, na asocijaciju i na pojam svoj stve nih i razlikovnih (diferencijalnih) vrsta. Usprkos velikom razvoju i sadaš njoj širokoj razgra na tosti različitih pristupa u proučavanju vegetacije, temelji fitocenološkog prou ča vanja šumskih ekosustava i u 21. stoljeću ostaje poznavanje biljaka, daklebotaničko znanje. Šumske zajednice, asocijacije kao apstraktne jedinice, treba le bi biti ne samo floristički (što matematička obra da može prikladno osigurati), već i ekološki utemeljene, njihove sastojine na terenu prepoznatljive šumarima (praktičarima), a fitocenološki opisi trebali bi im pomoći u konkretnim zahvatima (sječi), planiranju i proučavanju. Ključne riječi:fitocenologija, povijesni razvoj, multivariatne meto de, Slovenija, Hrvatska. UVOD – Introduction Fitocenologija proučava uzajamne odnose međusta ništu prilagođene zajednice biljaka, nudi pregled tih bilj kama koje se pojavljuju u zajednicama. Istražujeza jednica i njihove promjene kroz vrijeme (D. Robič, ovis nost biljaka o živom i neživom okolišu (podneblju,in litt.). Članak uključuje sažet povijesni razvoj fitocematičnoj podlozi, mineralnom sastavu tla). Objašnjavanologije u Srednoj Europi i opis nekih problema u se lektivno djelovanje prirode uslijed kojega se iz pre -savre menom fitocenološkom istraživanja šumskih ekoživ jelih vrsta drveća, grmlja i drugog raslinja oblikujusustava, s posebnim osvrtom na Sloveniju i Hrvatsku. POVIJESNI RAZVOJ – History Fitocenologija se razvila u 19. stoljeću, usporedo s fi -proučavanja biljnoga plašta (vegetacije) bio je nje mački togeografijom (= florističkom geobotanikom). Za četnikprirodoslovac Alexander Humbolt(1769–1859).Is *Referat održan na obilježavanju 110. obljetnice Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu **Igor Dakskobler, Biološki inštitut ZRC SAZU, Regijska ra zi sko valna enota (Regijska iz tra ži vačka jedinica) Tolmin, Brunov dre vored 13, SI 5220 Tolmin |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 56 <-- 56 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 prva su tu novu znanost nazvali fitosociologija (izraz je nastao u Rusiji krajem 19. stoljeća), da bi 1918. njemački botaničar H.Gamsuveo pojam fitocenologija. U zapadnim jezicima najčešće susrećemo izraze Phy tosociology, čak i Phytocoenology (ang.), Pflan zen so ziologie (njem.), Fitosociologia (tal.), Phyto socio lo gie (fr.). Fitocenologija se, dakle, razvila u trenutku kada su botaničari prestali promatrati samo pojedinačne biljke, a počeli promatrati i način na koji se na određenom području mijenja čitava vegetacija. Predmet njihovog zanimanja postale su biljne formacije ili zajednice biljaka u odnosu na njihov okoliš.Takva fitogeografska, odnosno vegetacijska opažanja, prisutna su već u bota ni čara krajem 19. odnosno početkom 20. stoljeća – npr. u našoj blizini u FrancaKrašana,GüntheraBeckai LujaAdamovića. Važnu prekretnicu označio je botanički kongres u Bruxellesu (1910) na kojemu je definiran pojam asocijacije. Označili su je kao biljnu zajednicu određenog florističkog sastava, jedinstvenih stanišnih prilika i je din stvenog vanjskog izgleda (fizionomije). Asocijacija je tako postala temeljna jedinica florističke sintaksonomije (slično kao vrsta kod živih bića).Asocijacije sličnog izgleda objedinjavali su u formacije. Uslijedio je brz razvoj, s time da su se u različitim po dručjima svijeta razvile različite metode, a pozornost posvećivala različitim problemima. Govorimo o tzv. fitocenološkim metodama ili školama, među ko jima se u literaturi često spominju četiri: anglo-ame rička, koja je biljne zajednice shvaćala izrazito di na mično, u bliskoj vezi s njihovim okolišem, zatim rus ka škola, čije je težište bilo na proučavanju međusobnih odnosa između vrsta u zajednici i na proučavanju načina na koji se borba za opstanak manifestira u nji hovoj građi, skandinavska škola, koja je bila po sve ćena poglavito florističkom sastavu zajednica koje je razlikovala po stalnosti (konstantnosti) vrsta. Najjače se uvriježila tzv. srednjeeuropska metoda, koja se po jed nom od njenih utemeljitelja, Josiasu Braun-Blan quetu (1884–1980) često naziva i Braun-Blanquetova ili po mjestima nastanka ciriško-montpelieška metoda (u Sloveniji i u Hrvatskoj najbolje prihvaćena metoda proučavanja šumske vegetacije, po drukčijoj je metodi ve getaciju u Sloveniji proučavao M. Piskernik). Njen je pristup florističko-sociološki (cenološki). Bilj ne za jed nice shvaća kao tipove vegetacije koje ras po zna jemo po njihovom florističkom sastavu. On je vjeran odraz uzajamnih odnosa među vrstama i staniš nih uvje ta u kojima određena zajednica uspijeva. Po jedine vrste florističkog sastava te odnose u zajednici i između zajednice i okoliša posebno označavaju. Eko loš ki slične vrste, koje nazivamo dijagnostičke vrste: svojstvene i razlikovne (diferencijalne) vrste i stalne pra tilice, srednjeeuropska metoda koristi za razvrstavanje konkretnih sastojina vegetacije, odnosno fitoce noza ili biljnih zajednica u prostoru, vremenu i pot puno određenim stanišnim prilikama, u hijerarhijski sustav čija je temeljna jedinica asocijacija.To je dakle apstraktna je di nica sličnih fitocenoza (zajednica) koju smo dobili odgovarajućim izlučivanjem nebitnih po jedinosti. Upra vo stoga što biljnim zajednicama posredno možemo opisati čitav niz čimbenika okoliša (geološku pod lo gu, tlo, podneblje, vegetaciju),fitocenologija se proširila na brojna područja, a posebno na šu marstvo. Pio niri fitocenoloških istraživanja u Slo ve niji Gabrijel Tomažič(1901–1977),Maks Wraber (1905–1972) i Vladimir Tregubov(1904–1973) uglav nom su pro u čavali šumske zajednice. Pioniri fito ce noloških istraživanja u Hrvatskoj, Ivo Horvat (1897–1963) i Stjepan Horvatić(1899–1975), iako svestrani botaničari, pro veli su i temeljita istraživanja šumskih zajednica. U tom je pogledu pionirski rad I. Horvata iz 1938.: Biljno-so ciološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Fito ce no lo gija se u šumarskoj praksi u Sloveniji i u Hrvatskoj ustalila tek nakon drugog svjetskog rata (ponegdje u Sred njoj Europi već i prije). Ubrzo po završetku rata izaš le su Horvatove knjige Nau ka o biljnim zajednicama (1949) i Šumske zajednice Jugoslavije (1950). Velike zasluge za prodor fitocenologije u šumarstvo u Sloveniji uz Maksa WraberaiVlade Tregubova, ima prvenstveno prof. DušanMlinšek,koji je diplomirao na zagrebačkom šumarskom fakultetu, a u Hrvatskoj prof. Milan Anić. Obojica su naime naglašavala važnost poznavanja i poštivanja staništa u suvremenom uz gajanju šuma, i to posebice za grupno postupno uz ga janje i slobodnu tehniku uzgajanja šuma. U Sloveniji je krajem 50-ih, te u 60-im i 70-im godinama, cvalo zlat no doba fitocenologije. G. Tomažič, V. Tregubov, ali ponajprije MaksWraber sa svojim suradnicima, na pi sali su brojne članke, studije i elaborate u kojima su po srednjeeuropskoj metodi opisali šumske zajednice gospodarski najvažnijih područja Slovenije (npr. dinarska jelovo-bukova šuma, alpska bukova šuma, termofilne bukove šume, subalpinska smrekova šuma itd.). Prvo pregledno djelo o šumskoj vegetaciji Slovenije na pravio je M. Wraber (1960). Sljedeća generacija šu mar skih fitocenologa (Ž. Košir, M.Zupančič, L. Marinček, I.Puncer, M.Accetto, D.Robiči drugi) većinom se već školovala na novoosnovanom šumarskom odsjekuAgronomskog (kasnije Bio teh nič kog) fakulteta u Ljubljani, gdje su kao samostalan pred met slušali i fitocenologiju. Postali su dobri kartirci i dali vrijedan doprinos detaljnom kartiranju (na razini subasocijacija) u mjerilu 1:10.000 i izradi pre gledne ve getacijske karte za čitavu Sloveniju (u mjerilu 1:100.000), koju smo dobili 1974 (Koširi su radnici). Karte šumskih zajednica postale su temelj za planiranje šumskog gospodarstva i šumskog uzgoja, a šumarski stručnjaci su na studiju usvojili ne samo |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 57 <-- 57 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 osnovna znanja o botanici i dendrologiji, već i o ekologiji i biljnim zajednicama. Sredstva za fitocenološka proučavanja i kartiranje šumskih zajednica uglavnom su osiguravala šumarska gospodarstva iz tzv. biološke amortizacije (određeni postotak od prodanoga drva). Pri bližno polovica slovenskih šuma tada je, do kraja 80-ih, fitocenološki kartirana u mjerilu 1:10.000. Slič na je situacija bila i u drugim krajevima tadašnje Ju go sla vije, a suradnja fitocenologa bila je vrlo dobra. To je bilo i “zlatno” doba Istočnoalpsko-dinarskog društva za proučavanje vegetacije koje je povezivalo proučavatelje vegetacije u JugoistočnimAlpama i u Dinarskom gorju, ali i šire (društvo je osnovano 1960., a osnivači su bili E. Aichinger, S. Pignattii M. Wraber).Rezultat plodnih kontakata tadašnjih jugoslavenskih fitocenologa bila je karta prirodne potencijalne vegetacije Ju go sla vije u mjerilu 1:1.000.000 (urednici B.Jovanović, R. Jovanoviči M.Zupančič1986) i iste godine pregled kartiranih sintak sona (Prodromus phytocoenosum Jugoslaviae ad mappam vegetationis m 1:200.000, glav ni redaktor M. Zu pančič). Rezultati tadašnjeg rada sadržani su i u Karti prirodne vegetacije Europe u mjerilu 1:2 500 000 (Bohnetal. 2000). Fitocenologija je u Srednjoj Europi u poslijeratnim godinama doživjela velik razvoj i zamah. Spomenimo samo neke osnovne radove iz toga razdoblja. Ober dor fe rov pregled biljnih zajednica južne Njemačke (1957), Ellenbergov opis metoda vegetacijskih proučavanja (1956) i prvo izdanje njegoveVegetacije Srednje Eu ro pe (1963), opis šumskih zajednica i šumskih staništa Švicarske(Ellenberg&Klötzli1972) i post humno izdanje Horvatovog životnog djela u knjizi o ve ge ta ciji Jugoistočne Europe (Horvat, Glavač& Ellenberg 1974).Iste je godine objavljen i temeljit opis ve ge tacijske ekologije u kojemu je dobro zastup ljena i srednjeeuropska metoda (Mueller-Dom bois& Ellen berg1974).Slična pregledna djela u tim su de set ljećima izlazila i u drugim državama gdje su vegetacijuproučavali po srednjeeuropskoj metodi (npr. ta daš nja Čehoslovaška, Mađarska, Poljska, Fran cu ska i dr.). Već se u tim godinama uvriježilo ekološko vrednovanje biljaka, odnosno indikacijske vrijednosti biljaka. Botaničari tj. ekolozi, poglavito su na temelju spoznaja iz iskustva, a manje konkretnih mjerenja, npr. u Ma đar skoj (Zólyomiisuradnici 1967), u Švicarskoj (Lan dolt 1977), u Njemačkoj (Ellenbergisuradnici 1974, 1991) čitavu floru određenog područja (ne samo papratnjače i sjemenjače, već neki i mahovine i lišajeve) počeli vrednovati s obzirom na ekološke potrebe vrsta za vlagom, svjetlošću, toplinom, dubinom, skeletnošću i kiselošću tla, hranjivima u tlu, visinskom pojasu i podneblju uspijevanja, osjetljivošću na sol u tlu i sl. Primjena (bio)indikacijskih vrijednosti(ordinalna skala od 1 do 5, ili od 1 do 9 odnosno od 1 do 12 i sl.) postala je korisno pomagalo u vegetacijskim istraži vanjima, uzimajući u obzir da se radi o ocjenama za or di nalne varijable (brojeve čije vrijednosti omogućuju raz vrstavanje jedinica po veličini) i da biljke u različitim područjima često drukčije reagiraju na okoliš.One nam dakle mogu pomoći u slučajevima kada nisu provedena detaljnija (i naravno mnogo skuplja) mjerenja, a njihovo statističko vrednovanje može biti upitno, jer su to ordinalne vrijednosti (npr. već izračuni aritmetičke sredine, mnogo je prikladniji medijan). U svakom se slu čaju Ellenbergove indikacijske vrijednosti (usa vr še ne) u Srednjoj Europi i šire koriste i danas, dok po je di ne države razvijaju za svoju floru svoje bioindikacijske vrijednosti, npr.Pignatti(2005) za floru Italije. U Slo ve niji je izvornu metodu ekološkog vrednovanja fitocenoza pomoću njihovog biljnog sastava i na temelju toga vrednovanje proizvodne sposobnosti šumskih sta ništarazvioKošir(1992). SADAŠNJE STANJE – Present condition Velik preokret u vegetacijskim istraživanjima po sred njeeuropskoj i drugim metodama donio je razvoj raču nala. Različiti računski pristupi, npr. koeficijenti slič no sti, imaju već dugu tradiciju u vrednovanju fitocenoloških snimaka, spomenimo samo najjednostavniji So rensenov kvocijent sličnosti (1948, vidi i Češka 1966). Detaljni pregledi koji uključuju i matematičke pri stupe u obradi vegetacijskih podataka pojavili su se već 70-ih godina (npr. Whittaker1973, Orloci 1978). No, tek je razvoj brzih i visoko učinkovitih osob nih računala 80-ih godina prošloga stoljeća, omogućio uistinu masovnu i razmjerno jednostavnu uporabu matematičkih metoda, ponajprije multivarijatne sta tistike (npr. hijerarhijske klasifikacije i ordinacijskih me toda) u vrednovanju, klasifikaciji i poređenju fitocenoloških snimaka.Vegetatio, znanstvena revija Me đu narodne udruge za vegetacijsku ekologiju tako je 1989. posvetila dvobroj teoretskom eseju o tim novim pri stupima u proučavanju i vrednovanju vegetacije. Je dan od prvih svjetski rasprostranjenih računalnih progra ma koji je omogućio numeričku klasifikaciju ve ge tacijskih podataka, a koji se uspješno koristi i danas, bio jeTWINSPAN (Hill1979). Kasnije su se pojavili i drugi programski paketi, npr. MULVA (Wildi& Orloci1996), CANOCO (TerBraak&Šmilaure 2002), PC-ORD (McCune& Mefford2006), SYN-TAX (Podani 2001), JUICE (Tichy2002) koji omogućuju uporabu više ili manje prilagođenu korisniku te pomoć u uređivanju fitocenoloških snimaka i njihovoj klasifikaciji s obzirom na čimbenike okoliša. Danas većina fitocenologa, i onih koji primjenjuju srednjeeuropsku metodu, svoje snimke uređuje pomoću |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 58 <-- 58 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 tih metoda. No, nekoliko je pitanja i dvojbi vezanih za njihovu uporabu. Srž problema je u subjektivnom izboru pokusnih ploha (naše mjerilo u izboru istih je homo ge nost staništa i sastojine) i subjektivna procjena obil nosti odnosno pokrovnosti vrsta. Najčešće primjenjujemo 6 ili 7-stupanjsku ljestvicu (r, +, 1, 2, 3, 4, 5), koje za potrebe numeričkih analiza pretvaramo npr. u or dinalnu (numeričku) skalu od 1 do 9 (van der Maarel 1979.). Matematički obrazovani botaničari vode ras prave o korektnim postupcima za numeričku obradu or dinalnih polaznih podataka. Neki, npr. Podani (2005) drže da su za te podatke primjerena samo ordinalna klasifikacija i nemetričke ordinacijske metode. Drugi to poriču. Slično je i sa statističkom analizom podataka dobivenih na neslučajni (subjektivni) način, kakve su i naše fitocenološke snimke. Na temu kada i koliko je ona prikladna, postoje važne studije (u kojima je moguće razabrati različitapro et contrastajališta stručnjaka) u reviji Folia geobotanica (Herben& Chytrý2007). Prilično široko prihvaćena spoznaja je da srednjeeuropskom metodom možemo razmjerno brzo, jednostavno i jeftino dobiti korisne podatke o vegetaciji i njenim vezama s okolišem. Ukoliko nam je na raspolaganju više vremena i sredstava, imamo li druk čije ciljeve i zahtjeve, istraživanje ćemo postaviti druk čije, i to na način da ćemo biljke npr. brojati, de talj no procijeniti njihovu pokrovnost, a plohe postaviti slu čajno ili bar stratificirano slučajno. Tada će biti mo gu ća i šira i neproblematična primjena statističkih metoda pri obradi podataka.Činjenica je da visoko učin kovita računala omogućuju stvaranje opsežnih baza, već povijesnih, fitocenoloških snimaka starih više desetljeća ili čak pola stoljeća, koja su provedena po srednjeeuropskoj metodi (dakle subjektivnim izborom ploha).Vrlo je korisno, gotovo neophodno, da su geo referencirani, dakle da imamo što detaljnije podat ke o lokacijama. Primjer jedne takve vrlo upotrebljive i ko rištene baze podataka vegetacijskih snimaka je TUR BOVEG (Hennekens& Schaminée2001) i u brojnim državama pomoću tog alata vode tzv. nacio nal ne baze fitocenoloških snimaka (npr. u Nizo zem skoj, Češ koj, Slovačkoj, Austriji i u Sloveniji –Šilc2006, a najvjerojatnije i u Hrvatskoj). Kada bi te snimke zbog njihovog statistički problematičnog (subjek tiv nog i ne slu čajnog) nastanka potpuno odbacili, odbacili bi i vrlo dra gocjene ekološke podatke. Zato te baze mladi “intelektualni ekolozi”, kako ih naziva G. Grabherr, uspješno koriste, svjesni njihovih ograničenja i mogućih zamki te pomoću njih izrađuju također su vremene preglede vegetacije širih područja, npr. uz mi mo primjer iz našeg su sjed stva, sintezu šumske i grmolike vegetacije Austrije (Willner&Grabherr2007). Korištenje i obrada velikog broja snimaka zasigurno je u mnogočemu promijenila poglede npr. na temelj nu jedinicu sintaksonomskoga sustava, na asoci ja ciju i na pojam svojstvenih i razlikovnih (diferencijalnih) vrsta. Willner (2006) tako asocijaciju definira kao najmanju floristički, fizionomski, stanišno i geo graf ski više ili manje jednoznačno prepoznatljivu biljnu zajednicu. Biljne zajednice koje više ne odgovaraju napisanom kriteriju, uvrštava u nižu sintaksonomsku jedinicu, subasocijaciju. Pri izboru dijagnostičkih vrsta autori koriste različite računske postupke. Velik broj sni maka koje stratificirano slučajno (da određena po druč ja ne bi bila previše zastupljena) izabiru za obradu, što im omogućuje prilično objektivan način izračuna po vezanosti vrsta s određenim sintaksonima, njihove di jagnostičke vrijednosti (na primjer s tzv. phi-koefici jen tom – Tichý&Chytrý2006). Mnoge na klasi čan način opisane asocijacije ne “izdrže” takve numeričke provjere i u pravilu tzv. formalizirana klasi fi kacija reducira broj sintaksonomskih jedinica neke vegetacijske formacije (npr. šumskih zajednica) odre đe nog područja. No, pitanje je da li je takva redukcija utemeljena na stvarnim stanišnim prilikama i u stvarnim fitocenozama. Upravo velik broj novih temeljnih jedinica, dakle asocijacija, predstavlja problem koji uvelike pogađa i šu marske fitocenologe. Uzmimo primjer šumskih za jed nica jugoistočno alpsko-dinarskog područja. Hor va tove i Wraberove bukove asocijacije bile su opisane u prilično širokom ekološkom rasponu.Košir(1962 i 1979) i kasnijeMarinček(1987) ukazali su na po tre bu za njegovim sužavanjem upravo zato, da bi ekološki jasno ograničene zajednice mogle biti bolja podloga za rad šumara. S istraživanjima rubnih šums kih staništa koja u razdoblju u kojemu je težište bilo na proučavanju gospodarskih šuma nisu detaljnije pregledana, još se znatno povećao broj novih asocijacija.A nova imena i nove zajednice kod korisnika često iza zivaju otpor, budući da im ruše ustaljenu shemu poznava nja šumskih staništa. Još je veći problem ne poštivanje ili površno iščitavanje Kodeksa fitocenološke nomenklature (zadnje izdanje, Weberetal. 2000) prilikom davanja imena tim novim zajednicama. Ko deks nije savršen, može se reći da je on nužno zlo (a bu dući da nismo svi pravnici, njegova nam pravila i član ci stvaraju probleme, zbog čega su nesporazumi ra zumljivi), iako je bolje da ga poštujemo, nego da svatko postavlja svoja pravila. Za šumarsku je praksu dakle još više od “inflacije” novih asocijacija proble ma tična inflacija njihovih (često) nevaljanih ili nevaljano opisanih (tipiziranih) imena. U kojem će smjeru ići razvoj šumarske fitocenologije? S društvenim promjenama u 90-im godinama proš loga stoljeća, raspadom Jugoslavije i nastankom no vih država, mogućnosti za nastavljanje rada započetog u prijašnjim desetljećima znatno su se smanjile, bar u Sloveniji. Iako se uređivanje i uzgajanje šuma (planiranje vezano za šumsko gospodarstvo i uzgajanje) još |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 59 <-- 59 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 uvijek temelji na poznavanju biljnih zajednica na način na koji ih razumije srednjeeuropska metoda, državna Javna šumarska služba nema više sredstava kojima bi podupirala takva istraživanja dok vlasnici šuma za to također ne pokazuju zanimanje. Fitocenološko kartiranje u detaljnim mjerilima u Sloveniji gotovo da više i ne poznajemo, ali izrađujemo pregledne vegetacijske karte (za čitavu Sloveniju s Tolmačemsmo je dobili 2002. –Čarnietal. 2002,Marinčeketal. 2002). No, dogodilo se nešto drugo. U “zlatnim” godinama šumarske fitocenologije u Sloveniji je postojala tek malena grupa fitocenologa koji nisu mogli obaviti sav posao, pa su mnoge biljne zajednice ostale neproučene, među šumskim ponajprije one na rubnim staništima i tzv. manjinske, koje su rasprostranjene na malim povr ši nama. Izostala su također pregledna djela, npr.Ve ge ta cijaSlovenije.Slovenci na slovenskom jeziku ne maju niti jedan suvremeni visokoškolski udžbenik fi to ce no lo gije i sl. U doba kada se broj fitocenologa jako povećao i kada je počela uspješno djelovati nova generacija istraživača, izostali su materijalni izvori za nji hov rad. Mla di, obećavajući fitocenolozi, u svojoj pro fesiji nemaju osiguranu egzistenciju. Iako je štošta još za na pra viti, današnji kritičari znanstvenog rada tzv. deskriptivne me tode (kakva je klasična fitocenologija) smatraju za sta ri jele, pa ovakve publikacije po njihovom mišljenju ne znače gotovo ništa. No, mlađa se generacija, us pr kos tom novom vrednovanju, uspješno prilagođava objavljivanjem članaka u uglednim indeksiranim međunarodnim revijama (npr. P.Koširetal. 2008). U Hrvatskoj je slika drukčija.Tu su barem šumari još uvijek naklonjeni fitocenologiji (tako ocjenjujem, iako ne poznajem dobro tamošnje uvjete). U posljednjem su de set lje ću izašli odlični monografski radovi o jelki (Pr pićet al. 2001), bukvi (Matićetal. 2003) i o poplav nim šu mama (Vukelićetal. 2005) koji sadrže i detaljne opi se vegetacije, postoji udžbenik šumarske fitocenologije (Vukelić&Rauš1998), a od prošle godine i pregled bilj nih zajednica Hrvatske (Trinajstić2008). Usprkos često omalovažavajućem vrednovanju, sred njeeuropska fitocenološka metoda se, uz druge pristupe, ustalila i na drugim područjima – u agronomiji, prostornom planiranju, krajobraznoj arhitekturi i sl. Pri je prijeloma tisućljeća dogodio se pomak od poznavanja biljnih zajednica do poznavanja životnih okoliša (tzv. habitata). Prepoznavanje biljnih zajednica zahtijeva odre đeno biološko i botaničko znanje. Mnogo je lak še u prirodi prepoznati tzv. habitatne tipove (dakle odijeliti livadu od šume, suhu livadu od vlažne, igličastu šumu od lisnate i sl.). Habitani tip (tip životnog prostora) je bilj na ili životinjska zajednica kao značajan živi dio eko sustava, povezana s neživim čimbenicima (tlo, podneblje, prisutnost i kvaliteta vode, svjetlost) na prostorno definiranom području. Važno je da se u Eu ro pi naj bolje opće prihvaćena klasifikacija habitatnih tipova (Devillers& J.Devillers-Teschuren1996) te me lji uglavnom na otkrićima fitocenologije i na pregledu biljnih zajednica ugrađenom u hijerarhijski sustav. Sada su potrebe za kartiranjem habitatnih tipova u de talj nim mjerilima vrlo velike, a posebno za nešumske habitate, jer čovjek sve više poseže u prostor, krči prirodni okoliš, a takva bi kartiranja pomogla u identificiranju i prostornom ograničavanju barem onih životnih okoliša koje mo ramo sačuvati za buduće naraštaje. Ha bi tatni tipovi, a ne zajednice, također su predmet zaštite i očuvanja u okvi ru europske sigurnosne mreže Natura 2000. ZAKLJUČCI – Conclusions Ukoliko usporedimo Braun-Blanquetovu Fito ce no lo giju iz 1964. i Vegetacijsku ekologiju (vander Maarel2005) izdanu prije četiri godine, opažamo ve lik raz voj i sadašnju široku razgranatost različitih pri stupa u proučavanju vegetacije, i one šumske. Uspr kos tomu, temelji fitocenološkog proučavanja šumskih ekosustava i u 21. stoljeću mogu ostati slični onima do sada, a to je poznavanje biljaka, dakle botaničko znanje. Šu mar koji je profesionalno aktivan u šumi kao uz ga jatelj i planer (uređivač), poznaje floru i vegetaciju svojega rad nog okoliša, zato je vrlo važno da botanika i den dro logija u novim studijskim programima ostanu neo kr njeni, s dovoljnim brojem sati i za praktičnu vježbu i za terensku nastavu. Šumarska fitocenologija je nad grad nja botanike i dendrologije, a upoznavanja različitih metoda u analizi vegetacije njen sastavni dio. Nije nužno da to bude samo srednjeeuropska metoda. U Europi se u posljednje vrijeme u obrađivanju i pro u ča va nju vegetacije usavršio tzv. funkcionalni pristup, po se bice kada je riječ o narušenim habitatima (dis turbed habitats) i studiju sindinamskih procesa.Taj pristup te me lji se na reakcijama biljaka na okolišne čimbenike (stres, smetnje). Intenzivnost stresa i smetnji određuju tri temeljna funkcionalna tipa biljaka ili tri primarne bilj ne strategije. Model potonjih razvio je britanski eko log Grime(1974, 2001). Za razliku od Ellen ber go vih indikacijskih vrijednosti, obrade po tom pristupu temelje se na (odnosno trebale bi se temeljiti) na konkretnim mjerilima. Rezultat su baze u kojima su biljne vrs te određenog područja već klasificirane po eko loško-biološkim znakovima (Klotzetal. 2002). Us prkos tomu i drugim pristupima, srednjeeuropska fitocenološka metoda još uvijek predstavlja vrlo praktično pomagalo za brzu procjenu vegetacije i njene po veza nosti s okolišem. Nije potrebno poznavati npr. sin taksonomski sustav, odnosno sve šumske zajednice |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 60 <-- 60 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 ne kog područja. Dovoljno je znati prema pravilima u kon kretnoj šumskoj sastojini napraviti fitocenološku snim ku koja pruža, ukoliko se poznaju biljke i njihove eko loške potrebe, čitav niz informacija pomoću kojih šu mar može ispravno odlučivati i djelovati. Naravno da će mladi šumari koji će jednom ili su već započeli is tra ži vačku karijeru usvojiti drukčiji pristup i upotrijebiti bo taničko i fitocenološko znanje u detaljnim analizama (brojanju, mjerenju biljaka) na sustavno odabranim pokusnim plohama.Analiza vegetacije na tim će plohama biti samo jedna od analiza koju će koristiti, a služit će se prikladnim statističkim metodama i obradama. Sigurno je barem za jugoistočno alpsko-dinarski pros tor vrlo živopisnog i bogatog florom i vegetacijom i vrlo važno, da po uzoru na fitocenološki razvijenije srednjeeuropske države (Austriju, Njemačku, Češku, LITERATURA Bohn,U., G.Gollub& C.Hettwer(eds.), 2000: Kar te der natürlichen Vegetation Europas: Maßstab 1:2 500 000. 1 – ErläuterungText mit CD-ROM, 2 – Legende, 3 – Karten. Bonn-Bad Go desberg: Bundesamt für Naturschutz. Braun-Blanquet,J., 1964: Pflanzensoziologie. Grund züge der Vegetationskunde. 3. Auflage, Sprin ger, Wien-New York, 865 pp. Čarni,A., L.Marinček,A.Seliškar& M.Zupan čič,2002: Vegetacijska karta gozdnih združb Slovenije 1:400.000. Biološki inštitut Jo vana Hadžija, ZRC SAZU, Ljubljana. Češka,A., 1966: Estimation of the mean floristic smi larity between and within sets of vegetational relevés. Folia Geobotanica & Phyto taxo no mica 1 (2): 94–100. Devillers,P.& J. Devillers-Teschuren,1996: Aclassification of Palearctic habitats. Nature and environment 78. Council of Europe, Strasbourg. Ellenberg,H., 1956:Aufgaben und Methoden der Vegetationskunde. In:Walter, H. (ed.): Ein füh rung in die Phytologie, IV. Grundlagen der Vegetationsgliederung, Eugen Ulmer, Stuttgart, 156 pp. Ellenberg,H., 1963:Vegetation Mitteleuropas mit denAlpen in ökologischer Sicht. Eugen Ulmer, Stuttgart, 943 pp. Ellenberg,H., 1974: Zeigerwerte der Ge fäss pflan zen Mitteleuropas. Scripta Geobot. 9, 97 pp. Ellenberg, H. & F. Klötzli,1972: Wal d gesell schaften undWaldstandorte der Schweiz. Anst. Forstl.Versuchswes. 48: 388–930. Ellenberg,H., H. E. Weber, R.Düll,V.Wirth, W.Werner& D.Paulissen,1991:Zei ger - Slo vačku, Mađarsku, Poljsku) iskoristimo veliko računalno znanje mladih generacija, bogate mogućnosti koje nam pružaju moderni programi, izradimo baze na ših vrlo brojnih vegetacijskih snimaka, obradimo ih i kri tički pretresemo pravilnost imena i opravdanost ne kih sintaksona.Ato možemo učiniti samo poštujemo li stvarne stanišne prilike i stvarne fitocenoze u prirodi, dakle ne samo kao “uredski” statističari ili matemati čari ili informatičari koji šumu gotovo i ne poznaju. Šumske zajednice, asocijacije kao apstraktne jedinice, trebale bi biti ne samo floristički (što matematička obra da može prikladno osigurati), već i ekološki ute me ljene, njihove sastojine na terenu prepoznatljive šu ma rima (praktičarima, korisnicima naših istraživanja), a naši opisi bi im trebali pomoći u konkretnim zahvatima (sječi), planiranju ili proučavanju. – References wer te von Pflanzen in Mitteleuropa. Scripta Geo botanica (Göttingen) 18: 1–248. Grime, J.P.,1974:Vegetation classification by reference to strategies. Nature 250: 26–31. Grime, J.P.,2001: Plant strategies, vegetation pro ces ses, and ecosystem properties. Second edition. JohnWiley & Sons, Ltd, Chichester, 417 pp. Hennekens, S. M.& J. H. J.Schaminée,2001: TURBOVEG, a comprehensive data base management system for vegetation data. Journal of Vegetatiopn Science 12: 589–591. Herben,T. & M. Chytrý(eds.), 2007:Analysis of non-randomly sampled data sets in vegetation eco logy. Forum. Folia Geobotanica 42 (2): 115–216. Hill, M.O., 1979:TWINSPAN – A FORTRAN program for arranging multivariate data in an ordered two-way table by classification of the in dividuals and attributes. Cornell University, Itha ca,NewYork. Horvat,I., 1938: Biljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Glasnik za šumarske pokuse (Za greb) 6: 127–279. Horvat,I., 1949: Nauka o biljnim zajednicama. Na klad ni zavod Hrvatske, Zagreb, 434 pp. Horvat,I., 1950: Šumske zajednice Jugoslavije. In sti tut za šumarska istraživanja, Zagreb, 65 pp. Horvat,I., V. Glavač & H. Ellenberg, 1974: Ve ge tation Südosteuropas. Gustav Fischer Verlag, Stut tgart, 768 pp. Jovanović,B., R.Jovanović& M.Zupančič (eds.), 1986: Prirodna potencijalna vegetacija Jugoslavije (komentar karte 1:1000000). Nauč |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 64 <-- 64 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 research of plants, including forest vegetation. Nevertheless, the foundations of phytocoenological study of forest ecosystems in the 21stcentury may stay similar to what they have been so far. This means the knowledge of plants, i.e. botanical knowledge, remains essential. A forester who is professionally active in the forest should be familiar with the flora and vegetation of his district, so botany and dendrology in the new study programmes should be taught in the same extent as before, with a sufficient number of lessons left for practical and field work. Forest phytocoenology is their upgrading and its composite part is the knowledge of different methods of vegetation analysis. There are more methods apart from the Central-European method. Lately functional approach has gained momentum in Europe in discussions and research of vegetation, especially of that in disturbed habitats, and in the study of syndynamic processes (compare e.g. Grime 1974, 2001, Klotz et al. 2002). It would be very useful for the southeastern Alpine-Dinaric region with its variegated vegetation to prepare and unify the databases of our numerous relevés, to process them and critically review the correctness of names and justification of some of the syntaxa. This can only be done with consideration of the actual site conditions and the actual phytocoenoses in nature, which means we should not act merely as statisticians or mathematicians, who hardly know anything about the forest. Forest communities, associations treated as abstract units, should be not only floristically (which can be adequately provided with a mathematical processing), but also ecologically grounded, foresters (who are the users of our research) should be able to recognise their stands in the field, and our descriptions ought to provide help to foresters in concrete interventions into the forest. Key words:phytocoenology (phytosociology), historical development, multivariate methods, Slovenia, Croatia. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 61 <-- 61 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 no većeVegetacijske karte Jugoslavije. DO Pa ra lele, Ljubljana, 122 pp. Klotz,S., I.Kühn&W.Durka,2002: BIOLFLOR – Eine Datenbank mit biologisch-ökologischen Merkmalen zur Flora von Deutschland. Bun de samt für Naturschutz, Bonn – Bad Godesberg, 334 pp. Košir,P.,A.Čarni& R. diPietro,2008:Clas si fi ca tion and phytogeographical differentiation of broad-leaved ravine forests in southeastern Eu ro pe. J. Veg. Sci. 19 (3):331–342. Košir,Ž., 1962: Übersicht der Buchenwälder in Über gangsgebiet zwischen Alpen und Dina ri den. Mitteilungen der Ostalpin – Dinarischen Pflan zensoziologischen Arbeitsgemeinschaft 2: 54–66, Padova. Košir,Ž., 1979: Ekološke, fitocenološke in gozdnogospodarske lastnosti Gorjancev v Sloveniji. Zbor nik gozdarstva in lesarstva (Ljubljana) 17 (1): 1–242. Košir,Ž., 1992:Vrednotenje proizvodne sposobnosti gozdnih rastišč in ekološkega značaja fitocenoz. Ministrstvo za kmetijstvo in gozdarstvo, Ljub lja na, 58 pp. Košir,Ž., M.Zorn-Pogorelc, J.Kalan, L.Marinček, I.Smole, L.Čampa, M.Šolar, B. Anko, M.Accetto, D.Robič,V.Toman, L.Žgajnar& N. Torelli,1974:Gozdno ve ge tacijska karta Slovenije, M 1:100.000. Biro za goz darsko načrtovanje, Ljubljana. Landolt,E., 1977: Ökologische Zeigerwerte zur Schwei zer Flora. Veröff. Geobot. Inst. ETH, Stif tung Rübel, Zürich 64: 1–208. Maarel, vanderE., 1979: Transformation of co ver- abundance values in phytosociology and its effects on community similarity. Vegetatio 39 (2): 97–114. Maarel, vanderE.(ed.), 2005: Vegetation Eco logy. Blackwell Publishing. Malden – Oxford – Carlton, 395 pp. McCune, B. & M. J. Mefford,2006: PC-ORD: MultivariateAnalysis of Ecological Data. Ver sion 5.10. MjM Software. Glenden Beach, Ore gon, USA. Marinček,L., 1987: Bukovi gozdovi na Slo ven s kem. Delavska enotnost, Ljubljana, 153 pp. Marinček, L. &A. Čarni,A., 2002: Komentar k ve getacijski karti gozdnih združb Slovenije v me rilu 1:400.000. Commentary to the vegetation map of forest communities of Slovenia in a scale of 1: 400,000. Založba ZRC, ZRC SAZU, Ljubljana, 79 pp. Matić, S. etal. (eds.), 2003: Obična bukva (Fagus syl vaticaL.) u Hrvatskoj. Common Beech (Fa gus sylvaticaL.) in Croatia.Akademija šumars kih znanosti i Hrvatske šume, Zagreb, 855 pp. Mueller-Dombois, D.& H.Ellenberg,1974: Aims and methods of vegetation ecology. John Wiley and Sons, New York, 547 pp. Oberdorfer,E., 1957: Süddeutsche Pflan zen gesell schaf ten. Pflanzensoziol. (Jena) 10: 1–564. Orlóci,L., 1978: Multivariate analysis in vegetation research. Junk,The Hague. Pignatti, S.(con la collaborazione di P. Menegoni & S. Pietrosanti), 2005: Valori di bioindicazione delle piante vascolari della flora d’Italia. Brun- Blanquetia (Camerino) 39: 1–97. Podani,J., 2001: SYN-TAX 2000. Computer Pro grams for DataAnalysis in Ecology and Sys te ma tics. User’s Manual, Budapest, 53 pp. Podani,J., 2005: Multivariate exploratory analysis of ordinal data in ecology. Pitfalls, problems and solutions. J.Veg. Sci. 16 (5): 497–510. Prpić, B. etal. (eds.), 2001: Obična jela (Abies alba Mill.) u Hrvatskoj. Silver Fir (Abies albaMill.) in Croatia.Akademija šumarskih znanosti i Hr vat ske šume, Zagreb, 879 pp. Sorensen,Th., 1948: A method of establishing groups of equal amplitude in plant sociology based on similarity of species content. Det Kon ge lige Danske Videnskaberns Selskab, Bio lo giske Skrifter (Kobenhavn) 5 (4): 1–34. Šilc,U., 2006: Slovenian Phytosociology in a Da ta ba se: state of the art, basic statistics and perspectives. Hladnikia (Ljubljana) 19: 27–34. TerBraakC. J.F.&P.Šmilauer,2002: CANOCO reference manual and CanoDeaw forWin dows user’s guide. Software for Canonical Co m mu nity Ordination (version 4.5). Biometris. Wa geningen & České Budejovice. Tichý,L., 2002: JUICE, software for vegetation classification. J.Veg. Sci. 13: 451–453. Tichý, L.& M.Chytrý,2006: Statistical de ter mi na tion of diagnostic species for site groups of unequal size. J.Veg. Sci. 17: 809–818. Trinajstić,I., 2008: Biljne zajednice Republike Hr vat ske. Plant communities of Croatia. Aka de mi ja šumarskih znanosti, Zagreb, 179 pp. Vukelić, J. etal. (eds.), 2005: Poplavne šume u Hr vat skoj. Floodplain forests in Croatia. Aka de mija šu marskih znanosti i Hrvatske šume, 455 pp. Vukelić, J.& Đ.Rauš,1998: Šumarska fitocenologija i šumske zajednice u Hrvatskoj. Šumarski fa kultet Šveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 310 pp. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 62 <-- 62 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 Weber, H.E., J. Moravec& J. P. Theurillat,mung swerk mit Tabellen. 1. Textband und 2. Ta 2000: International Code of Phytosociologicalbellenband. Spektrum Akademischer Verlag in No menclature. 3rd. Edition. J. Veg. Sci. 11 (5):Elsevier, Heidelberg, 302 pp. + 290 pp. 739–766. Wraber,M., 1960: Fitocenološka razčlenitev gozdne Whittaker, R. H.(ed.), 1973: Ordination and Cla -ve getacije v Sloveniji. Zbornik ob 150. letnici ssi fication of Communities. Handbook of Ve ge -bo taničnega vrta v Ljubljani:49–94. ta tion Science 5, Junk, The Hague. Zólyomi, B. etal., 1967: Einreihung von 1400Arten Wildi,O., & L.Orlóci,1996: Numerical explora-der ungarischen Flora in ökologische Gruppen tion of community patterns.Aguide to the use ofnach TWR-Zahlen. Fragmenta Botan. Mus. MULVA-5. 2nd ed. SPBAcademic PublishingHist.-Nat. Hung. 4: 101–142. bv,Amsterdam, 171 pp. Zupančič,M. etal. (eds.), 1986: Prodromus Phy to - Willner,W.,2006:The association concept revisited.coe nosum Jugoslaviae ad mappam vegetationis Phytocoenologia (Berlin–Stuttgart) 36 (1):m 1:200 000. Naučno veće vegetacijske karte 67–76.Ju goslavije, Bribir–Ilok, 46 pp. Willner,W. & Grabherr, G.(eds.), 2007: Die Wäl der und Gebüsche Österreichs. Ein Bes tim SUMMARY: Phytocoenology (phytosociology) studies interactions bet ween plant communities. It researches the dependence of plants on the living and non-living environment (climate, parent material, mineral soil composition). It provides explanation for the selective manner in which nature operates, which enables plant communities adapted to specific sites to form from the surviving tree, scrub and other plant species; it gives an overview of these communities and their changes over time. The article gives an account of a comprehensive historical development of phytocoenology in Central Europe and a description of certain issues in the contemporary phytocoenological study of forest ecosystems with special regard to Slovenia and Croatia. Phytocoenology developed in the 19thcentury when botanists did not only study individual plants, but also how entire vegetation changes within a landscape. The focus of their attention became plant formations or plant communities in relation to their environment. In the southeastern European region, phytogeographical (geobotanical) or vegetation studies in the second part of the 19thand at the beginning of the 20thcentury were published by F. Krašan, G. Beck and L. Adamović, for example. An important milestone was the Botanical Congress in Brussels (1910), where the concept of association was defined. This resulted in a fast development of the discipline, but different methods were developed in different parts of the world, and attention was paid to different issues. The most widespread, also in Slovenia and Croatia, was the Central-European (Braun-Blanquet, Zürich-Montpellier) method. Among other things, the pioneers of phytocoenological research in Slovenia (G. Tomažič, M. Wraber, and V. Tregubov) and Croatia (I. Horvat, S. Horvatić) conducted also thorough research of forest communities. In this respect, Horvat’s Biljnosociološka iztraživanja šuma u Hrvatskoj (Horvat 1938) is a pioneer work. In Slovenia and Croatia, phytocoenology established itself in forestry practice only after the Second World War. Soon after the end of the war two Horvat’s books, Nauka o biljnim zajednicama (1949) andŠumske zajednice Jugoslavije (1950), were published. Professors Dušan Mlinšek and Milan Anić deserve a lot of credit for the promotion of phytocoenology in the forestry of Slovenia and Croatia because they emphasised the significance of the knowledge and consideration of sites in contemporary silviculture. The result of a very fruitful cooperation of phytocoenologists in the then Yugoslavia and more widely, within the Eastern Alpine and Dinaric |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 63 <-- 63 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 Society for Vegetation Ecology in the 1970s and 1980s, was also a map of natural potential vegetation of Yugoslavia in the scale of 1:1.000.000 (B. Jovanović et al. 1986) and Prodromus phytocoenosum Jugoslaviae (Zupančič et al. 1986). The work of the time was incorporated also into the Map of Natural Vegetation of Europe in the scale of 1:2500000 (Bohn et al. 2000). Development of fast and more advanced personal computers in the 1980 s, which paved a way for relatively simple massive utilisation of mathematical methods (above all multivariate statistics) in comparisons of phytocoenological relevés and their grouping by environmental factors, brought about a significant turnaround in vegetation research conducted according to the Central-European and other methods. One of the first widely used software of this kind was TWINSPAN (Hill 1979). Later on other program packages, such as MULVA (Wildi & Orloci 1996), SYN-TAX (Podani 2001), JUICE (Tichy2002), CANOCO (Ter Braak & Šmilaure 2002), PC-ORD (McCune & Mefford 2006), etc. were applied as well. In this respect, a problematic issue in the Central-European method is the subjective selection of relevés and subjective evaluation of cover or abundance of species with ordinal values (e.g. r, +, 1, 2, 3, 4, 5). There have been discussions among experts on the correct procedures for numeric processing of ordinal input data. Some, e.g. Podani (2005), believe that only ordinal classification and non-metric ordination methods are suitable for such data. Others disagree. A similar problem exists with the statistical analysis of data acquired using non-random (subjective) sampling, such as are also our relevés. Experts published their pro et contra views on when and to what extent such analysis is appropriate in the journal Folia geobotanica (Herben & Chytrý 2007). Despite the above concerns it is still true that the Central-European method allows a relatively fast, simple and inexpensive way of acquiring useful data on vegetation and its connections with the environment. Databases of vegetation relevés (e.g. TURBOVEG – Hennekens & Schaminée 2001) already keep large amounts of historic, several decades and even half a century old relevés that were made with subjective plot selection. Disregarding these relevés on account of their statistically problematic (subjective and non-random) origin would mean discarding very valuable ecological data. Ecologists therefore use these data to their advantage, but with regard to their limitations. These data are used also in contemporary overviews of vegetation of large regions (e.g. in Willner & Grabherr 2007). Using and processing large quantities of relevés has changed the views of the basic unit of the syntaxonomic system – association –in many ways, and has affected the way we see the concept of character and differential species (comp. Willner 2006). When selecting diagnostic species authors apply different computing procedures. A large number of relevés enable a relatively objective calculation of fidelity of species to certain syntaxa and their diagnostic value (e.g. with phi-coefficient – Tichý & Chytrý 2006). As a rule, in formalized classification the number of syntaxonomic units of a vegetation formation (e.g. forest communities) within a certain region is reduced. The question remains, however, whether such reduction is founded on the actual site conditions and on the actual phytocoenoses. Before the turn of the century there was a shift from the knowledge (study) of plant communities to the knowledge (study) of habitats. It is an acknowledgement of the Braun-Blanquet method that the most widely used habitat type classification in Europe (Devillers & J. Devillers-Teschuren 1996) is in many ways based on this method itself, as well as on its findings and its review of plant communities, arranged in a hierarchical system. If we compare Braun-Blanquet’s Phytocoenology from 1964 and van der Maarel’s Vegetation ecology, which was published in 2005, we can observe a significant development and a broad array of different approaches to the |